Godinama je EU pratila američko vođstvo kada je riječ o Kini. To više nije opcija, a Peking ima druge prioritete, piše u analizi za Guardian Natali Toči, direktorka Međunarodnog instituta u Rimu.
Odnosi Evrope i SAD su poljuljani, a kontinent je takođe izgubio jasne smjernice prema Kini, razapet između suprotstavljenih sila koje ga vuku na različite strane.
Evropska politika prema Kini nekada je bila funkcija američke. Kada je Barak Obama 2011. pokušao, a zatim i propustio da napravi „zaokret ka Aziji“, jer je bio uvučen u krizu na Bliskom istoku, Evropljani su se uljuljkali u uvjerenje da njihovi odnosi s Azijom mogu i dalje da se vode kroz trgovinu, a bezbjednost ostane sporedna.
Uprkos rastućim tenzijama u Južnokineskom moru, na Korejskom poluostrvu i u Tajvanskom moreuzu, evropske vlade su Aziju, uključujući Kinu, posmatrale prije svega kroz ekonomsku prizmu. Kineska inicijativa „pojas i put“ prvobitno je viđena kao čisto ekonomski projekat, bez strateške oštrine. Tek kada su se odnosi SAD i Kine pogoršali – prvo pod Donaldom Trampom, a naročito pod Džoom Bajdenom – Brisel je promijenio kurs.
Kina se više nije gledala samo kao partner, već i kao konkurent i sistemski rival. Pojmovi kao što su provjera investicija, carine i kontrole izvoza ušli su u evropski politički rječnik. Veza sa SAD bila je očigledna. Iako je EU odbijala ideju potpunog „razvezivanja“ od Kine, smatrajući je i nepoželjnom i nemogućom, počela je da promoviše „smanjivanje rizika“. Suštinski, to nije ništa drugačije od drugih tipičnih evropskih koncepata poput strateške autonomije ili ekonomske bezbjednosti. Ali tajming i način na koji je Brisel zaoštrio retoriku jasno su pokazali da mu je „sjeverna zvijezda“ po pitanju Kine bila u Vašingtonu.
To je funkcionisalo sve dok je transatlantski odnos bio snažan i američki pristup Kini jasan i predvidiv. Ništa od toga danas ne važi. Oštriji stav prema Kini, poput prihvatanja i čak zagovaranja uloge NATO-a u istočnoj Aziji, i dalje nervira Peking.
Ali to više ne donosi nužno naklonost u Vašingtonu. Trampova administracija može pritiskati Evropljane da nanesu štetu Kini, recimo uvođenjem sekundarnih sankcija zemljama koje i dalje kupuju rusku naftu i gas. Ali to ne znači da će Tramp stati uz Evropu u vezi s Ukrajinom, niti da SAD imaju namjeru da ozbiljno ekonomski pritisnu Peking. Do sada je Kina bila ta koja je imala prednost u trgovinskom ratu s Amerikom. Tramp posmatra Evropu kao podređenu: rado će gledati kako nanosi ekonomski bol Pekingu o sopstvenom trošku, ali ne želi da sam snosi te troškove. Kao i sa većinom stvari vezanih za Trampa, sve zavisi od toga da li će se odlučiti da zaoštri ili da sklapa dogovore s Pekingom – prirodno, preko glava evropskih i azijskih partnera.
Bez američke „sjeverne zvijezde“, Evropljani su ostavljeni da sami odrede šta zaista misle i kako će se ponašati prema Kini. Treba li da pojačaju trgovinski protekcionizam da bi ublažili negativne efekte kineskog industrijskog viška kapaciteta? Treba li da podstiču transfere kineske tehnologije u Evropu, izbjegnu trgovinski rat i zajedno s Azijom razviju strategiju za spas globalnog trgovinskog poretka? Treba li da prigrle kinesku zelenu tehnologiju, svjesni da energetska tranzicija i klimatski ciljevi nijesu mogući bez nje, ili da pokušaju da razvodne zavisnost od Kine u tom sektoru? I u globalnom jugu, sada kada se SAD povlače s polja razvojne pomoći, može li EU realno da parira gigantskoj kineskoj inicijativi „pojas i put“ ili treba da se pomiri s tim da je njen sopstveni „global gateway“ projekat samo dopuna tome?
Ni na jedno od ovih pitanja nema lakih odgovora. Još težim ih čine dvije osnovne dileme u srcu evropske budućnosti.
Prva je budućnost liberalne demokratije u Evropi. Demokratija je pod prijetnjom na Zapadu. Ekstremna desnica, nacionalističke i populističke snage su u usponu, kao i polarizacija, radikalizacija, dezinformacije i ekstremizam, što ugrožava osnovne slobode, vladavinu prava i podjelu vlasti. Kina, za razliku od Rusije i Trampovog pokreta „MAGA“ u SAD, ne podržava eksplicitno ove snage, niti djeluje da izvozi svoj model vlasti. Ipak, kao primjer ekonomski uspješnog autoritarnog sistema, inspiriše one u Evropi koji žele da vide svoje zemlje u neliberalnom pravcu. Nije čudo što su najbliži kineski partneri u Evropi upravo Mađarska, Slovačka i Srbija – što je bilo očigledno kada su njihovi lideri (ili, u slučaju Mađarske, ministar spoljnih poslova) prisustvovali kineskoj vojnoj paradi u Pekingu u septembru. Kada je riječ o privlačnosti koju Kina ima za autoritarne i neliberalne snage u Evropi, evropske vlade i institucije ne mogu očekivati pomoć iz Pekinga. Na njima je da pokažu da liberalna demokratija donosi rezultate.
Druga dilema tiče se bezbjednosti, posebno rata u Ukrajini. Iako Kina tvrdi da je neutralna, održavajući veze i s Kijevom i s Moskvom, te barem teoretski podržava suverenitet i teritorijalni integritet, u praksi staje na stranu Moskve. „Partnerstvo bez ograničenja“ Si Đinpinga i Vladimira Putina sve je vidljivije, a kineski pokušaji posredovanja oko Ukrajine pokazali su se ispraznim. Zapravo, Kina je jasno profitirala od rata – ne samo kroz jeftinu rusku naftu i gas, već posebno strateški: Rusija je postala mlađi partner u odnosu.
Evropa ne može natjerati Kinu da se okrene protiv Rusije, niti očekivati da prestane trgovinu s Moskvom. Ali, da je zaista neutralna, ne bi podržavala Rusiju kroz izvoz tehnologije dvojne namjene. Da iskreno želi kraj rata, vršila bi pritisak na Moskvu, baš kao što je učinila kada je ublažila Putinove najopasnije prijetnje nuklearnim oružjem. Posebno sada, kada je Trampova neuspješna diplomatija oko Ukrajine svima pokazala da je upravo Putin, i samo Putin, taj koji ne želi kraj rata.
Tokom boravka u Pekingu ovog mjeseca, tvrdila sam da Ukrajina sada predstavlja suštinski interes za Evropu i da je kineski stav prema ratu najveća prepreka u odnosima Evrope i Kine. Rekla sam da se ne radi samo o vrijednostima – u čemu je, tragično, svaki ostatak evropskog kredibiliteta urušen nakon rata u Gazi – već i o bezbjednosnim interesima. Odgovori koje sam dobila bili su indikativni. Kao što Evropljani sada posmatraju Kinu kroz prizmu Rusije, tako i Kina gleda Evropu kroz okvir svog rivalstva sa SAD. Peking vjeruje da bi, ako dođe do najgoreg u odnosima SAD i Kine, Evropa stala uz Vašington, bez obzira na Trampa i američko napuštanje i izdaju Evrope. Za Kinu je, rečeno mi je, održavanje Rusije kao saveznika strateški imperativ. U sadašnjim okolnostima, Rusija ima prednost nad Evropom u očima Pekinga. Logika je jasna.
Rusija predstavlja vitalnu prijetnju evropskoj bezbjednosti i Evropljani će se maksimalno truditi da zadrže SAD uključene u svoju odbranu. To će vjerovatno propasti – bez obzira na to koliko laskanja ili samopotcjenjivanja budu nudili Trampu. A dok bi Evropa možda i mogla da se suprotstavi Rusiji bez Amerike, ne može to učiniti dok je i Kina drži na nišanu.
To Evropu ostavlja bez lakog izlaza – ali zatvaranje očiju pred problemom nije rješenje.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR