Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

APOSTOL JORDANOV - Jovan Nikolaidis

| Postavio/la: Marija Mitrović

APOSTOL JORDANOV - Jovan Nikolaidis

Jedanaesti dan /3.4.1999. Subota/

Jutarnji vjetar u oknima. Nakon naporne noći lagano vraćanje svijesti u stvarnost. Kafa na stolu i zvuk posmrtne muzike na radiju. Sjetio se jednog prijatelja sa muzičke akademije u Sarajevu. Makedonac, zarasle grgurave kose kao da je griva, crn poput Grka sa otoka, mesnatih usana i buljih očiju. Bio je izvanredan student (studirao je rog), vrhunski muzičar u simfonijskom orkestru Grada (svirao je rog), napisao je muziku za nekoliko filmova u Sloveniji i Makedoniji, a jednu njegovu simfonijsku poemu (negdje je pročitao tu vijest), simfoničari u Solunu i danas drže na programu). Riječ je, ako ga sjećanje ne vara o „Jutru na Akropolju“. Ta kompozicija je u Narodnom pozorištu u Sarajevu izvedena 1972, pod dirigovanjem jednog poznatog Grka, a rog je svirao Apostol Jordanov. Sa njima je on, nakon simfonijske izvedbe, ispijao zeleno pelješko vino u hotelčiću preko puta pozorišta, slušajući pažljivo kako se lako prepiru Grk i Makedonac: o težnji Grčke za Makedonijom, ubjeđivanja Grka kako tu nema ničega spornog, jer Makedonija zapravo ne postoji, već da je Tito sve izmislio, a Jordanov tada uporno, već pijan, a ne želeći da bude grub prema dirigentu, ponavlja činjenice koje makedonsku naciju potvrđuju bez ostatka - njegovom narodu to nikada neće biti sporno. A da su Grci nacionalisti i veliki šoveni, zna to Apostol, ali ništa zato što se njih dvoje koškaju i preganjaju, kad je oboma u životu najvažnija muzika i samo muzika. Grčki dirigent i dalje bijaše zajedljiv: ime njegovog prijatelja kompozitora je grčko a prezime bugarsko, a ovaj mu uzvraćao opaskom da se u dirigentovom prezimenu krije bugarska majka, a u imenu francuski seljak. Rastali su se kao prijatelji, Grk je grlio Apostola Jordanova, a Apostol njega, dok su se, duboko iza ponoći, teturali Ulicom Maršala Tita.

E, imao je običaj taj Apostol Jordanov, u vremenima nekoje katastrofe, a one početkom sedamdesetih prošlog stoljeća nijesu bile rijetke (Jugoslavija, nesvrstana zemlja, uvijek je žalovala nekog preminulog vođu nesvrstanih, oplakivala nastradale u zemljotresu u Kini, potopljene i poplavljene u Indiji, nastradale rudare u Sibiru, stradanje Palestinaca od izraelskog bombardovanja, i žal Izraela nakon palestinskog terorističkog akta u Jerusalimu, smrti naših heroja i političara), da tada zasjedne kraj kasetofona i uz radio - snima. „Iskreno da ti kažam, zadovolen sum koga sme vo žalost. Denovite na žalost kaj nas mi ovozmožuvaat da snimam na lenta dosta dobra muzika. Dodeka trae nesrećata mojava fonoteka će stane ušte pobogata“...

Ispijajući jutros kafu sluša on Verdijev rekvijem. Gleda nju kako plače dok pegla veš starijeg sina. Nije mogao da se pokrene. Dok mu se u ušima slivalo svečano muziciranje srce je tuklo drugim ritmom, njene krupne suze nisu mogle da ga otrgnu od dozvane uspomene. Zašto je o Apostolu Jordanovu mislio, sada, dok sluša posmrtni marš?  Besramno odsutan čuči kraj blještavog prozora  (jutarnje sunce udara u okno!), svi mišići još traže lôg sna. Ostaće tako nijem i daleko, sve dok sunce i vjetar po njemu ne bace mrežu dnevnih obaveza. Dotad je trebalo još samo malo da se opire, da se savija u prošlost, a potom će stići svakovrsni okršaji i nedoumice - šta sa njenim jadanjima i strepnjama, i čemu njegovi pijačni razgovori i dogovori. Među ljudima nego što, opet među ljude, takvi su kakvi jesu, jer ih nikad nije mogao birati po svojoj želji već po nuždi,  oni ipak predstavljaju dio zadaće koju ne može zaobići... Ali dok se ta dnevna bitka ne razvije, neka ga još malo u sanjariji kojoj svečana muzika daje infuziju - Apostol Jordanov zvuk svog roga utapa u Vedijevu harmoniju. Proći će još jedan dan, kompromise će rasporediti i prodati budzašto, pa da se navečer vrati u novi ponor besanice.

Negdje pred zoru J. mi saopštava da su pogođene zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i Jugoslavije. U vijestima u 6 na Radiju Crne Gore potvrđuje se ta vijest, uz napomenu da nije bilo žrtava i da još gase požar. Naravno, slijedi i nezaobilazna dramatizacija: sve je to bilo u gusto naseljenom centru, blizu akušerske klinike. Na Internetu nema vijesti sa B-92, Beocom potvrđuje da su nastala rušenja od krstarećih raketa u centru Grada. Čitam potom dalje kako su građani postavili živi štit na pančevačkom mostu. Čini li mi se da su na tom istom mostu, svojevremeno, bili i ruski monasi koji su došli da se „mole za nas“? Za koga, uime boga! Sjetih se poziva gospodina Beka, koga je nekoć Mira Marković, pošto se previše miješao u biznis sa naftom, poslala u Kragujevac. Sada on u „Crvenoj zastavi“ pravi živi štit sa radnicima kojima je to „izvor života“, mada su ih odatle odavno poslali na prinudni odmor. Zatim pratim sa ekrana informaciju da, doista, 8300 radnika danonoćno čuva fabriku svojim tijelima. Ne znam da li je među njima i gospodin Beko, moguće da je u fabriku doveo i svoju porodicu, za primjer drugima.

Kao roboti, programirani RTS-om, samo za umiranje spremni rodoljubi. Nalik onim fanaticima u Gvatemali prije koju deceniju. Što li, bože, nije takvih bilo i u Sarajevu, među preostalim Srbima u Gradu. Vijećnicu nisu te Sarajlije čuvali živim zidom, a sve i da su htjeli, nisu im snajperisti s Trebevića dopuštali da priđu. Nisu im davali ni da se na vodi iskupe, nego su ih kraj česama i noću ubijali. Kao osioni lovci strašljive gazele! Gdje su tad bili TARGET Beograđani? U Grčkoj, na odmoru ispod Soluna, u Budvi među svojom paštrovskom braćom, na predstavama Grad teatra? Sarajevski pakao bio je od njih tada daleko, a posve drugačiji od ovog bombardovanja - ‘natokrvnici’ im, bar, dopuštaju da se inate muziciranjem rok-grupa na Trgu, dok mediji stilizuju tekstove o  krvavom rezultatu bombardovanja.

Živim među mazohistima. Okružena sam bezbožnicima. Ateista sam, ali sam ubijeđena da imam daleko više hrišćanskog u sebi od njih. Vidjela sam snimak tog živog štita na mostu u Beogradu. Ta mladost, mladost koja je odrastala pod sankcijama, koja nije imala šansu da napusti Jugoslaviju. Sada je u nizu na mostu, kao da time čuva Markov Bambilend, omladina kojoj je palo u zadatak da prkosi „mrskim“nasrtajima sa Zapada, na način kako ih Mirino čedo, sin Marko bude vidio.

Pruga Beograd-Bar minirana kod Rudog, u dužini od 11 km. dignuta u zrak, da bi se onemogućilo prebacivanje Miloševićevih snaga (kad dovrše čišćenje Kosova) u Crnu Goru - javio je to danas predstavnik SFOR-a. „Kad prođe opasnost“, kažu, „mi ćemo prugu vratiti u prvobitno stanje“.

Hahaha!

Lansirana je još jedna, mada gotovo neopaženo data vijest sa RTS-a: počeo je povratak izbjeglica sa Kosova. Kad ovo povežemo sa susretom Rugova-Milošević, Srbija i Beograd doista više nemaju problema na Kosovu. Rat je opet Milošević ponudio kao igračku odraslima.

(Odlomak iz romana I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO)

 

 

 

Ostavi komentar

0/300