Trideset i tri godine od živih lomača u Višegradu: Djeco, odrecite se svojih očeva zbog njihovih zločina

Zehra Turjačanin, jedina koja je 27. juna 1992. godine preživjela „živu lomaču“ u Višegradu, svjedočila je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju: „Toga dana sa mnom je bila moja majka, moje dvije sestre, njihovo dvoje djece, moja šogorica i njezin sin i još jedna gospođa sa njenom kćerkom (…) Svi smo ušli u kuću Mehe Aljića, bilo je mnogo ljudi u toj kući (…) Nažalost, u kući je bilo mnogo djece (…) Nakon što su bacali ručne bombe na nas, nakon što su pucali na nas, izbila je vatra, izbio je požar. I to se dogodilo jako brzo, strašno brzo. Vatra se proširila jako brzo, ljudi su živi gorjeli, oni su zapomagali, naprosto se ne može opisati to što sam čula…“

I dok višegradski krvnik Milan Lukić, protiv kojeg je Zehra Turjačanin svjedočila, robija doživotni zatvor, uzaludno tražeći “pomilovanje”, njegovo zlodjelo i dalje nekažnjeno živi u Višegradu, pošto žrtve žive bez zadovoljene pravde. Jer zločin ne prestaje kaznom za jednog monstruma – on traje dok se sistem koji ga je omogućio ne promijeni. A toga u Višegradu, i u cijelom entitetu Republika Srpska – nema.

Podsjećanja radi, Milan Lukić je osuđen na doživotni zatvor zbog zvjerstava koja se ne mogu ni pobrojati. Između ostalog, u junu 1992. godine ubio je više od 70 bošnjačkih žena, djece i staraca u kući u Pionirskoj ulici u Višegradu, tako što je zabarikadirao žrtve u jednoj prostoriji kuće, zapalio kuću i pucao iz automatskog oružja na one koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Ubio je 72 bošnjačke žene, djece i starca u kući na Bikavcu, iznad Višegrada, prisilivši žrtve da uđu u kuću, nakon čega je zabarikadirao sve izlaze, a u kuću ubacio nekoliko eksplozivnih naprava. Bile su to “žive lomače”, jedan od najmonstruoznijih zločina u ratu u BiH.

Lukić je bio vođa „Bijelih orlova“ ili “Osvetnika”, lokalne “paravojne” grupe bosanskih Srba u Višegradu, u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini, koja je sarađivala s lokalnom policijom i vojnim jedinicama zavodeći vladavinu terora nad lokalnim bošnjačkim stanovništvom tokom rata 1992 – 1995. godine. Tako je bilo u cijelom Podrinju, od Foče do Bijeljine, u skladu sa “strateškim ciljevima” ratnih vlasti bosanskih Srba, to jest etničkim čišćenjem. Milan Lukić, taj “heroj”, uhvaćen je u Argentini, gdje se sakrio kao nekada nacisti. Sve su ovo činjenice koje nisu smetale da bi se, na primjer, u Parohijskom domu Hrama Svetog Save usred Beograda 2011. godine organizovala i promocija “knjige” tog masovnog ubice.

Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žene žrtve rata“, koje okuplja žene silovane tokom rata u Bosni i Hercegovini, jedna od žrtava Milana Lukića, kazala je tada da bi voljela da dođe do knjige da vidi je li krvnik popisao sve one ljude koje je spalio.

“Milan Lukić je mene, kao i mnoge djevojke i žene u Višegradu, silovao. Ubijao je i žene i djecu i starce. Kada više nije znao šta će, od roditelja je prisilno odvajao maloljetne djevojčice i odvodio ih u nepoznatom pravcu. Među njima je bila i kćerka mog djevera, Alma Hasečić”, ispričala je ona. Alma je imala 10 godina.

Zar je moguće živjeti nakon takvih zločina?

Zbog “živih lomača”, zbog masovnih silovanja na Bikavcu, u pristojnom društvu više se ne pjeva ni stara sevdalinka “U lijepom starom gradu Višegradu”. Niti se jede riba iz “duboke Drine” koja tu “vjekovima teče”, a od koje su napravili masovnu grobnicu. Niti se bezbrižno prelazi preko čuvene ćuprije na Drini, odakle su dželati bacali u rijeku svoje pobijene sugrađanke i sugrađane. Svi znaju za to u Višegradu, ali to niko neće reći naglas. Zavjera šutnje među lokalnim stanovništvom. Koja traje 33 godine… Jedni šute i tako ostaju tihi saučesnici u zločinu, a žrtve šute jer ne smiju govoriti, pošto se masovni zločini u toj čaršiji prečesto slave. Zar je moguće živjeti nakon takvih zločina? Očito da jeste, ako se to može životom nazvati. Jer ko god može, bježi iz Višegrada, zbog “nedostatka perspektive”.

Postoje, doduše, i cinični pokušaji imitacije života. Eno, na ulazu u grad stoji tabla “Višegrad – grad turizma”. Organizuju se i dječje ekskurzije, pa se obilaze ćuprija, Bikavac, kao i onaj nekakav “Andrićgrad”, taj “najupečatljiviji primer nacionalističkog kiča na prostorima nekadašnje Jugoslavije” (Viktor Ivančić). Obilaze se i manastiri, pored kojih se nalaze i opljačkane pa spaljene bošnjačke kuće. Teško da djeci na ekskurzijama pripovijedaju o “novijoj” istoriji. Ostavljajući ih bez konteksta, svjesno od njih pokušavaju napraviti saučesnike u zlu, iako oni tada nisu bili ni rođeni.

Teško da su ih nastavnici vodili da obiđu kuću Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u kojoj je, 14. juna 1992, zapaljeno više od 70 bošnjačkih civila – žena, djece i staraca. Najmlađa žrtva imala je svega dva dana, ni ime nije stigla da dobije. Teško da su obišli i kuću Mehe Aljića, gdje su 27. juna iste godine, zapaljena 72 bošnjačka civila – isto žene, djeca i starci – a najmlađa žrtva imala je godinu dana.

Možda su, ne daj Bože, đake poveli u „Hotel i spa Vilina vlas“ u blizini Višegrada? Jer tamo je silovano oko 200 žena i djevojčica 1992. godine. Neke od njih su ubijene, a neke su izvršile samoubistvo. “Ne postoji mjesto ni soba u hotelu ‘Vilina vlas’, a da nije mjesto zločina. Jedino su okrečili i dušeke promijenili. Imate svjedočenja preživjelih o onome šta se dešavalo od recepcije, bazena, podruma, pa do soba“, kazala je drugom prilikom Bakira Hasečić.

…Samo tebe, draga, na Bikavcu nema/ Višegrade grade, gdje je moja draga…“ Draga je u nekoj grobnici. Ne zna se kojoj. Vele da “obični građani”, lokalno stanovništvo, zna gdje su posmrtni ostaci spaljenih Bošnjaka, ali neće da kažu. Pored dvije navedene, u Višegradu je bilo još devet živih lomača. Ptice su pobjegle, uplašene vatrom iz pakla. Ništa nije kao nekad i ne pjevaju slavuji…

Oni ih opravdavaju, slave i ponovo prizivaju

U presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju navodi se da je Višegrad bio podvrgnut “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u bosanskom sukobu”.

U Višegradu se svake godine organizuju i svojevrsne “četničke smotre”, na kojima se slavi njihov komandant, kvisling Dragoljub Mihailović zvani Draža. Njegovi su četnici i 50 godina ranije, u januaru 1942, u mjestu Dobrun pored Višegrada, spalili 82 Bošnjaka, među kojima je bio veliki broj žena i djece. To je bio samo jedan od mnogih tadašnjih četničkih zločina. Na sadašnjim četničkim okupljanjima pjevaju se i ovakve pjesme: “Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina”. Nije, dakle, da oni “ne znaju” za zločine ili da ih negiraju. Oni ih opravdavaju, slave i ponovo prizivaju.

U znak sjećanja na višegradske žrtve, preživjeli svake godine u Drinu bacaju tri hiljade ruža. Možda tada djecu treba povesti na ekskurziju… Možda bi tada i Višegrad, i ne samo on, ponovo postao grad, a prestao biti masovna grobnica s turističkim bilbordom.

Ostaje li, ipak, nada da će nekada, jednoga dana, neka djeca i unuci pitati očeve i djedove: a gdje ste vi bili i šta ste radili u vrijeme ratova devedesetih godina 20. vijeka na prostoru Jugoslavije? Zašto se nije jela riba iz Drine?

Kako je neko pametan jednom rekao, nada je u tome da se sinovi i kćeri pod hitno odreknu svojih očeva. Da ne pristanu na transgeneracijsku traumu. Da ne pristanu da naslijede zločin koji nisu počinili. Za svoje dobro. Za dobro svoje djece i njihove djece djece. Možda su to upravo neki od ovih sinova, kćeri i unuka, koji mjesecima uporno gaze ulicama gradova u Srbiji tražeći pravdu za ubijene. Za sada – za ubijene pod nadstrešnicom u Novom Sadu. Za sada kroz zagrljaje s Bošnjacima i Bošnjakinjama iz Sandžaka. Zločin je bio prevelik, otrežnjenje ne može biti ni brzo ni bezbolno. Ali bi jako važno bilo kad bismo barem mogli reći da je možda – počelo.