Kako mala Hrvatska pomaže u izgradnji velike Srbije?

Ništa više ne otkriva prazninu takozvane hrvatske “vanjske politike” od odgovora vlade Andrije Plenkovića na nedavne rezultate izbora u susjednoj Crnoj Gori, piše portal Narod.hr.

Ti događaji nisu ništa drugo do seizmički. Kako je sjeverna hemisfera ulazila u jesen, Balkan je ušao u novu sezonu nestabilnosti sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) i pristašama velikosrpske ideologije koji su izašli kao pobjednici na nedavnim crnogorskim izborima koristeći religiju za mobilizaciju i prisluškivanje Srba samohranjeni pojam povijesne ‘žrtve’.

Nakon što je bila na vlasti 30 godina, vladajuća stranka u Crnoj Gori, Demokratska partija socijalista (DPS) koju je predvodio Milo Dukanović izgubila je od tri prosrpske i proruske opozicione koalicije – Mir je naša nacija, koalicija Crno na bijelo i Za Budućnost crnogorskog saveza – koji je osigurao 41 od 81 mjesta u parlamentu.

Iako je sve ovo počelo kada je DPS donio zakon o vjerskim reformama kojim se nastojalo zacementirati autokefalija Crnogorske pravoslavne crkve, koju su Srbi rasformirali 1918. godine, ovo pitanje buja ispod površine najmanje posljednje dvije decenije.

Napokon, Srbi nikada nisu prihvatili raspad Jugoslavije prije 20 godina i dugo su jadikovali za novom ‘Velikom Srbijom’.

To je isto artikulisao bivši srbijanski premijer Boris Tadić koji je 2014. objavio najnoviji koncept proširene srpske države.

Što se tiče hrvatskog vladajućeg HDZ-a kao da se sve to događalo na zapadnoj obali Antarktika, a ne 55 minuta leta od Zagreba.

I kao da podsjeća nekoga s istorijskom amnezijom, taktike koje je koristilo prosrpsko savezništvo u Crnoj Gori – poput blokada cesta jezivo su podsjećale na slične onima zaposlenim u Hrvatskoj tokom ‘Balvan revolucije’ koju su vodili Srbi i stvorili tzv. Regija Srpske autonomne Krajine početkom 1990-ih.

Andrija Mandić, iz saveza ‘Za budućnost Crne Gore’, zastrašujuće je zaprijetio da će “iskopati zakopano oružje”, tanko zastrta referenca na masakre muslimana u mjestima poput Srebrenice, dok je istovremeno pozivajući zemlju Muslimanski poslanici čija je podrška bila presudna za održavanje DPS-ove većine u parlamentu, a ne za podržavanje zakona o vjerskim reformama, rekavši “ako dođete nakon naše crkve, mi ćemo doći nakon vaših domova”.

Mandićeve komentare ne treba shvatati olako, s obzirom na to da je poznato da je bio pristalica osuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, kao i da je učenik onoga što američki istoričar Michael Sells naziva “kristoslavizmom”, mješavinom istočnog pravoslavnog hrišćanstva i ekspanzionistički slavenski nacionalizam, koji slavenske muslimane vidi kao “otpadnike” od hrišćanstva.

Odgovor Plenkovićeve vlade na sve to bio je kukavički oblik radijske šutnje – vladi u Zagrebu bila su potrebna dva puna dana da čak odgovori na događaje koji su se dogodili sa svojim kolegom saveznikom iz NATO-a 31. avgusta.

Ali ništa od ovoga ne bi trebalo biti iznenađenje za nekoga ko čak i slučajno razumije balkansku istoriju.

Primjerice, prema Borisu Begoviću, profesoru ekonomije na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, demokratija, pluralizam i Srpska pravoslavna crkva (SPC) uvijek su bili neugodni.

“Pravoslavno hrišćanstvo nije bilo zapreka liberalnoj demokratiji u Srbiji: već je bilo obrnuto. Drugim riječima, kaže, robusna i održiva demokratija bila je prepreka pravoslavlju ”, piše Begović. Srpski pokret žena za crno za ljudska prava kaže da „Prikazujući se kao spasiteljicu i čuvaricu srpskog identiteta, [Srpska pravoslavna] crkva koristi nacionalističku retoriku božanski zaređene „Velike Srbije “.

Ali ovdje se ne radi samo o teritoriji – radi se i o novcu – puno novca i ogromnim količinama imovine. SPC zna da će bez monopola u društvu uvenuti poput cvijeta u pustinji – primjer onoga što se dogodilo postreformacijskoj katoličkoj crkvi lekcija je koju je vodstvo SPC dobro naučilo.

