Normalizovanje veličanja kvislinga i fašističkih ideja koje su promovisali posljedica je decenijskog poturanja „nacionalnih tema“ kao politički bitnih, tako da je sada društvo time prožeto i ne postoji nikakva druga paradigma koja to može zamijeniti, upozorio je za Autonomiju istoričar iz Beograda i predsjednik Centra za istorijske studije i dijalog Srđan Milošević.
Autonomija podsjeća da je, u vrlo kratkom periodu, u Novom Sadu zabilježeno nekoliko incidenata sa fašističkim predznakom – mladić je sa jasno istaknutim keltskim krstom prisustvovao izložbi o žrtvama fašističke Racije iz Drugog svjetskog rata u Arhivu Vojvodine; pedesetak ekstremnih desničara, sljedbenika nacističkog kolaboracioniste i predsjednika kvislinške Vlade Srbije Milana Nedića, pokušalo je da prošeta do Omladinskog centra CK 13 jer im je „zasmetalo“ to što je baš na dan smrti njihovog idola u tom prostoru organizovan sastanak antifašista, da bi na kraju na više lokacija u Novom Sadu, uključujući i fasadu pomenutog Omladinskog centra CK 13, osvanule profašističke parole i grafiti podrške ratnim zločincima.
Niko za to nije kažnjen, a Milošević ocjenjuje da je problem u tome što se širenje netrpeljivosti i mržnje ne shvata ozbiljno kao krivično djelo, a to je opet posljedica razumijevanja društva za takve ideje.
"Možemo se, naravno, tješiti da se ekstremnim stavovima i ideologijama prepušta manjina, ali to je varljiv utisak. Problem postoji već onda kada ta manjina nema nikakvu bojazan da će naići na otpor i osudu društva. Osim nekolicine glasova prisutnih u javnosti i ponekog među našim sugrađanima gotovo da niko ne misli da je nacionalizam bilo kakav problem… Tome su doprinijeli mediji, crkva, intelektualci, škola…, ukazuje sagovornik Autonomije.
Uprkos istaknutim neonacističkim i fašističkim oznakama, od Ljotićevog zbora preko keltskih krstova i Nedićevih orlova u prisustvu policije, nije bilo privođenja iako je zakonom zabranjeno isticanje tih oznaka. Šta Vam to govori?
Govori najmanje dvije stvari: prvo, da diskriminacijske poruke i širenje netrpeljivosti i mržnje niko ne shvata ozbiljno kao krivično djelo. Drugo, još opasnije, govori o tome da u samim strukturama zaduženim za sprovođenje zakona postoje pojedinci (možemo samo nagađati kakvo je mišljenje većine) koji ili simpatišu ili imaju veoma snažan osjećaj razumijevanja za takve ideje. Možda ih tu i tamo smatraju „malo pretjeranim“, ali ni izbliza za nešto protiv čega je potrebna snažna, odlučna i beskompromisna reakcija. Međutim, ako govorimo o policiji, obični policajci su, iako u prvom redu borbe, ipak posljednji koji treba da ispravljaju „krive Drine“ kojima se probija ekstremizam na nacionalnim predznakom.
U Novom Sadu je 2007. organizovan neonacistički skup Nacionalnog Stroja, organizacije koja je nedugo zatim zabranjena od strane Ustavnog suda. Ovoga puta neonacisti nijesu ni legitimisani. Kako gledate na to, da li je održavanje takvih skupova u multinacionalnoj Vojvodini slučajnost ili namjera? Ako je namjera, šta bi bio njen cilj?
Kada se dođe do pitanja nečijih namjera, naročito kada su u pitanju neki masovniji događaji, moram priznati da se uzdržavam od nagađanja. Budite uvjereni da među učesnicima ima mnoštvo onih koji su uvjereni da svojim držanjem nikoga ne provociraju i da niko ne treba da se osjeća ugroženim. To je posljedica normalizacije nacionalizma… A činjenica je da ne može to da bude „samo malo“ i da ne pređe u ekstrem. Zabrane su samo privremena „kontrola štete“. Problem diskriminacije i netrpeljivosti se rješava jedino tako što se uvijek i svuda na djelu dokazuje da su ideje koje ih izazivaju nepoželjne.
Gdje je u svemu tome prosvjeta? Šta rade Vaše kolege istoričari?
Erik Hobsbom je svojevremeno rekao, parafraziraću, da je kao mlad istoričar vjerovao da istorija ne može da bude „opasna“ kao nuklearna fizika, ali da je s vremenom spoznao da može. Istoričari su, razumije se, prije svega naučnici koji istražuju svoje teme, koje se tiču prošlosti. Ali, u mjeri u kojoj su te teme relevantne za kulturu sjećanja i, naročito, nacionalni identitet, oni su de facto činioci njihove izgradnje.
Identitet se, prije svega, tiče vrijednosti i tu naučno znanje ne igra veliku ulogu, ali je problem kada istoričar prestane da razdvaja svoju dvojnu odanost – naučnoj istini i identitetu. Lično, spadam u one istoričare koji smatraju da su to dva „gospodara“ koja se ne mogu istovremeno „služiti“, a da se ne bude u svojevrsnom rascjepu. Odavno je rečeno da je nacionalizam ideologija nespojiva sa profesionalnim bavljenjem istorijom jer istoričar zna da je mnoštvo sadržaja u koje nacionalizam vjeruje – zabluda. Isto mislim i za nacionalni identitet, ne samo za nacionalizam.
U Crnoj Gori se čuju zahtjevi da Ratko Mladić dobije ulicu u Beranama. Sa druge strane, Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini (BiH) Valentin Incko traži da se oduzme ordenje ratnim zločincima iz ratova devedesetih, što sada izaziva otpore u RS. Jesu li ta dva procesa rehabilitacije (zločinaca iz Drugog svjetskog rata i ratova devedesetih) povezana? Šta se krije iza toga?
Iza toga se krije politika identiteta. A iza politike identiteta se, sa druge strane, može sakriti zaista sve: finansijski interesi, vlastodržačke ambicije, lične agende… Doslovno sve. Sjećate se kako je u Nušićevoj Ožalošćenoj porodici Agaton započeo svoje nabrajanje šta mu od nasljeđa pripada: „U skladu sa mojim ličnim i opštenarodnim potrebama…“
Danas postoji razlika utoliko što se ovaj lični aspekt prećutkuje. Ali, ne smije se zaboraviti da dok neko ostvaruje te partikularne interese stotine hiljada i milioni pojedinaca ostanu zavedeni „idejom“. Za njih su spremni da ubiju i, mnogo rjeđe (u savremenom svijetu naročito) – da poginu. Mene uopšte ne zanima u šta vjeruje neki od ideoloških „gurua“ kao pojedinac, već kakav uticaj vrši. Što se tiče Drugog svjetskog rata i ratova devedesetih – „organska“ veza ne postoji, ali je ideološki ta veza napravljena kroz mantru o transgeneracijskim dugovanjima i namirivanjima krvi i nepravdi.
Je li „srpski svet“ koji se sve češće pominje od strane vlasti i ekstremnih nacionalista zapravo eufemizam za „Veliku Srbiju“ i treba li da se plašimo tih ideja? Je li to povezano s tim procesom revizije prošlosti?
„Srpski svet“ je smokvin list za „srpske zemlje“. Ideja svesrpskog ujedinjenja nije poražena, kao, uostalom, nijedna ideja te vrste u bilo kom konfliktnom području na svijetu.
Takve ideje doprinose održavanju tog stanja konflikta i tako ukrug. Taj krug se može presjeći jedino odlukama da se istorijski kao prioritet postave drugi ciljevi. U apstraktnom smislu, takve „ujediniteljske“ ideje su legitimne: svaki narod ima pravo da teži svom ujedinjenju. Stvari se komplikuju in concreto.
Najprije, postavlja se pitanje da li se time ugrožavaju takođe legitimni interesi drugih. Ako je odgovor na to potvrdan, i ako nema sposobnosti za kompromis, onda je jedini izlaz neka vrsta sukoba, koji može biti samo politički, ali može biti i oružani. Suštinski je važno da se ni jedno pitanje, a naročito ne nacionalna pitanja, uključujući tu i pitanje nacionalnih manjina, ne rješava na bazi odnosa snaga. Nezrelost regionalnih elita u tom smislu može nas sve veoma skupo koštati. Srbija je u naročito teškoj poziciji jer je upadljivo disonantan ton u regionu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR