Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Ekskluzivno: IZ DRAME KOMITOVANJA I EGZILA KRSTA ZRNOVA POPOVIĆA (1919-1922)

| Postavio/la: Antena M

Ekskluzivno: IZ DRAME KOMITOVANJA I EGZILA KRSTA ZRNOVA POPOVIĆA (1919-1922)

Piše: Novak Adžić

»Ovoga puta kad je Crnogorski narod dao sve što smrtni mogu dati za slobodu naroda, Saveznici odobravaju i ravnodušno posmatraju gdje narod Crnogorski Srbijanski bajonet davi, potpomognut zvaničnom Francuskom. Mi pozivamo svakoga Crnogorca koji je u inostranstvo da hita u svoju domovinu da branimo čast i ponos Crne Gore, našu egzistenciju i suverenitet koja je krvlju i mukom Crnogorskom stečena nizom šest vjekova. Nedamo nikome da je oskrnavi, ma ko i koliko bilo naših neprijatelja dok ijednoga pravoga Crnogorca ustraje«.

Krsto Zrnov Popović, Cuce, 30. septembra 1919.

“Koji gođ od vas nije spreman sačuvati posljednji metak za sebe, neka slobodno odstupi, nije za ovo društvo”.

Krsto Zrnov Popović, Budoš, kod Nikšića, decembra 1919. godine.

“Svi smo u glavnom, ovi iz Gaete, riješeni, da se živi nikad ne pustimo, kao roblje, krvnicima”.

KRSTO ZRNOV POPOVIC U GAETI 1919
Krsto Zrnov Popović u Gaeti 1919.

Krsto Zrnov Popović, Gaeta (Italija) 21. juna 1921. 

»Mi smo gotovi pod cijenu naših života braniti čast i slobodu naše domovine«.

Krsto Zrnov Popović, Gaeta (Italija) 28. juna 1921. godine

»Vapijuća je želja svih da se brzo sretnemo oko naših ponositih brda«.

Krsto Zrnov Popović, Rim (Italija), 21. decembar 1921.

»Iza našega smrtnoga udarca kojega smo dali Srbiji u sred srca, ovaj je hrvatski udar drugi, te mislimo da je već prskao obaj kazan koji je počeo vreti od onoga našega slavnoga dana-21. decembra 1918. god.- kada smo Srbiji dali otpozdrav tanadima iz pušaka koji i danas zvijuču po onim našim gorima i brdima,-i kad smo joj rekli: »BJEŽI MI KUGO S OGNJIŠTA MILA«

Krsto Popović, Živko Nikčević, Marko Matanović i Vasko Marojević,
Buenos Aires, Argentina, 28. maja 1922.

Krsto Popovic u Argentini 1922
Krsto Popović u Argentini 1922.


***

Međunarodna politika nije bila naklonjena političkoj i diplomatskoj borbi u egzilu, koju su vodili kralj Nikola I Petrović-Njegoš i vlade Jovana S. Plamenca (1919-1921), te divizijara Milutina M. Vučinića (1921-1922). Tim političkim idejama i programu borbe za opstanak državnosti Crne Gore, odnosno, za obnavljanje njene državne nezavisnosti i suverenteta, koju su vodili crnogorski Dvor i Vlada u emigraciji, bio je odan i dosljedno ih je slijedio komandir, a od 27. jula 1921. brigadir (general) crnogorske kraljevske vojske, Krsto Todorov (Zrnov) Popović, kao i plejada njegovih komitskih, ustaničkih i emigrantskih saboraca i istomišljenika, crnogorskih indipendista.

