Američki predsjednik možda pomaže Putinu da uništi Zapad, ali njegova sujeta tjera Evropljane da govore jednim glasom o Ukrajini, piše Fabricio Tasinari, izvršni direktor Škole za transnacionalno upravljanje na Evropskom univerzitetskom institutu u Firenci u današnjoj analizi za Guardian.
Sedam je biblijski broj, broj drag starom Rimu i broj na srećnom dresu Kristijana Ronalda. Možda je sada i odgovor na (vjerovatno apokrifno) pitanje Henrija Kisindžera: koji broj da okrenem kad želim da razgovaram sa Evropom? Možda je odgovor sedam, baš kao broj lidera koji su u ponedjeljak sjedjeli za stolom u Vašingtonu uz Donalda Trampa i Volodimira Zelenskog.
Teško je reći u ovoj fazi hoće li išta dobro proizaći iz improvizovanog samita u Bijeloj kući, ali to što su evropski lideri došli kao grupa da podrže Ukrajinu bio je presedan. Ovaj format od sedam članica – NATO, Evropska komisija, Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Italija i Finska – zaista je govorio jednim glasom. Uradili su to povodom krize u Ukrajini, oko koje su u protekle tri i po godine često bili gorko podijeljeni (sjetite se rane zabrinutosti Emanuela Makrona da ne treba “ponižavati” Vladimira Putina). A ipak, Ukrajina je i tema oko koje su evropski lideri našli zajednički jezik i ostvarili najveći uticaj u tom periodu: od 18 paketa sankcija koje je EU uvela Rusiji i otvaranja pregovora o članstvu Ukrajine, do isporuke oružja Kijevu.
U Vašingtonu smo vidjeli rijedak i bez presedana, a ipak zadivljujuće uravnotežen evropski sastav: zemlje sjevera i juga, velike i male, dvije nuklearne sile i stalne članice Savjeta bezbjednosti UN, dvije institucije sa sjedištem u Briselu koje često djeluju kao da su na različitim planetama; i Velika Britanija, savršeno usklađena s evropskim pozicijama uprkos povlačenju iz njenog ključnog političkog okvira.
Za one poput mene, koji godinama prate himeru evropske spoljne i bezbjednosne politike, bilo je gotovo kao prosvjetljenje gledati ovih sedam lidera kako govore po dva minuta, a ponavljaju potpuno istu poruku. Naravno, bilo je nijansi raznih koliko i akcenata na engleskom jeziku. Makron i njegov njemački kolega Fridrih Merc insistirali su na prekidu vatre, dok je Italijanka Đorđa Meloni isticala da je njen prijedlog eventualne vojne zaštite Ukrajine po uzoru na Član 5 NATO-a. Ipak, svi su se saglasili oko potrebe za čvrstim bezbjednosnim garancijama za Kijev, očuvanja jedinstva transatlantskog fronta i imperativa pravednog i trajnog mira.
Kao i uvijek, bila je potrebna kriza da probudi Evropljane iz inercije. Ona neposredna počela je prošlog petka sramnim samitom na Aljasci između Trampa i Putina. Tramp je alarmantno odustao od prijetnji i ultimatuma Rusiji i umjesto toga prostro crveni tepih za ruskog diktatora, iz razloga koje možda nikad nećemo u potpunosti razumjeti. Nastavila se tokom vikenda stvarnim rizikom da Zelenski ponovo postane žrtva zasjede u Ovalnoj kancelariji.
Paradoksalno, moramo zahvaliti Trampovoj sujeti, nelojalnosti, njegovom preziru prema liberalnim i demokratskim idealima, njegovom cinizmu, jer su Evropljanima dali hitan signal da pojure za sto u Vašingtonu. Tramp možda uništava ono što je ostalo od zapada; ali zajedno s Putinom nesvjesno postaje evropski “drugi”, spoljašnja sila koja oblikuje njen kolektivni identitet, i time najveći ujedinitelj Evrope od kraja hladnog rata.
Ključno pitanje, naravno, jeste gdje ova diplomatska prepiska ostavlja Ukrajinu. Na dobro i na zlo, stvara se zamah ka konkretnom mirovnom okviru – doduše bez prekida vatre, što jasno ide u korist ruskih zahtjeva. Konture tog dogovora uključivale bi teritorijalne ustupke u četirima regionima istočne Ukrajine koje je Rusija nezakonito anektirala 2022. godine.
Tramp ih je u ponedjeljak na sastanku zlokobno prikazao na posebno napravljenoj karti. Što se više Ukrajina i Evropljani približavaju prihvatanju neminovnosti teritorijalnih ustupaka, to više naglašavaju potrebu da SAD osiguraju “bezbjednosne garancije”, u suštini kolektivnu odbrambenu garanciju, potkrijepljenu vojnom pomoći, nalik na NATO-vo obećanje međusobne odbrane. U već prepoznatljivom trampovskom transatlantskom stilu, Evropa bi morala da plati za to. Sve to, kao i dugogodišnji ruski zahtjevi za budućom novom bezbjednosnom arhitekturom u Evropi, bili bi predmet dugo najavljivanog direktnog trilateralnog samita između Trampa, Zelenskog i Putina.
Predsjednik Finske Aleksander Stub, jedan od sedmorice s samita, ima maksimu o tome kako funkcioniše Evropa, koju voli da ponavlja: “Prvo nastane kriza, zatim haos. A na kraju stignemo do suboptimalnog rješenja”. Treba se nadati da Stub ovog puta nije u pravu: formule o kojima se sada govori nastale su iz tragedije i mogu biti suboptimalne. Ali ulozi rijetko kada su bili veći: posljedice po cijelu Evropu, ako ovi razgovori budu praćeni haosom, mogle bi biti pogubne.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR