Reagovanje na rusku vojnu prijetnju zahtijevalo bi od bloka da bude agilno i odlučno. Evropska unija jeste mnogo sjajnih stvari, ali nije ratna mašina, piše Anand Menon, director inicijative "UK in a Changing Europe" i profesor evropske politike i spoljnih poslova na Kraljevskom koledžu u Londonu u komentaru za Guardian.
U svom govoru o stanju Unije prošlog mjeseca, Ursula fon der Lajen nije birala riječi. Evropa, izjavila je predsjednica Evropske komisije, vodi „borbu za kontinent koji je cjelovit i u miru“. Njena analiza problema bila je prilično tačna. Ono što je sve jasnije, međutim, jeste da Evropska unija nije cjelokupno rješenje. EU je dobra u mnogim stvarima. Efikasna odbrambena organizacija nije jedna od njih.
Nemojte me pogrešno razumjeti: evropska integracija je tokom decenija imala važnu bezbjednosnu funkciju. Povezujući nekadašnje neprijatelje, pomogla im je da prevaziđu vijekovima stare rivalitete. Uključivanjem novih članica, smirivala je potencijalne tenzije (naročito među zemljama koje su nekada bile unutar sovjetskog bloka).
Evropska integracija je zaista bila „projekat mira“ – korišćenje ekonomskih sredstava u političke svrhe. Riječima Roberta Šumana, integracija uglja i čelika u prvoj poslijeratnoj „zajednici“ bila je način da se osigura da „rat između Francuske i Njemačke postane ne samo nezamisliv, nego i materijalno nemoguć“.
Ograničavanje pristupa država materijalima za vođenje rata bio je jedan od načina osiguranja mira. Uključivanje u institucionalne strukture koje ograničavaju njihovu autonomiju bio je drugi. Poslijeratna Njemačka bila je vezana mrežom institucionalnih ograničenja koja je efikasno spriječila novi pokušaj kontinentalne dominacije. Moć je bila razložena u namjeri da se spriječi hegemonija.
Kompleksan institucionalni sistem EU, drugim riječima, namjerno je takav, a ne greška. Veće države članice ne mogu nametati svoju volju drugima. Male države uživaju disproporcionalno visoku zastupljenost u Savjetu, Komisiji i Evropskom parlamentu. Pravilo je konsenzus (čak i kada ugovori dozvoljavaju da neke države članice budu nadglasane). EU, za razliku od tradicionalne nacije-države, nema isključivo pravo na upotrebu sile, a kamoli (pogledajte savremene SAD) da prisili na poštovanje pravila.
To je cijena koju plaćate za saradnju među suverenim državama. Nijedan političar, koliko god mala bila njegova zemlja, ne želi da prijavi biračima da su njihovi interesi ignorisani ili poništeni. A naročito niko ne želi da izgubi pravo da odlučuje o pitanjima rata i mira, života i smrti, da izgubi monopol nad legitimnom upotrebom sile.
I sve je ovo dobro za ekonomsku politiku. Tu, nejasnoća funkcioniše, a vremenski pritisci obično nijesu akutni. Jedinstveno tržište EU osnovano je na namjerno nejasnom dogovoru između Helmuta Kola, Fransoa Miterana i Margaret Tačer, čije ekonomske filozofije nijesu mogle biti različitije. I to tržište je i dalje nepotpuno.
Ipak, uspjeh EU u uklanjanju trgovinskih barijera bio je izuzetan. I to je bilo moguće jer sve zemlje EU stvaraju osjećaj vlasništva. Jer čak ni male države ne mogu biti prisiljene da rade ono što ne žele.
Kada je riječ o odbrani, za razliku od toga, kašnjenje i izbjegavanje jednostavno ne funkcionišu. Ne možete provesti deceniju odlučujući da li da se uključite u konflikt. Niti možete praviti maglu kada odlučujete da li da ulažete u vazdušnu odbranu ili tenkove. Brzina i jasnoća jednostavno nijesu ono za šta je EU dizajnirana. Naprotiv, strukture osmišljene da razlože moć potpuno su neprikladne ako je ambicija primjena čvrste sile.
Sve ovo dobija potpuno novi značaj u brzo mijenjajućem svijetu. Sa ratom u Ukrajini i Rusijom koja je sve spremnija da testira evropsku odlučnost na njenoj istočnoj granici, Evropljani moraju razmatrati načine da zamijene ili dopune oslabljen američki angažman. I to u kontekstu u kojem institucionalno rješenje na koje su se oslanjali u mnogim pitanjima jednostavno nije pogodno.
Ne da EU nema uloge. Tamo gdje se odbrana i bezbjednost preklapaju sa osnovnim ovlašćenjima EU – poput nabavke odbrane i potrebe za većom saradnjom među državama članicama – ona će ostati ključni forum (iako će ozbiljno razmišljanje morati da bude uloženo u to kako najbolje uključiti evropske države koje nijesu članice EU, poput Velike Britanije, Norveške, Švajcarske, pa čak i Kanade). Ali kada je riječ o teškom poslu, koordinaciji vojnih akcija država članica, nije odgovarajući forum.
Da ste osnivačima evropske integracije rekli da će ključna dilema u 21. vijeku biti stvaranje uslova da evropske države mogu koristiti vojnu silu, oni bi otvorili šampanjac. Međutim, izazov sa kojim se sada suočavamo nije onaj koji je bio pred njima. Naša primarna briga nije u tome da ukrotimo moć najvećih zemalja EU, već da je podstičemo.
Kako Donald Tramp dovodi u pitanje temelje međunarodnog poretka poslije 1945. godine, Evropljani shvataju potrebu da sami više rade na svojoj bezbjednosti. Međutim, projekat mira ne može se jednostavno pretvoriti u projekat rata – barem ne bez žrtvovanja onoga što ga čini efikasnim u onome u čemu je dobar. Evropljani će negdje drugo morati da traže instituciju koja im omogućava efikasniju saradnju u oblasti odbrane.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR