Haaretz: Jevreji ne mogu dozvoliti da negatori genocida pobijede

Piše: Ester Solomon (Esther), prevela: Biljana Jovićević

Jedna generacija koja je počinila najgore zločine na evropskom tlu od holokausta, nikad prežaljene vođe bosanskih Srba, ponovo su na secesionističkom putu ka ratu. Iz toga razloga Jevreji i Izrael moraju biti glasni, navodi autorica u opširnoj analizi o situaciji u BIH, objavljenoj u uglednom izraelskom Haaretz-u, u kojem navodi da atmosfera u Bosni zlokobno podsjeća na onu iz 90-tih prošlog stoljeća.

Solomon pravi paralele između stradanja Jevreja u holokaustu i bosanskih muslimana u genocidu, podsjeća na solidarnost i podršku jevrejske zajednice sa Sarajlijama tokom opsade 90-tih, ali i na činjenicu da se izraelska država u svojim vanjskim poslovima ne povodi za vrijednostima ljudskih prava već intresima posebno odbrambene industrije, iako se od njih očekuje da zbog sopstvenog iskustva, ne bi smjeli dozvoliti da negatori genocida pobijede. 

Nikad neću zaboraviti zahvalnost koju sam osjetio”, rekao mi je Vanja.

Vanja je bio jedno od djece evakuisane iz Sarajeva autobuskim konvojima koje su organizovale međunarodne jevrejske humanitarne organizacije usred brutalne opsade grada od strane bosanskih Srba tokom rata 1992-1995.

Uslovi u Sarajevu bili su očajni: opsada, koju je karakterisala užasana nestašica hrane, lijekova, vode i struje, trajala je 1425 dana – najduža opsada jednog glavnog grada u modernim vremenima – i koštala je života 5400 civila, uključujući i živote 1600 djece, od kojih su mnoge ubili snajperisti koji su se skrivali u visokim zgradama duž centralnog gradskog bulevara.

Evakuisane su hiljade žena i djece. Bosanski Srbi su pak odbili da dopuste izlazak iz grada njihovim muškim članovima porodica.

Rat je bio praćen groznim događajima: osnivanjem logora za silovanja i koncentracionih logora, masovnim deportacijama, masovnim uništavanjem domova, sela i džamija, opsadom Sarajeva, te namjernim i sistematskim ubijanjem bošnjačkih (bosanskih muslimana) civila, posebno (ali ne samo) na području Srebrenice. Sve su to počinile snage bosanskih Srba.

Masakr najmanje 8 000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici, odvojenih od svojih majki, supruga i sestara u mučnom procesu selekcije koji je sproveden u okviru onoga što je trebalo da bude "sigurno utočište" UN-a, jer su trebale da ih štite snage UN-a, utvrđen je u poslijeratnom periodu na suđenju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnom sudu pravde, kao genocid. To je i dalje najgori zločin nad civilima u Evropi od holokausta.

Sada, samo četvrt vijeka kasnije, u Bosni postoji bojazan, ako ne i zaprepaštenje. Bosanski Srbi opet pričaju o secesiji, baš kao i 1990-ih, i opet pojačavaju antibošnjačko huškanje, baš kao što su to radili i 90-ih.

Rat u Evropi, podstaknut rasističkim, iredentističkim hiper-nacionalizmom sa divljim iskustvom i ravnodušnošću prema međunarodnim sporazumima, pomiješan s političkim i ekonomskim miješanjem Rusije i Kine: ovo sigurno zvuči kao da bi trebalo privući pažnju širom kontinenta kao i u Bijeloj Kući.

Uzvraćanje na sveprisutno negiranje genocida, ako ne i trijumfalizam, prijetnje multietničkoj državi s dugom istorijom jevrejske kulture i okruženja, još jedne od ranjivih evropskih nehrišćanskih manjina, čija je demonizacija ključna tema antisemitskih bijelih supremacista širom svijeta danas: Ovo sigurno zvuče kao pitanja koja bi trebala privući pažnju Jevreja i jevrejskih zagovaračkih grupa.

Ali čak i ova uzavrela pitanja muče se da dobiju pažnju koju zaslužuju, jer govorimo o Bosni i njenoj najizloženijoj zajednici: bosanskim muslimanima.

Bosna i Hercegovina, zemlja s 3,2 miliona stanovnika na zapadnom Balkanu, smještena između Hrvatske, Srbije i Crne Gore, jedna je od postkomunističkih država nasljednica Jugoslavije. Njena moderna državna forma, kojom upravlja tročlano predsjedništvo (srpsko, bošnjačko, hrvatsko), podijeljeno u dva entiteta, ujedinjeno slabom federalnom vladom, rezultat je kompromisa postignutog u američkoj vojnoj bazi u blizini Dejtona, savezna država Ohajo, 1995., čime je okončano tri i po godine rata koji je za sobom ostavio 100.000 mrtvih.

