Branka Bogavac: Šta sam naučila od Borhesa, Eka, Kundere... a šta sam im govorila o nama

Nema značajnog imena sa svjetske umjetničke scene proteklih decenija, a da ga nije intervjuisala Branka Bogavac.

Pored priznanja i nagrada koje ima, vjerovatno joj možemo dodijeliti i titulu novinarke koja je napravila sponu Crne Gore sa kulturom svijeta.

Naša ugledna publicistkinja i prevodilac nosilac je i francuskog Ordena viteza umjetnosti, koji su s ovih prostora dobili još Predrag Matvejević i Danilo Kiš.

Branki Bogavac su tokom decenija plodne novinarske karijere sagovornici, između ostalog, bili: Milan Kundera, Emil Sioran, Orhan Pamuk, Mario Vargas Ljosa, Umberto Eko, Margerit Diras, Julija Kristeva, Horhe Luis Borhes, svi nobelovci...a u razgovoru sa naš portal otkriva šta je od ovih velikana naučila, kao i šta je ona njih naučila o svojoj domovini.

Kako je jedna žena sa poslovično inferiornog Balkana postala značajno ime za svjetsku kulturu, koliko ju je to koštalo i da li joj nedostaje Crna Gora kada u pariškom domu ispija kafu uz pogled na Ajfelovu kulu.

***

Potičete iz male sredine, ali je Vaš rad ostavio pečat na mnogo većem geografskom i kulturnom području. Da li Vas je maternji jezik i ova sredina sputavala?

Amos Oz, najveći živi izraelski pisac, kaže: “Moja zemlja je moj jezik.” Utoliko prije kad se živi u inostranstvu. Moj jezik je moje bogatstvo koje mi je omogućava da se bavim ovim što radim pola vijeka. On je u ovome najvažniji posrednik između kultura. Razgovori su vođeni na nekoliko jezika. Sve te moje svekolike stranice trebalo je prevesti na naš jezik. Tako sam i održavala jezik u stranoj sredini. Činjenica da sam krenula od malog k mnogo većem u meni je probudila znatiželju i otvorenost koje ni do danas nijesu prestale da budu pokretači moga bića. Sama ta riječ iz male sredine sve više me je tjerala k velikim otkrivanjima nepoznatog, prosto me je motivisala na uporan rad koji mi je omogućavao te susrete. I kada ste tako spremni, ljudi od kulture vas primaju i prihvataju objeručke.

Paskal je rekao: “Sreća se smiješi onima koji su spremni.» To bi isto mogli reći našom premudrom izrekom: « Kako te kuća prati, tako te selo srijeće.» Svako na svom putu mora da se snabdije i pronađe nešto osobeno. Sama činjenica što sam u Parizu ne bi bila dovoljna da ostvarim, bez velikog uvjerenja, sve ono što sam kao tajni zavjet nosila u sebi. A to je ono što sam dobila od moje porodice, naslijedila od mog oca, i ako sam ga vrlo malo znala (nestao je u ratu kad mi je bilo pet godina), kao i od mog mjesta odrastanja (domovine), koja me je na neki način, mojim nelagodnim životom, osposobila na napore i izdržljivost i kojoj sam se, kao što znate, uvijek vraćala.

Možda to nekom izgleda paradoksalno, ali maternji jezik bolje upoznate kada sasvim ovladate nekim drugim, a naročito velikim kao što je to francuski ili ruski jezik, ako među njima nema ni veze ni bliskosti. (Jedan veliki ruski pjesnik, Genadij Ajgi, mi je rekao da se Puškin nikada ne bi do te mjere okrenuo ruskom jeziku (a on je ruski Vuk) da nije znao dobro francuski.) To nam omogućava da na drugi način vidimo svoj jezik i da ga drugačije cijenimo. Tada jasno vidite logiku i jednog i drugog i ogromna bogatstva koja se nalaze u njima. To je jedan oblik sreće govoriti te jezike. Zašto sam ja toliko srećna kad se vratim u zemlju: sam zvuk tog jezika je najljepša melodija mojoj svijesti, jer je on sastavni dio moga bića koji je u svakoj mojoj ćeliji. Da parafraziram Borhesa koji je tako govorio o čitanju kao jednom obliku sreće. 

Branka sa Umbertom Ekom

Balkan ima usud da pati od neke samostigmatizacije i osjećaja malog naspram Zapada, ali Vi ste pošli i izgradili ime i u svijetu. Kako Vam se čini Balkan s te tačke gledišta? Zašto nas posmatraju kao Druge i da li se ta istorijska činjenica da promijeniti?

Ako sam izgradila neko ime u svijetu, to znači da mi Balkan nije bio prepreka. Poznato Vam je kakva su imena ovamo stekli naši veliki slikari u ovoj prezahtjevnoj Francuskoj: Dado, Ljubo, Veličković, Omčikus, Mihajlović, Kiš… i da ni njima Balkan nije škodio. Nikad nijesam osjetila da nas gledaju kao Druge zato što smo sa Balkana. Doduše, bili smo iz Jugoslavije, a ona je tada nešto značila.

Samo miran Balkan ima toliko mogućnosti napretka, toliko sjajne omladine, toliko obdarenih ljudi, toliko ljepota u svim zemljama da bi mogao da postane najljepši, najbogatiji prostor u svijetu. Tada ga omladina i sposobni ljudi ne bi napuštali, ne bi bježali da prežive. Sve smo to imali u lijepoj Jugoslaviji – imali smo najraniju Evropsku Uniju! I šta smo postigli ratovima ? Neka to bude primjer svim Balkancima kako ne treba postupati i da oni sami mogu da stvore i pravu Balkansku Uniju i da budu sami svoji gospodari gdje im niko drugi ne gospodâri.

Oko ovih pitanja potpuno se slažem sa Marijom Todorovom i njenim viđenjem doživljaja Balkana koji je iznijela u čuvenoj knjizi Imaginarni Balkan. U njoj ona pokazuje negativan odnos prema Balkanu kroz veoma ružan pojam balkanizacija koji je od 1918. godine u novinama dobio nezasluženo ružnu konotaciju. Tokom jugoslovenskog rata, kada je ova knjiga i objavljena, ona je primijetila pogrešno imenovanje ove ne samo naše velike nesreće kao “događaji na Balkanu”. Stvar je bila jugoslovenska, ali i evropska i svjetska, ali ne i balkanska, što je trebalo samo po sebi da znači nešto specijalno prljavo i ružno. Komentarišući to ironično pisanje zapadne štampe, ona je primijetila da je taj rat bio konačna «evropeizacija Balkana».

To znači da na Balkanu nema nekog ludačkog zla koga nigdje Drugdje nema. I dok nijesam znala za njenu knjigu ja sam se ponašala u duhu posvete koju je namijenila svojim roditeljima, u kojoj piše da se Balkanom nikad nije suviše ponosila niti ga se suviše stidjela. Da bi se ovako duboko ukorijenjena predrasuda promijenila potreban je višestruki napor kako najprije nas samih, a onda i svih onih koji vole da druge posmatraju kroz utvrđene arhetipove.

Nedostaje li Vam Crna Gora kada ste u Parizu ili uopšte van, a na šta ste se, s druge strane lako navikli u Francuskoj? Jeste li ikada bili usamljeni između tih putovanja, između posla i doma...?

Zemlja mi je uvijek nedostajala, osobito u početku. Sve zavisi koliko je čovjek zauzet da bi imao vremena da razmišlja o zemlji koja mu nedostaje. Nikada nijesam patila od usamljenosti, niti sam imala taj luksuz. S obzirom da se nalazim u jednom famoznom gradu, usamljenost je skoro nemoguća.  Najlakše sam se navikla u Francuskoj na studije, jer sam odmah upisala drugi fakultet i studentska sredina i učenje su mi odlično odgovarali. Nije bilo vremena za tugu. I ovdje mogu da kažem da sam bila “nastanjena” mnoštvom izazova, događaja i svega onoga što pruža život u tako čudesnom gradu kao što je Pariz, čije je nebo tako puno događaja. Na to čudo čovjek se ni poslije pola vijeka ne može navići. Zaljubljena sam u taj grad koji pruža basnoslovne mogućnosti. Naš stan gleda na Ajfelovu kulu - fantastičan prizor koji nam uljepšava svakodnevnicu - kao dokaz da je Pariz čaroban. Ali u svim tim čarima ima nešto što nas vuče nekud daleko, daleko - čovjeku uvijek nešto nedostaje iz njegove domovine: neki miris, neko drvo, neko brdo, nečiji glas. Francuzi imaju nekoliko stotina sireva, ali ne znaju za skorup (kajmak) ni za jardum. Tako, vidite, niko nema sve. 

S Dadom Đurićem

Čini li Vam se da su Vaš rad više cijenili u inostranstvu nego ovdje? 

Moj rad je bio vezan za dvije kulture, među kojima postoji izvjesna veza, razumijevanje, pa ne mogu ni bez jednog ni bez drugog. Nemoguće je odvojiti moju sadašnjost od mog porijekla.  Inostranstvo je mom radu odalo priznanje na svoj način - dodjelivši mi Orden Viteza umjetnosti i književnosti. Ovo priznanje je kruna moga rada. Ono je dokaz da je vrijeđelo preći taj ogromni put, ne samo od Crne Gore do Francuske, već i onaj lični put usavršavanja, onih pitanja koje čovjek sebi stalno postavlja. To mi priznanje mnogo znači zato što dolazi od Francuske, zemlje koju sam odabrala zbog njene kulture. A zanimljiva je i ta činjenica da je sav moj rad, koji je dobio francusko priznanje, objavljen upravo u mojoj zemlji. Pošto živim u inostranstvu, ne znam koliko je on u njoj cijenjen.

Branka i Sergej Paradžanov 

Branka Bogavac je rođena u Crmnici, u Virpazaru; gimnaziju je završila u Beranama, a romansku grupu jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godine 1968. završila je slavistiku na Sorboni, gdje je i magistrirala, a potom u zvanju docenta predavala srpskohrvatski jezik. Dvadeset godina je radila kao profesor u Jugoslovenskoj dopunskoj školi i na Radničkom Univerzitetu u Parizu, a direktor Kulturnog centra Srbije i Crne Gore bila je od 2004-2006 godine.

Kao publicista, decenijama je objavljivala intervjue i prevode sa francuskog jezika u svim relevantnim periodičnim publikacijama ex Yu regiona. Objavila je knjige intervjua: Razgovori u Parizu I-VI, Razgovori sa Dadom (dva izdanja), Slikarstvo kao neracionalna sreća, Crna Gora u Parizu, Razgovori i susreti sa umjetnicima.

Intervju s Česlavom Milošem

Vaše stvaralaštvo umnogome je težilo povezivanju kultura, jezika, širenju prijateljstava i, opšte uzev, teži estetici lijepog. Jesu li te vrijednosti u krizi više nego ikad, kako Vam se čini? Da ste na početku karijere, mislite li da bi danas bilo teže raditi uslijed kulturološki nepovoljnog društvenog ambijenta, nego tada?

Pominjete povezivanje kultura i u pravu ste. Moji sagovornici su porijeklom iz mnogo različitih zemalja i kada vi pokažete interesovanje za njih, oni to uzvraćaju. Skoro nikada nijesam propustila da ne postavim neko pitanje o mojoj zemlji, pošto sam prethodno pokazala moje za njihovu, i oni uzvraćali poklonom neke vrijedne misli. Moji tekstovi su objavljivani širom Evrope preko književne revije Lettre internationale. Eli Vizel mi je pokazao novinu iz Izraela u kojoj je objavljen naš intervju. Ja sam se inspirisala velikim stvaraocima iz najrazličitijih oblasti umjetnosti i kulture. Sagovornici u mojim brojnim knjigama su zapravo oličenja onoga o čemu Vi govorite, oličenja prijateljstva i savršenog razumijevanja, vrhunske estetike koja po mome mišljenju nijesu u krizi, i ja sam bila samo most, prevodilac ili put da njihova misao dođe i tamo gdje bez mene, možda, ne bi stigla, jer ne treba zaboraviti da sam sve to počela mnogo prije interneta.

Kao potvrdu Vaše misli navešću jedan detalj iz mog iskustva. Kada je velika književnica Natali Sarot – koja je bila dugo na nobelovoj listi, ljetovala kod nas na Brionima 1985. godine, predsjednik Udruženja pisaca Jugoslavije sačekao ju je u Opatiji i uručio joj Književnu reč kad se popela na brod. Ona mi  je napisala pismo sa Briona: «Draga Branka Bogavac, kako je to lijepo što ste mi poslali vaš intervju koji me je puno obradovao. Ne znam jugoslovenski, ali naslućujem puno pažnje i prijateljstva. Provodim vrlo prijatan i miran odmor u vašoj lijepoj zemlji, na ovom ostrvu snova. Nadam se da ste vi dobro i da ću vas uskoro vidjeti u Parizu. Zahvaljujem od srca uz hiljade znakova prijateljstva. Nathalie Sarraute«. Nije li to prava ilustracija povezivanja kultura, otvaranja čarobnih vrata iza kojih je veliko duhovno bogatstvo? A njena kćer, koja je radila sa velikim Morisom Nadoom, pozvala me mnogo kasnije telefonom: « Madame Le Comte, molim Vas da napravite razgovor sa Miloradom Pavićem za Kenzen literer (Quinzaine litteraire – Književne novine). Rekli su mi da samo Vi možete to da uradite… » Nije li to i znak prijateljstva i interesovanja za Druge?

U svakom vremenu postoji osjećaj krize i iznevjeravanja ranijih vrijednosti. To je takoreći zakon generacije. I svaka je spremna da kaže da je za njeno vrijeme najteže. To našu epohu uopšte ne čini ni posebnom ni specifičnom. Naprotiv, vrijednost jednog istorijskog perioda mjeri se upravo premošćavanjem takvih osjećaja, kao i elegancijom koja prati odgovore na izazove vremena i društva. Znam da je teško svima, ne samo mladima koji danas nešto počinju, ali kada uporedim moje rane početke kao profesora sa onim moje djece koja su takođe profesori, mislim da njima nije teže nego što je bilo meni.  Danas se olako kuka na mnogobrojne zahtjeve – profesionalne, porodične, društvene, a zaboravlja se da je uvijek bilo teško biti majka i stvaralac, dobar profesionalac i moralno čist čovjek.

Ginter Gras

Na Vašoj promociji u Nikšiću prije nekoliko mjeseci, niko nije podigao ruku kada ste pitali ima li studenata. Nedostaje li našem vremenu mladih sa zdravom radoznalošću i kritičkom misli? 

Ja ne mogu da odgovorim na takvo pitanje, jer ne poznajem situaciju, ali ipak želim da i o ovoj osjetljivoj temi kažem ono što mi se čini da je važno i da jednako važi u malim i velikim sredinama. Nemojte misliti da se isto pitanje ne može postaviti i na Zapadu. Naša epoha odlikuje se nečim što prethodne nijesu imale, a to je standardizacija, pa čak i uniformizacija socijalnih, političkih i kulturnih problema. Ovdje smo suočeni sa negativnim aspektom mondijalizacije, jer iste probleme nalazimo na veoma udaljenim mjestima naše planete. U vrijeme Interneta, a to je pozitivni dio naše moderne situacije (stvarnosti), ljudi imaju mogućnost da budu jednako informisani bilo da žive u Njujorku ili u Bijelom Polju. Ne vjerujem, dakle, da bi se na teret naše mladosti moglo staviti više kritičkih zapažanja nego, na primjer, na one sa evropskog Zapada. Opasno je prihvatiti inferiornost koja je možda nekada postojala, ali je imala i druge korijene.

Imate ogromno iskustvo, a bili ste i u žiriju „Novinarske nagrade za etiku i hrabrost Dušan Bogavac“ u beogradskom NUNS-u. Kako gledate na novinarski poziv danas: je li etika postala izuzetak ili ste ipak optimistični?

I ovdje postoji opasnost da se novinarskom pozivu dâ višak moralne odgovornosti u vrijeme kada čitavo savremeno društvo pati od rušenja sopstvenih temelja. Etika nije olimpijska norma koju je potrebno ostvariti, već nešto što u svakoj epohi svako društvo iznova definiše i osvaja. Kod nas, kao i na cijelom Balkanu, ovo što se zove tranzicija poslije nemirnih događaja na uvijek nestabilnom tlu, jeste i prilika da se stvore neke nove vrijednosti i potvrde vječiti principi života. Zamka i jeste u tome što nas moderna tehnologija 
gura u stalnu jurnjavu, a etika je nešto što se ne mijenja od drevnih vremena. Ona počiva na jednostavnom i dubokom poštovanju i osjećaju Drugoga. Izazov koji je pred nama jeste da na skladan način povežemo ono gotovo vječno sa modernom tehnologijom koja nosi i otvara neke nove vidike. Da, ja sam vječiti optimista jer spadam u one koji uvijek vide pola punu, a ne pola praznu flašu. Ili, kako bi to rekao jedan francuski pjesnik, – treba biti srećan, ako ni zbog čega drugog, a ono da se dâ primjer. Vjerujem da će svaki pravi novinar sačuvati svoju etiku.

Razgovor s Milanom Kunderom

Vaše pisanje nas je upoznalo sa Sioranom, Paradžanovim, Sabatom... a opet, u jednoj od vaših knjiga jedan pisac je rekao da je pisanje beskrajno upoznavanje sebe. Šta ste od ovih velikana naučili o sebi?