To su primijetili Dragan Šljivić i Andrijana Maksimović u svojoj studiji iz 2018. godine, Pravoslavni hrišćani i demokratija u Srbiji: „… odnos pravoslavlja i demokratije često se postavlja kao rasprava o dva suprotna koncepta. To možemo nazvati ‘tezom o nespojivosti’, koja sadrži stav da je pravoslavna crkva formirala dominantna pravoslavna društva, tako da se sada suočava s poteškoćama u demokratizaciji i demokratskoj konsolidaciji. ”

Ta se ‘nespojivost’ očitovala u decembru 2019, kada je Crna Gora donijela svoj zakon o vjerskim reformama koji je kao državno vlasništvo registrovao sve vjerske građevine i lokalitete koji su ranije bili u vlasništvu nezavisne kraljevine Crne Gore prije nego što je 1918. godine postala dijelom Jugoslavije u kojoj su dominirali Srbi.

Novi zakon navodi da vjerske zajednice mogu ‘zadržati svoju imovinu samo ako mogu pružiti jasne dokaze o pravu vlasništva’, što je pokrenulo optužbe SPC-a da Crna Gora planira ‘osporiti svoje posjede’.

Međutim, ovo je samo dio novog zakona – drugim dijelom želi se zemlja pretvoriti u sekularnu državu, kao i da se bivša supresirana Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) statusom izjednači sa svim ostalim religijama, uključujući i posebno, SPC.

Zahvaljujući pobjedi na izborima koalicije nadahnutoj od SPC-a, čini se da srpska crkva ima vlastitu zemlju – Krajinu 2.0 – koja je ovog puta u kompletu s vlastitom mornaricom u Boki Kotorskoj, doslovno na 30 minuta vožnje od najjužnije hrvatske granice.

Ali to nije sve.

U sve autonomnijem dijelu susjedne Bosne i Hercegovine (BiH) kojim upravljaju Srbi, planiraju se pretvoriti grad Banja Luka u evropsku ‘prijestonicu’, a projekti za novo središte grada procurili su u hiljadu poznatih evropskih urbanih naselja tvrtka za planiranje i dizajn Cosmos Architecture.

Teško da je to zaista iznenađenje, jer srpski nacionalisti vide BiH kao „dragulj u svojoj kruni“ i započeli su četiri rata zbog bosanskog vlasništva, jedan od njih 1. svjetski rat koji je rezultirao smrću oko 20 miliona ljudi.

Pa opet, mnogo toga ne bi bilo moguće bez pasivno-agresivnog sudjelovanja Plenkovićevog HDZ-a, gdje njegov ogranak u BiH pod mrtvom i korumpiranom vladavinom tipa kao npr. Ante Čovića djeluje kao jedno ‘krilo’ za političke interese čelnika bosanskih Srba Milorada Dodika.

I sve to uz zagrebački ‘blagoslov’, onaj isti Zagreb koji iz straha od reakcije SPC-a u crnogorskom stilu do danas odbija čak i raspravljati o priznavanju mlade Hrvatske pravoslavne crkve (HPC), uprkos tome što je to direktno u suprotnosti s članom 41. hrvatskoga Ustava i niza zakona EU.

Ako se ovo nastavi – a čini se da ništa ne govori da neće – Srbi u roku od 10-15 godina mogu završiti s tri države – sadašnjom Republikom Srbijom, Jadranskom Srbijom (Crna Gora) i ‘zapadnom’ (Bosanskom) Srbijom.

Najviše što bi Hrvatska mogla izvući iz ovog geopolitičke krađe zemlje je mali dio zapadne Hercegovine.

Međuvremenu, dok je HDZ zauzet pretvaranjem Hrvatske u ‘Kostariku Evrope’, a Srbija se širi prema zapadu, Andrej Plenković i njegovi servilni ministri bezumno majmuniraju prazne floskule o ‘raznolikosti’ i ‘inkluzivnosti’ kako bi ispunili gladne uši lijevo orijentisanih EU birokrata.

Par dana prije vladika Mihailo Dedeić, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve u novinskom intervjuu rekao da „…Crna Gora ima mnogo izdajnika, dok ste vi u Hrvatskoj imali samo jednog.”

To može biti istina, ali ne mora, ali jedno je sigurno: vrijeme da HDZ iz svog imena izbaci ‘H’ jer u njemu nema ni zrne ‘hrvatskog’ interesa.