Sada, opstanak takve nefunkcionalne bosanske države, koja je ipak ključni zaštitnik prava i života onih svojih građana koji strahuju i od ostanka bez države i od ponavljanja srpskih zločina, i onih koji ne žele da budu apsorbovani u eksteritorijalne i često žestoko etnocentrične snove svojih susjeda, pod najvećim je pritiskom sa kojim se suočava od osnivanja.

Dejtonski mirovni proces je bio uspješan, kaže Vanja Filipović, evakuisani, sada ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenom Kraljevstvu (UK), kojeg sam upoznala u londonskoj ambasadi, "ali se nikada nije bavio nacionalističkom idejom Velike Srbije. On ju je gušio neko vrijeme, ali duh je opet izašao iz boce."

I prije je bilo cikličkih kriza, ali ovoga puta kontekst je vrlo drugačiji i daleko zlokobniji. Interes međunarodne zajednice drastično je oslabio, iako su njihovi predstavnici ključni zaštitni mehanizam ugrađen u poslijeratne institucije: od nadzora sprovođenja mirovnih sporazuma, pravosuđa, do oružanih mirovnih snaga.

U isto je vrijeme, vođstvo bosanskih Srba pojačalo napad na te institucije, kako bi gurnulo državu u sveobuhvatnu disfunkcionalanost – preludij zahtjevu za secesiju.

Ti napadi na međunarodni angažman u Bosni i srpski separatizam glasno se pozdravljaju u Kremlju, gdje igraju dugoročnu igru geopolitike na Balkanu: intenzivirati svoju sferu uticaja i blokirati integracije regiona sa Zapadom, ne samo sa Evropskom unijom ili NATO-om. Filipović kaže da je to suprotno onome što Bosanci žele: "Mi pripadamo, kulturno i ekonomski, Zapadu. Tu je naša budućnost."

Jedna opipljiva zabrinutost u Bosni je da će Rusija, zajedno s Kinom (opsežnim regionalnim investitorom sa vezama), sve više ukidati podršku Bosni u Savjetu bezbjednosti UN-a, dok predsjednik Vladimir Putin vrši pritisak na EU da odustane od svog mirovnog mandata (snage EUFOR-a).

Najneposrednija prijetnja teritorijalnom i političkom integritetu Bosne danas dolazi iznutra: od lidera jednog od njena dva konstitutivna entiteta, Republike Srpske (RS).

Republiku Srpsku vodi Milorad Dodik, srpski ultranacionalista poznat kao "Putinov čovjek na Balkanu".

On je predani negator počinjenog genocida koji Srebrenicu naziva "izmišljenim mitom" i "namještenom tragedijom" i koji je usvojio zakon koji izbacuje iz upotrebe bilo kakve školske udžbenike u kojima se navodi da su Srbi počinili genocid i držali Sarajevo u opasadi, jer, prema njegovim riječima, "to nije tačno i to se neće se ovdje izučavati."

Dodik je takođe autokrata koji napada LGBT i voli se češati ramenima sa likovima kao što su Viktor Orban i francuski krajnji desničar Erik Zemur (Eric Zemmour, kandidat za predsjednika). On je antimuslimanski demagog koji bez činjenica voli da tvrdi da Bošnjaci žele "muslimansku državu". Pod američkim je sankcijama od 2017. godine zbog opstruisanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, što nije naštetilo ni njegovoj moći, niti spremnosti američkih zvaničnika da se sa njim susrijeću.

Za većinu razumnih posmatrača jasno je da je Dodik centrifuga i za razaranja na državnom nivou i za antimuslimanski govor mržnje na Balkanu. I tu dolazi do poricanja genocida: "To je targetirana politička poruka koja ima za cilj stvaranje dalje podjele među zajednicama", kaže Filipović. Cilj nije ništa manje nego gašenje svake nade u mogućnost postojanja zajedničkog društva.

Istovremeno, čelnici Republike Srpske, poput njene predsjednice Željke Cvijanović, cinično, ako ne i zlonamjerno optužuju Bošnjake da odbijaju ići naprijed, odbijaju pristupiti "otvorenom dijalogu", dok oni istovremeno uporno odbijaju priznati da je u vrijeme rata počinjen genocid.

Bošnjaci su, kaže Filipović, uvijek tražili pravdu, a ne osvetu za zločine koji su nad njima počinjeni, "iako nikada nema savršene pravde za te vrste zločina. Ali u najmanju ruku, očekivali su da će čelnici svih strana dozvoliti porodicama žrtva da oplakuju njihov gubitak i da im pokažu dužno poštovanje."

Dodik uživa u bacanju pod noge ova bazična očekivanja. Njegovo stalno poricanje podsjeća na cunami antibošnjačke demonizacije koji je prethodio ratu. To ciljano huškanje stvorilo je klimu u kojoj su, na kraju, Srbi mogli pucati na svoje susjede i prijatelje Bošnjake.

Dodik i njemu slični danas osjećaju da pripadaju njima. Zastrašujući dio je da je ovo regresija prema ratnim separatističkim ciljevima bosanskih Srba – ali ovaj put, da se posao završi.

Paralele sa negiranjem Holokausta

Zajedno sa kolonama autobusa, među rijetkim ohrabrujućim epizodama bosanskog rata bilo je djelo La Benevolencije.

La Benevolencija, kao dobrotvorna ruka bosanske jevrejske zajednice, koju su i same osnovale izbjeglice protjerane iz Španije 1492., organizacija je, koja je imala koristi od svog jedinstvenog položaja "neutralne strane" za postavljanje narodnih kuhinja u Sarajevu, kao i apoteka, klinika, edukativnih kurseva i čak, kada su telefonske linije prekinute, dvosmjernu radio vezu sa spoljnim svijetom, sve na neetničkoj osnovi. La Benevolencija je postala jedna od najefikasnijih ratnih humanitarnih nevladinih organizacija u Bosni.

Ti su napori podstakli naklonost prema jevrejskoj zajednici koja i danas postoji, kaže mi Jakob Finci u e-mailu; bio je na čelu La Benevolencije tokom rata. "Postalo je gotovo privilegija biti član jevrejske zajednice." Jedna od posljedica bio je iznenađujući poslijeratni skok u članstvu, oko 150 djece iz jevrejsko-muslimanskih brakova odlučilo se pridružiti gradu koji se nekad borio sa Solunom za titulu "Jerusalima na Balkanu".

Ta veza između jevrejskog svijeta i Bosne se nastavila, ne samo u odnosu na ratni genocid i poslijeratno negiranje. Filipović ih hvali zato što su bili glasni. "Kada su se pojavile vijesti o [srpskim] koncentracionim logorima i genocidu u Srebrenici, mnoge jevrejske organizacije bile su povrijeđene i ljute", sjeća se.

Za mnoge pojedince i jevrejske grupe, ta ogorčenost i užas su, sa pravom, opstali, odbacujući usklađene napore da se umanje, revidiraju ili potpuno negiraju ubistva, uprkos opsežnoj dokumentaciji i uspješnom procesuiranju počinitelja ratnih zločina. Paralele s poricanjem holokausta, same se pišu.

Dan sjećanja na Srebrenicu obilježava se 11. jula, i u UK već postoji jaka tradicija učestvovanja jevrejske zajednice. Poštovanje je recipročno: na Dan sjećanja na holokaust, oni koji su preživjeli genocid u Bosni pridružuju se jevrejskim komemoracijama.

Finci ukazuje da se nedavno usvojeni zakon, koji zabranjuje poricanje genocida i veličanje ratnih zločinaca u Bosni, dočekan sa bijesom u Republici Srpskoj, jednako odnosi i na negiranje holokausta. Još šire, Finci kaže, da se jevrejska zajednica u Bosni bori protiv islamofobije ruku pod ruku sa konfronitiranjem antisemitizmu: Oni su "dvije strane istog novčića".

Ali ovaj narativ o neraskidivoj vezi i solidarnosti nije sasvim univerzalan. Postoji više od nekoliko istaknutih jevrejskih ličnosti koje su javno odbile genocid nazvati genocidom, od Efraima Zurofa iz Wiesenthal centra, do izučavaoca holokausta Jehude Bauera (Yehuda Bauer).

A tu su i proaktivniji učesnici u kampanji revizionizma Republike Srpske, ne samo dvojica izraelskih akademika (uključujući jednog stručnjaka za Holokaust, koji pruža potpuni učinak legitimiteta), odabranih da vode takozvane “komisije za istinu” o Srebrenici i stradanjima Srba u Sarajevu.

Izvještaj komisije, objavljen u udarnim emisijama Republike Srpske, bez iznenađenja su "dokazali" da je ubijeno mnogo manje Bošnjaka, a da je nekoliko "zlih jabuka" počinilo ratne zločine, te da su Srbi zapravo prava iskonska žrtva.

Izvještaji su prožeti jezikom u kojem su "drugi" Bošnjaci, te sugerišu da su oni sami po sebi strani i prijeteći, baš kao što retorika tvrde desnice širom Evrope a i dalje, protura ideju da muslimani tamo nikada ne mogu "pripadati".

Svim nesrbima u Prijedoru 31. maja naređeno je da svoje kuće obilježe bijelim zastavama i da javno nose bijele trake.

Preko 3 000 ubijeno je, u koncentracione logore internirano 30.000 ljudi, a masovno protjerano preko 50. 000 osoba.

Užasan osjećaj “déjà vu” u Bosni i teškoća pridobijanja pažnje ljudi, prirodno postavlja pitanje je li slogan "nikad više" nakon Hhlokausta, izgubio svoju moralnu snagu, ili da li je ikada zaista nešto značio.

Filipović je uporan da borba nije gotova, bilo u Bosni ili bilo kojoj zemlji u kojoj je radikalna mržnja postala mainstream.

“Gubitak vjere u ‘nikad više’ ne znači odustajanje od nekog uzvišenog liberalnog slogana, već od vrste društva u kojem svi živimo”, rekao je. "Snižavanje ljestvice bilo bi pogubno: to znači odustajanje od naših temeljnih ljudskih vrijednosti, našeg uloge u civilizovanom svijetu."

Izrael bi mogao govoriti glasnim, snažnim glasom

Još je nejasan stav jevrejske države uspostavljene nakon holokausta. Izrael je priznao Bosnu 1997. godine, ali nikada nije formalno priznao genocid u Bosni.

Službeno su podržali ratni embargo UN-a na oružje, ali postoje kredibilni izvještaji o isporuci izraelskog oružja snagama bosanskih Srba, a još uvijek postoji i naredba o zabrani koja štiti otkrivanje pojedinosti o izvozu za odbranu u to područje od 1990. do 1996., iz straha bi "štetilo izraelskim vanjskim poslovima i bezbjednosti."

Trenutni izraelski ministar finansija, Avigdor Lieberman decenijama je blizak poslovni partner i politički saveznik Dodika, i nije usamljen u tome.

Beskrajni skandal oko izraelske kompanije za sajber nadzor NSO samo je posljednji primjer kako Izrael hladno i pragmatično vaga svoj izvoz odbrambene industrije i vanjskih poslova, bez previše nesanice o bezočnim kršenjima ljudskih prava i demokratskih vrijednosti koje omogućavaju to oružje ili savezi. Uglavnom, neizgovoreno pravilo je da Izrael ne može sebi priuštiti "luksuz" davanja prioriteta ljudskim pravima u svojim vanjskim poslovima.

A istorijski revizionizam, ako ne i negiranje genocida, nije baš crvena linija za to kako Izrael stiče prijatelje: Izrael je posljednjih decenija zaglavio s onim evropskim državama koje su najviše predane revizionizmu iz Drugoga svjetskog rata, koje peru svoju saradnju sa nacistima i ubijanja Jevreja.

Ali Filipovića ne uznemirava duga prosrpska tradicija Izraela, ističući snažne odnose između Izraela i Bosne. On sugeriše da bi Jerusalim mogao čak iskoristiti poluge svog uticaja na Republiku Srpsku: "Prijatelji kažu prijateljima teške stvari. Izrael može razgovarati sa svojim kontaktima i saveznicima u Beogradu i Banja Luci, podsjećajući ih, da ta vrsta tolerancije prema mržnji ne služi ničijim interesima."

Ali stvarna pomoć za koju se Bosna nada da će joj ponuditi Izrael je da to pitanje pokrene u razgovorima sa Sjedinjenim Državama. Filipović vjeruje da iskustvo jevrejskog genocida daje tome posebnu moralnu težinu, ako se odluče zalagati za opstanak Bosne i protiv stalnog negiranja genocida: "Mogli bi govoriti glasnim, snažnim glasom o tim pitanjima."

Postojale su možda pretjerano velike nade u Bosni u vezi s izborom Džoa Bajdena (Joe Biden), na temelju njegovog snažnog ratnog zalaganja za Bosnu i Kosovo dok je bio američki senator, pozivajući na vojnu agresiju na Srbiju i na američke vazdušne napade kako bi se spriječila dalja zvjerstva. Nadali su se da će Bajdenova administracija ispuniti svoja obećanja, da će dati prioritet ljudskim pravima u vanjskoj politici, umjesto otvorenog transakcionizma Trampovih (Donald Trump) godina.

Potrebno je podići više jevrejskih glasova u podršci Bosni, protiv predatorskog srpskog nacionalizma. Hoće li država Izrael ispuniti ili razočarati bosanska očekivanja solidarnosti, ostaje da se vidi.

Filipović je razborit, ali ipak vjernik. "Mislim da niko u Izraelu ne bi ikada javno podržao lidere koji prkose svim međunarodnim i pravnim normama i koji se upuštaju u brutalno poricanje genocida, koji svakodnevno izražavaju mržnju i netoleranciju utemeljenu na religiji", rekao je.

Nijesam imala srca, ili (još uvijek) potpuni gubitak vjere, da ga razuvjerim u tom narativu.

Esther Solomon je urednica rubrike za kolumene u Haaretz izdanju na engleskom jeziku.