Divizijar Milutin M. Vučinić
Divizijar Milutin M. Vučinić

Rapalski ugovor između Kraljevine SHS i Italije zaključen je 12. novembra 1920. godine. Na tajnim pregovorima u Rapalu (izletištu kod Đenove) učestvovao je tadašnji italijanski ministar inostranih poslova grof Karlo Sforca, koji je taj resor držao u vladi čiji je premijer (1920-1921) bio Đovani Đoliti. Na konspirativnim pregovorima u Rapalu, između grofa Sforce i srpskih (jugoslovenskih) političara, predstavnika beogradske Vlade, bilo je utanačeno da se likvidira crnogorska izbjeglička vojska i politička emigracija u Italiji. Zaključenjem Rapalskog ugovora 12. novembra 1920. godine, između Italije i Vlade Kraljevine SHS određene su granice između dvije države na kopnu i moru. Italija je de iure o de facto Rapalskim ugovorom, u pogodbi sa beogradskom Vladom, priznavši Kraljevinu SHS, odlučila potom da obustavi izdržavanje crnogorske vojske, da se ista razoruža i rasformira i da se protjeraju crnogorski emigranti sa italijanske teritorije. Tako je crnogorska izbjeglička vojska u Italiji prestala formalno da postoji sredinom 1921. godine. Rimska vlada se obavezala (Rapalskim paktom) beogradskoj vladi da će crnogorske političke emigrante ukloniti sa svoje državne teritorije.

Ministar crnogorske Vlade u egzilu Dr Pero Đurov Šoć
Ministar crnogorske Vlade u egzilu Dr Pero Đurov Šoć 

Crnogorski Dvor i Vlada u egzilu bili su protiv Rapalskog ugovora i energično su mu se, u granicama svoje realne snage i uticaja, suprotstavili. U oficirskom koru crnogorske vojske, stacionarane na tlu Italije, tom ugovoru i njegovoj realizaciji kategorički se protivio i Krsto Zrnov Popović, koji je od maja 1920. godine bio komandant »Crnogorskih trupa« u egzilu.

Kralj Nikola u egzilu Kap d'Antib (Francuska)
Kralj Nikola u egzilu Kap d'Antib (Francuska)

U vrijeme kad se pristupilo razoružanju i rasformiranju crnogorske vojske u Italiji, nakon Rapalskog sporazuma, Štab crnogorskih trupa je zahvatila jaka kriza. Naime, njen komandant brigadir Đuro Jovović (sin znamenitog junaka Novaka Ramova Jovovića) otišao je za Rim, đe je bilo de facto sjedište crnogorske Vlade, a komandu nad crnogorskom izbjegličkom vojskom u ulozi zastupnika komandanta preuzeo je komandir Krsto Zrnov Popović. Štab komande Crnogorskih trupa, u vrijeme kad Krsto Popović stupa na scenu s geslom da se »spase što se spasiti dadne«, bio je uzdrman. U vrijeme kad je komandant brigadir Đuro Jovović otišao za Rim, načelnik Štaba crnogorske vojske u Italiji major Blažo Marković razbolio se i završio u bolnici u Napulju. Takođe, negdje su se sklonili i načelnik Sudskog odjeljenja rezervni komandir Mihailo Plamenac i načenik artiljerijskog odjeljenja major Milan Krljević.

Krsto Zrnov Popović po povratku iz egzila
Krsto Zrnov Popović po povratku iz egzila

U Gaeti su ostali načelnik Operativnog odjeljenja komandir Krsto Popović, načelnik inžinjerije rezervni komandir Novica Živkov Radović i komandant Narodne garde komandir Dušan Stankov Vuković i drugi brojni oficiri i vojnici. Komandir Marko Vučeraković, sa 3 bataljonom, čiji je bio komandant, odbio je sprovođenje odluke da se rasformira njegov bataljon i da se njegovi pripadnici vrate u Kraljevinu SHS. U tom smislu je komandir (od 1920. Brigadir) Marko Vučeraković iskazivao žestoko protivljenje onima koji su iz sastava Crnogorske vojske u Italiji pristali da se vrate u Kraljevinu SHS. Četvrti bataljon crnogorske vojske na čijem je čelu bio komandir Vladimir-Vlado Zimonjić, kao i Hercegovici i Bokelji koji su ulazli u sastav drugih formacija, nijesu ispoljavali raspoloženje neposlušnosti, već su se držali relativno mirno, ali su iskazali svoju volju da se vrate u zemlju.

Crnogorski ministar u egzilu VLADIMIR DJUROV POPOVIC-JABUCANIN
Crnogorski ministar u egzilu Vladimir Đurov Popović Jabučanin 

Stanje u crnogorskoj izbjegličkoj vojsci u Italiji bilo je realno nepopravljivo. Grupa istrajnih crnogorskih oficira i vojnika odlučila je da pruži otpor italijanskim vlastima koje su odlučile i krenule da razoružavaju i rasformiraju crnogorsku izbjegličku vojsku, a njen komandni sastav i vojnike da isporuči i preda beogradskim vlastima na milost i nemilost.

U Štabu crnogorskih trupa u Gaeti ostao je kao najstariji oficir po rangu komandir Krsto Z. Popović, koji je u to vrijeme vršio ovlašćenja zastupnika komandanta crnogorskih trupa u Italiji. U stvari, u tim okolnostima on je postao i pravi komandant i, konsekventno tome, izdavao je naređenja. Komandir Krsto Popović je u oficijelnim vojničkim proglasima pozivao ostatke crnogorskih oružanih formacija na red i disciplinu, kao i na energičan i bezuslovan otpor protiv demonstracije sile ili represivnih mjera od strane italijanskih vlasti. Ovakav čvrst i stamen stav logično je odgovarao i komandiru/brigadiru Marku Vučerakoviću, koji je od ranije iskazivao sličnu raspoloženje, tako da se činjelo da će se i on pokoriti naredbama Krsta Popovića, kojega je posebno cijenio kao čovjeka, oficira, patriotu i vojnog starješinu.

Brigadir Marko Vučeraković
Brigadir Marko Vučeraković

Da razoružaju i onesposobe Crnogorske trupe u Gaeti, u cilju izvršenja Rapalskog ugovora, kojemu se oni protivili, od strane italijanskih vlasti određeni su pukovnici Atilio Viđevano, Đuzepe Boreli, Graciani i drugi. Tokom 1921. godine u Gaeti je nastupila crnogorska drama. Kasnije je, sjećajući se tih fatalnih gaetskih dana, Krsto Popović primijetio: »Od naše tuge i bola i crnogorske tragedije tad bi čak i u kurve srce puklo«.

Naime, komandant mjesta i tvrđave Gaeta, italijanski pukovnik Đuzepe Boreli izdao je naređenje »da sve crnogorske trupe imaju položiti oružje«.

Krsto Popović mu je u ime Komande crnogorskih trupa odgovorio: »Naše oružje nije poklonjeno, nego je plaćeno i zato Vas milim da ovaj Vaš zahtjev povučete i da ga ne ponavljate. Ako nećete da zrelije prosudite ovu stvar, vi ćete naići na naš otpor. U tom slučaju Vi ćete morati na ubijate svoje građane, jer ćemo se mi braniti iz njihovih domova«. Italijanska komanda je nekoliko dana ostala nijema na taj odogovor. Tada je umjesto otvorene upotrebe sile došlo do primjene lukavstva sa italijanske strane, kojemu Crnogorci u egzilu tada nijesu bili vični. Da bi na što bezbolniji i efikasniji način pacifikovali Crnogorce u Gaeti, Formiji i drugim lokacijama u Italiji, italijanska vlada je u Gaetu poslala izaslanika svog ministarstva vojnog iz Rima pukovnika Gracianija, sa zadatkom da saopšti tamošnjim Crnogorcima određene »važne poruke«.

U glavnu gradsku utvrdu u Gaeti pozvani su Crnogorci, oficiri, vojnici i izbjeglice, da dođu, jer je objavljeno da ih emisar Graciani tamo čeka. U kasarnama ostali su samo redari. Gracijani je držao politički govor, prema kojemu su se prisutni Crnogorci s gorkim i ironičnim osmijesima odnosili. Kad je to okončano, i kad su se vratili u kasarne, našli su ih opsadirane od strane italijanskih vlasti, odnosno, vojske, dobro naoružane. Crnogorski egzilanti su provalili opsadu koju su činili italijanski vojnici da bi prodrli u kasarne. Kad su ušli u njih oružja u njima više nije bilo jer su ga Italijani već bili zaplijenili, odnosno, pokupili i odnijeli. To je Crnogorcima vrlo teško palo.

Neki, poput majora Jovana Nikolića su pokušali da izvrše samoubistvo zbog toga što su na takav podmukli način razoružani (major Nikolić je u znak protesta, otpora i ogorčenja ispalio sebi iz pištolja rafal u grudi, ali je, čudnim slučajem preživio). Potom su Italijani krenuli da razoružaju crnogorsku narodnu gardu. Pukovnik Đuzepe Boreli je u tome bio predvodnik. Došlo je do žestoke svađe i otpora Crnogoraca. Oružani obračun bio je na pomolu. Italijanskii vojnici bili su sa oružjem »na gotovs« prema Crnogorcima, a pukovnik Boreli im je rekao: »Ili ćete ići u Jugoslaviju ili na groblje«.

Tada mu je odgovorio crnogorski oficir Dušan S. Plamenac: »Ni jedno, ni drugo. Treba biti junak pa ubiti junake a Vi to nijeste. Kao koza si bježao s Kaporeta, pa se sada junačiš na šaku ljudi koji nemaju oružja, ali više imaju obraza nego cijela Italija«. Potom je uslijedila kulminacija u svađi, a, na koncu, pukovnik Boreli se povukao sa svojim snagama. To je bio crnogorski odgovor postupcima italijanskih vlasti koji su nastojali na nasilno deportuju Crnogorce u Kraljevinu SHS. Tome je pružio otpor i brigadir Marko Vučeraković, komandant 3 bataljona crnogorske vojske u Sulmoni. On lično i ljudi oko njega nijesu deportovani, ali je većina njegovog bataljona sprovedena u Peskaru i ukrcana na parabrod i otplovila morem za Kraljevinu SHS. Crnogorci su bili primorani da napušte Italiju. Vratio se značajan broj emigranata u Kraljevinu SHS; a mnogi su otišli u SAD, Argentinu, Rusiju, Tursku, Albaniju, Bugarsku i druge zemlje. Krsto Popović je sa jednim dijelom crnogorskih oficira i vojnika odlučio da ide u Argentinu.

U ime »Komande Crnogorski trupa u Italiji« zastupnik komandanta, komandir Krsto Zrnov Popović, iz Gaete 15. maja 1921. godine, piše ministru Predsjedniku divizijaru Milutinu M. Vučiniću u Rimu, o situaciji među crngorskim formacijama u Fonte d` Amore (Sulmoni); o tome da su buntovnici većim dijelom napuštili tamošnii garnizon, a da je jedan dio izjavio italijanskim vlastima »da neće nikako napuštati Crnogorske trupe«.

Komandir Đuro M. Vučinić
Komandir Đuro M. Vučinić 

Iz Gaete, 25 maja 1921. godine, u opširnom izvještaju Đura Mijajilova Vučinića i Živka Mašanova Nikčevića – podnijetom predsjedniku Vlade Jovanu S. Plamencu u Rimu, govori se o lošem odnosu, rđavim postupcima italijanskih vlasti prema Crnogorcima u Italiji. Oni navode da su jedan primjerak pisma u kojemu oni izražavaju odlučan protest zbog ponašanja italijanskog emisara Atilija Viđevana predali Krstu Z. Popoviću da ga proslijedi Jovanu S. Plamencu. U tome pismu se govori o namjerama italijanske Vlade da rasture Crnogorske trupe u Italiji i da primoraju Crnogorce da napuste njenu teritoriju. O djelovanju Krsta Popovića u tako delikatnom i dramatičnom trenutku dvojica komandira, Živko Mašanov Nikčević i Đuro Mijajlov Vučinić, u svom pismu Jovanu S. Plamencu navode i ovo: "Ne možemo se nahvaliti o neumornom radu g. Komand. Krsta Popovića. Njegovome dostojanstvenom i odlučnom ponašanju i energičnom postupanju držeći na visinu svoj položaj i ugled Komande. Ništa nije propustio a da ne reagira atak na atak”.

Predsjednik vlade u egzilu i vodja Bozicnog ustanka Jovan Simonov Plamenac
Predsjednik vlade u egzilu i vođa Božićnog ustanka Jovan Simonov Plamenac

Italijanske vlasti su zbog protivljenja rasturanju crnogorske legije u Italiji uhapsile iz političkih razloga Krsta Zrnova Popovića i grupu njegovih saradnika zatvorile ih u Gaeti. Uprkos hapšenju, Popović je energično i rezistentno nastavio da i dalje propagira crnogorsku stvar.

U izvještaju crnogorskoj Vladi o stavu italijanskih vlasti prema crnogorskim vojnicima u Italiji; o zabrani njihovog daljeg boravka na italijanskom tlu itd., komandant crnogorskih trupa Krsto Zrnov Popović, iz Gaete 21. juna 1921. godine, piše ovo:

"Italijanska ovd. Komanda u licu puk. Borelia zvanično je danas pozvala u 4 sata po podne i sve nas iz Gaete u jednu ovdašnju kasarnu- na kom je skupu isti Boreli saopštio, kao delegat ital. vlade odluke iste u pogledu odnosa spram nas. U glavnome u 4 tačke izložio je naš unutrašnji nered i otuda odnosni postupak iste vlade spram nas; da je i pored nereda u našim trupama pogoršalo našu situaciju agitacioni rad Jovana Plamenca, da izazove nered u njihovoj zemlji (Ovim izleda da je aludirano na agitaciju naše vlade kod pojedinih političkih partija i ličnosti u korist naše stvari); da prestaje za dalje svako toleriranje naše vojničke organizacije, na njihovoj teritoriji; da je tal. vlada i dalje sklona izaći na susret sa robom, sa novcem i sa dnevnim troškovima i svim onim, koji bi se ponovo izjasnili, da dragovoljno pristaju napustiti Italiju, kao što su to i prvi učinili; da svi oni, koji bi ponovo otkazali ta dobročinstva, biti će obučeni u civila i u opšte tretirani kao ostali državljani strani i podvrgnuti propisima odnosni njihovih policijskih zakona.

Kratko rečeno, da će biti svi takvi nasilno proćerani sa njihovih teritorija i predani Jugoslaviji.

Izgleda, da nam je odzvonio potonji čas na talijanskoj teritoriji.

Prekinute su nam sve telegr. i telefonske veze sa vama, i pored toga blokirani smo u Gaeti. Čitamo iz novina ostavku naše vlade; našli smo se u jednoj velikoj neizvjesnosti.

- Neizbježno se sjutra nalazimo na ulici, a ko zna, možda i ekspedirani.
Neodložno je potrebno, da spasavate, ako možete i da stvorite, kako znate, svakodnevnu komunikaciju, a izgleda, da će biti dockan.

Zato, da bismo mogli biti o svemu informisani, nađite načina a najbolje je da jedan od Vas ili Vladimir Popović, dođe k nama. Sve što imate da nam rečete i preporučite u pogledu našeg držanja i eventualnog rada i da nam taj donese uputstva u detaljima.

Prepali se životu nijesmo, ali po svemu izgleda, da nam je čas u opasnosti da ćemo biti silom predani na milost i nemilost Srbijancima.

Ovu priliku imasmo, da Vam se ispovijedimo, a drugo - Bog zna. Sad učinite spram ovog i Vi Vašu dužnost.
Svi smo u glavnom ovi iz Gaete riješeni, da se živi nikad ne pustimo kao roblje, krvnicima. Sjutra u 8 sati izjutra ponovo počinju pojedinci preslušavati odnosno opredjeljenja.