Kao što su umjetnici stvarali svoja djela tražeći u tom mozaiku kamičak sopstvene duše, tako sam i ja u razgovorima tražila isto. I najveći kompliment mi je da sam kroz to traženje i drugima omogućila da nađu nešto od onoga što je njima bilo važno.  Svi pisci koje sam srela, a ne bih bila u stanju da kažem koliko ih je, govore o tome šta za njih znači pisati. U tome prednjači kineski nobelovac Gao Sinđijan. „… Kada sam bio u životnoj opasnosti kod mene se pojavila neodoljiva želja za pisanjem… Ta potreba za pisanjem mi je omogućavala da izrazim sopstvene misli da bih opstao. Pisanje se rađa iz unutrašnje potrebe da potvrdimo svoj život i svoje individualno postojanje. Pisati znači još jednom nešto doživjeti, ali na drugi način. Zato je pisanje za mene uvijek neko otkriće, jer se tako otkrivaju nove stvari. Ta pustolovina nam omogućava da izoštrimo našu osjetljivost. Ja ne mogu da razmišljam ako ne pišem. Nemoguće je izoštriti svoju osjetljivost bez rada. Pisanje je svjedočenje o životu. Kada pišem osjećam da živim… Pisanje je neodoljiva potreba, nemoguće je ne pisati i literatura je neizbježna. Ako želimo da pišemo to je zato što posjedujemo radoznalost za život. Pisati znači osjetiti bliže stvarnost. Literatura je istorija čovjeka i njegove duše…“ Mislim da je ovo vrlo konkretna ilustracija vašeg pitanja. Ali, da bih ja došla do tih pisaca koji sebe upoznaju na taj način, trebalo je puno pročitati. S tim materijalom sam izlazila pred njih i, da bih saznavala nešto o sebi, postavljala sam im najrazličitija pitanja. Margerit Diras kaže da je „čitanje najvažnija funkcija čovjeka. Čitanjem čovjek postaje ono što jeste.“

Jednom sam pitala Umberta Eka da li je našao dio sebe u nekom piscu, on mi je odgovorio: „Da, to je ono što uvijek tražimo kod jednog pisca.“ Postavili ste pravo pitanje. Isto to i mene zanima. Na mene su ostavile najjači utisak tri žene, Doris Lesing sa Zlatnom bilježnicom, Anais Nin sa Dnevnicima i Margerit Diras sa njenim tragedijama. To bi trebalo da znači da sam u njima našla dio sebe, ono što me dira, ili odgovore na pitanja koja sam sebi postavljala. Dvije prve dame su odigrale presudnu ulogu u mojoj odluci da se bavim susretima sa stvaraocima. Čitajući ih shvatila sam da nas susreti s velikima duhovno bogate i da proučavanjem njihovih djela otkrivamo i našu prirodu, naklonosti, interesovanja. Sada mi je jasno otkuda ono moje obožavanje nekih mojih sagovornika, što sam pominjala na televiziji. Pa svakako zato što sam u njima nalazila ono što je meni blisko, a da je njihova zasluga što su oni to izrazili. To je ono što su mi oni otkrili o meni i što sam naučila od njih o sebi. Imala sam prednost (koja košta) što sam sama birala svoje sagovornike, upravo po nekom afinitetu, pa sam mogla da udovoljavam svojoj radoznalosti i postavljam sva pitanja koja su se mene ticala.

Kada su pitali Žaka Šansela, slavnog francuskog novinara, šta su mu pružili čuveni razgovori na radiju i na televiziji, odgovorio je: “Da porastem (grandir).“ Ta ista riječ znači i da postanem veliki. Moji sagovornici svojim dubokim mislima, ljepotom izražavanja, plemenitim ponašanjem su mi pomogli da u sebi nađem odjeke njihovog stvaralaštva i da se time obogatim. Naučila da sam, posmatrajući te ljude, da se radom postiže i nemoguće. Veliki Miloš Česlav je rekao: “Treba vjerovati u vrijednost onoga što radimo. Niko ne može, ako sumnja, pisati riječi po papiru, ni stavljati boje po platnu. ”Mislim da bih mogla da sažmem neku vrstu pouke iz svih ovih objavljenih knjiga razgovora, tekstova, susreta koja se sastoji u jednostavnosti i veličanstvenosti ljudske egzistencije. Umjetnost se uvijek stvara u slavu postojanja, čak i onda kada se radi o rušenju i stradanju (Gernika, Bilo je to u jednoj zemlji seljaka, Jama…). Ali ljepota života uvijek izbije iz velikih stvaralaca zato što je život veći i tajanstveniji od sile mraka.

Zerina Ćatović