Dugo uspješne taktike predsjednika konačno su na ispitu – posebno kada je riječ o upravljanju vremenom.
Piše: Jan-Verner Miler, kolumnista Guardiana i profesor politike na Prinstonu
Problem sa uspješnim šablonom je što na kraju počneš da ga primjenjuješ mehanički. Neposredno nakon što je pokušao da zastraši ABC i CBS neosnovanim tužbama, Donald Tramp sada tuži Ruperta Mardoka i novinare Wall Street Journala koji su objavili priču o lascivnoj rođendanskoj poruci za Džefrija Epstina. Ali, za razliku od neozbiljnih optužbi protiv velikih televizijskih mreža, ovdje očigledno postoji činjenica koja se može provjeriti: autentično pismo ili postoji ili ne postoji; i mnogo toga može da se otkrije u procesu utvrđivanja istine.
Trampov potez koji se godinama pokazivao kao efikasan – šta god da se desi, uzvrati napadom – vjerovatno će samo održati u životu priču koju želi da ugasi. U međuvremenu, ostali elementi njegovog šablona – negiranje, preusmjeravanje, skretanje pažnje – funkcionišu samo ako novinari i Demokrate pristanu da igraju tu igru. Oni, a ne Trampova baza koja se često doživljava kao ključna, su akteri koje treba pratiti.
Još se raspravlja da li je trampizam suštinska ideologija ili ne; ono što propuštamo da uočimo jeste da je trampizam, bez sumnje, skup taktika za iskorišćavanje slabosti američkog političkog, pravnog i medijskog sistema. Neke od tih taktika preuzeo je od svog mentora Roja Kona, a mnoge sada primjenjuju i Trampovi sljedbenici – nikada se ne priznaje krivica; uvijek se uzvraća udarac; i porazi se odbacuju ili, idealno, potpuno zakopavaju (kao što je nedavno odbačena Trampova tužba protiv Boba Vudvorda i njegovog izdavača).
Ali postoji i jedan manje očigledan element, koji se tiče upravljanja političkim vremenom (što je izazov za sve političare, kad bolje razmislimo). Poenta nije samo u iskorišćavanju prilika ili slabosti protivnika u pravom trenutku; već u umijeću da se stvari ubrzaju ili uspore u sopstvenu korist. Pomislite samo koliko smo postali otupjeli na Trampove izjave i postupke koji bi prethodne predsjednike koštali karijere (u redu, prethodni predsjednici nijesu imali vještačkom inteligencijom generisane slike sebe kao kraljeva ili papa, ali ipak).
Jedan od razloga je i ovaj: administracija koja se suoči sa jednom ili dvjema velikim aferama tokom četvorogodišnjeg mandata može biti trajno oštećena; administracija koja svakog dana proizvede tri velike afere izgleda kao da nema nikakav problem jer niko ne može da isprati tempo. Teško je zadržati pažnju na jednoj priči, jer se nova senzacija već doživljava kao veća (skandal sa avionom iz Katara djeluje kao da se desio prije nekoliko godina). Naravno, nijesu sve afere planski izazvane, ali nema sumnje da je Trampovo objavljivanje AI-generisanog snimka Baraka Obame kako biva uhapšen u Bijeloj kući, uz tvrdnju da je Obama “vođa” izborne prevare, osmišljeno da skrene pažnju – što ne znači da ne bi moglo da posluži i kao osnov za opoziv.
Dok se učestalost skandala maksimizuje kako bi se manipulisalo medijskim ciklusom, pravni sistem se koristi za usporavanje procesa. Objavljivanje svjedočenja pred velikom porotom u slučaju Epstin potrajaće, ako sud uopšte i odobri zahtjev (što se već nije desilo na Floridi). Čak i ako budu objavljena, mala je vjerovatnoća da će sadržati bilo šta relevantno za Trampa. Računica je da će za nekoliko nedjelja ti dokumenti biti zaboravljeni.
Ovo, naravno, ne znači da je Tramp neki majstor manipulacije koji može da upravlja Amerikancima (ili makar svojom bazom) kako mu se prohtije. Njegov pristup djelimično funkcioniše jer su se institucionalni i kulturni konteksti promijenili: medijski ciklusi su kraći, kao i raspon pažnje. Njegovo ponašanje je postalo sve više normalizovano – i generalizovano: bezobrazluk koji je nekad bio karakterističan samo za njega sada je dio uputstva za ponašanje unutar Republikanske partije (sjetimo se samo očiglednih laži o Medicaid programu).
Najvažnije, više se ne može uzimati zdravo za gotovo da će slobodni mediji istrajavati na aferama i ignorisati pokušaje zastrašivanja; posebno su televizijske mreže postale ranjive jer matične kompanije sve podređuju profitu. Demokrate, razumljivo, ne žele da izgledaju kao da im je fokus samo na prljavim detaljima iz priče o Epstinu, pa su sklone da nastave dalje i okrenu se tzv. “kuhinjskim temama”. Ali trebalo bi da ih zabrine to što je ova priča očigledno toliko zastrašujuća za drugu stranu da bi Republikanci radije ugasili Predstavnički dom nego se njome bavili na bilo koji način.
Jesu li u pravu što paniče? Tramp je svakako pogriješio svojom objavom na društvenim mrežama kojom poziva pristalice da “nastave dalje” – što je ekvivalent poruci “ne misli na slona” (a istovremeno i dodatni dokaz efekta Streisand: pokušaji cenzure privlače baš onu pažnju koju žele da izbjegnu). Trampovo lobiranje kod Mardoka da zaustavi priču trebalo bi da probudi sve koji još vjeruju da su Republikanci branioci slobode govora. Do sada je već postalo jasno da samo objavljivanje svjedočenja velike porote ne znači mnogo, i – bez obzira na Trampovu bazu – ono što politikolozi nazivaju “glasačima sa malo informacija” ostaće kao trajan utisak o vezi Trampa i Epstina ili makar o haotičnoj administraciji.
U tužbi, Tramp mora da dokaže “stvarnu zlu namjeru” novinara – što je vrlo teško. Za razliku od istrage o Rusiji, sada je sam Tramp pokrenuo dugotrajan proces koji baca sjenku na njegovu predsjedničku kampanju; i za razliku od mnogih istraga između njegovih predsjedničkih mandata, kada su ga advokati izvlačili dajući mu na vremenu, sada vrijeme nije na njegovoj strani. Zapravo, možda bude srećan ako slučaj bude odbačen iz tehničkih razloga – izgleda da nije poštovao zakon Floride koji zahtijeva da se tuženima da rok od pet dana za odgovor.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR