„To što radite je najsramnija epizoda u istoriji kuće“: Otvoreno pismo nekadašnjeg urednika menadžmentu RTS-a

Generalnom direktoru Draganu Bujoševiću
v.d. gl. i odg. urednika Informative Nenadu Lj. Stefanoviću
direktoru Radio Beograda Milanu Nediću
 
Ovaj tekst vam upućujem ne kao nekadašnji dugogodišnji urednik Radio-televizije Srbije, nego kao građanin esencijalno zainteresovan za svoj javni servis koga plaćam i kroz koji bi morale da se prelamaju sve političke i kulturološke struje i mišljenja koja oblikuju svijet u kom živimo. To što sam u pomenutoj kući proveo radni vijek i učestvovao u nekim od njenih najdramatičnijih trenutaka, padovima ali i uskrsnućima, stvara mi pred javnošću određenu obavezu da učinim, u ovim dramatičnim trenucima koje kuća i moje dojučerašnje kolege proživljavaju, sve što je u mojoj moći da zaustavim potpuno posrnuće i eroziju ugleda Radio-televizije Srbije ka čemu vi, gospodo, tu kuću sigurnim korakom vodite.

Vas trojica ste, dakle, u posljednjih 13 godina, vratili našu radio-televiziju u devedesete godine, što je rijedak primjer totalne retrogradnosti kakav se u prirodi i društvu rijetko srijeće. Vi ste, dakle, dopuštajući da vaše ljudske ličnosti potpuno izblijede i budu dovedene do neprepoznatljivosti, doprinijeli metastaziranju ličnosti predsjednika republike koji je od naše zajedničke kuće (pod zajedničkom mislim na pripadnost ovom narodu) napravio svoj medijski ćacilend. Dozvolili ste mu da naš pogled na svijet oblikuje u skladu sa njegovim repertoarom sredstava za „upravljanje“ narodom i državom, koji se ogledaju u gomilanju protuva u javnim parkovima u centru prijestonice, i potom dogradnji šatorskih depandansa nasred ulice ispred zdanja Skupštine, u kojima se ogleda orgija jedne otuđene vlasti koja se sa gnijevom obrušava na najvrjednije što imamo a to je mladost ove zemlje, i to ona posljednja koja nam je još ostala, jer su stotine hiljada njihovih vršnjaka već rasute po svijetu.

To što radite je najsramnija epizoda istorije kuće u kojoj vi, sasvim neopravdano, imate tobože glavnu riječ… iako znamo ko u toj kući ima glavnu riječ, ko sam sebe poziva i odlučuje o svom dolasku, kako vam to javlja, i kako se potom ophodi prema voditeljkama/voditeljima. Vi ste dozvolili da kroz taj primitivni diskurs bahatog kafanskog ponašanja predsjednika prema voditeljima javnog servisa, taj predsjednik koji uistinu više nema legitimitet, vrijeđa sve vaše gledaoce, sve nas, da vrijeđa i svoje sljedbenike (u stvari njih najviše) jer to radi na mediju koji pripada svima nama a ne njemu.

Vaša poniznost pred predsjednikom, međutim, može da bude samo vaša privatna stvar. Zaposlite se onda u nekoj od njegovih vinarija, ili u medijskom sektoru njegovog investitorskog čeda Beogradu na vodi, pa tamo emanirajte svoje medijske „vještine“. Vi uistinu tamo pripadate, dok voljom predsjednika ne budete prekomandovani u bijele šatore ispred Skupštine, da mu kličete kad izlazi i ulazi u to zdanje koje je svašta vidjelo ali ovo još nije.

Sad, kada se protiv vas podigla mladost, ostali ste nasukani na ćevabdžijskom sprudu sa koga više nema uzmaka: sa jednom spikerkom izanđalom još u vrijeme devedesetih pa sada ponovo recikliranom da održi taj ugasli žar slugeranjstva Radio-televizije Srbije, u studiju sklepanom kao da su ga izradili „studenti koji žele da uče“ na časovima praktične nastave u parku, vi ste Radio-televiziju Srbije doveli na prosjački štap u moralnom i svakom drugom smislu, a svoje mlade reportere, koji bi trebalo da budu ponosni što rade u velikoj medijskoj kući kao što sam ja bio ponosan na TV Beograd sredinom ’80-ih kad sam stupio u njene redove, izvrgli preziru i poniženju naroda koji obmanjujete i manipulišete njime.

Vaš totalni bankrot želite sada, dok vam studenti pod prozorima pjevaju pjesmu slobode, da pretvorite u sveopšti bankrot države i društva. To vam se, međutim, ne može dozvoliti. Ni vas trojica, ni vama potčinjeni komični voditelji i voditeljke koji drhte pred predsjedničkom goropadi, nemate nikakve adute za takvo toksično djelovanje. Vi nemate nikakvog prava da proteste studenata koje ste pred našu zajedničku kuću doveli vi i vaš nalogodavac i apsolutni gospodar sa Andrićevog venca, tendenciozno u svojim sklepanim vijestima nazivate „nezakonitim“.

Sada se, naime, gospodo draga, ispisuje novi zakon jer je politička garnitura opterećena kriminalnim aktivnostima kojima ojađuje zemlju, pritisnuta koruptivnim zaduženjima koja ubijaju putnike što čekaju voz što doći neće i dočekuju smrt pod trošnim nadstrešnicama kojima ne nedostaje svečanih otvaranja ali im nedostaje cementa u nosivim elementima… ta politička garnitura je svojim ponašanjem ukinula svoj sopstveni legitimitet i sve zakone obesmislila i poništila.

Srbija je sada zemlja bez zakona jer zakoni džungle koje je vladajuća garnitura uvela na velika vrata u naše živote a Radio-televizija Srbije joj u tome svesrdno pomogla, naprosto nisu zakoni civilizovanog svijeta. Studenti, i još malo nas starijih koji smo preostali na ovoj teritoriji, ne želimo da živimo u džungli. To ćete morati da shvatite.

Svrstavanjem u redove mrzitelja studenata dotakli ste horizonte neljudskosti koji se ne mogu tolerisati. To vam neće biti oprošteno. Mi, građani Srbije, predvođeni onim najboljim što imamo, našom djecom, stojimo pred vama i vašim gazdom sa Andrićevog venca. Mi nemamo više ništa s vama. Ne zanima nas gnijev predsjednika koji se ponaša kao pijani gost u kafani koji pred jutro zahteva od muzike još jednu pjesmu ali muzika više neće da svira, pa gost urla, prijeti, gađa pepeljarama druge goste i baca čaše na pjevačicu; to će sve od sada biti samo vaš problem.

Američki pjesnik T.S. Eliot svoju čuvenu poemu Šuplji ljudi završava profetskim stihovima: Tako propada svijet/Ne uz prasak/Već uz tiho cviljenje. Vi koji ste nam, u saradnji sa predsjednikom republike, zacrtali budućnost u kojoj bi naša agonija trebalo da se završi u bljuvotini usputne kafane na Ibarskoj magistrali u kojoj bismo mi bili ti koji tiho cvile – ne možete biti u pravu u odnosu na studente koji su naša budućnost. Vaša mašinerija je, gospodo draga, pregažena. Svi mi, narod Srbije, smo sad mašinci.

Autor je dugogodišnji urednik kulture na RTS-u, sada u penziji, i prvi prezenter novog programa u noći 5. oktobra 2000. na frekvenciji RTS-a