Gaeta, Zast. Komandanta
21. juna 1921. g. komandir K. Popović”.

Krsto Popović je iz tvrđave zatvora u Gaeti, 28. juna 1921. godine, u 5 sati popodne, poslao pismo Crnogorskoj Vladi u Rimu, u kojemu govori o svom hapšenju i drugih Crnogoraca, te odlukama i postupcima italijanskih vlasti u cilju rasformiranja crnogorskih trupa na tlu Italije. To pismo Krsta Popovića glasi:
»Kao što sam ranije izvijestio mi smo svi u zatvoru i to po 20, a negđe i više. Zatvoreni smo 27. tek. u 8 sati u jutro i to na način kako se postupa sa najvećim zločincima.

Ni od čega nijesmo pošteđeni-samo što nijesu počeli nas ubijati. Policija, vojska, mitraljezi i topovi okružuju nas. Jutros je oko 9 sati ovđe kod nas u zatvoru dolazio je izaslanik socijalsitičke partije u parlamentu, koji se je na licu mjesta uvjerio o svemu što podnosimo. Njemu je ukratko bilo izloženo naše stanovište i to u najljepšem smislu. Poslije posjete poslanikove oružana sila otpočela je žestoki pritisak na nekoliko grupa oficira i nižih činova da ih silom preobuku u civilno odijelo. Nekolicinu su silom preobukli vezane među kojima ima i oficira. Na viku vojske istrčale su i neke naše ženske iz varoši i kad su viđele šta je, počele su kukati, a policija ih odagnjati. Jedna ženska dotrčala je sa dna vrata mog zatvora i to mi saopštila. Na prvi otpor naših pukovnik Komandant 30 Puka (ne znam mu sada ime) pozvao me ovđe u tvrđavu i objasnio da se naredba mora izvršiti i mi se svi preobući pa ma pod cijenu najveće sile. Ja sam se sa njima prepucavao dugo i zamolio ga da mi dozvoli da se za preobuku oficira i vojske obratim Ministru vojnom i kad dobijem nadležno naređenje bez riječi ćemo izvrštiti naređenje, iako oće da oni cenzuurišu moju depešu on se je zatezao da Vlade ne postoji crnogorske i t.d. ali sam ga bio naćerao razlozima i obećao mi je da silu neće činjeti i da će odmah pitati pukovnika Borelija i oni će javiti đeneralu Vučiniću čiju adresu sam im dao. Pored svega toga izgleda mi da obećanja ne poštuju se sa strane organa italijanske Vlade, već i sada silom oće da pošto poto izvrše ranije naređenje, te se bojati ako se još danas ne spriječi od strane mjerodavnih faktora iz Rima da će na nas upotrijebiti silu i rašćerati. Mi smo gotovi pod cijenu naših života braniti čast i slobodu naše domovine.

U hitnji je da Vam se koojim bilo putem dostavi.

Kom. Krsto POPOVIĆ

«Septembra 1921. godine Krsto Z. Popović je sakupio ostatke Crnogorskih trupa pred kasarnom 4 bataljona u Gaeti i održao im je jedan govor, u kojemu je naveo i ovo: »U Crnoj Gori ne gleda se jednako na sve nas. Za one koji tamo vladaju, nas nekolicina smo krivi, a ostali ne. Ali niko nije prav, kao što za nas niko od njih nije dobar. A pogrešno je ono što oni misle o nama i ono što mi mislimo o njima. Na obije strane ima mnogo i mnogo dobrih i poštenih, ali malo pametnih. A kad ljudi izgube pamet i prisebnost, onda im ni poštenje ne ide od ruke. Ja u Crnu Goru neću, da me ulica vuče na preslušanja i za mnom udara u lame. Skloniću se negdje u svijetu i čekati, neće li me neki od onih što kažu da su veliki, optužiti za izdajstvo Otadžbine. Tada ću doći na Cetinje da odgovoram po takvoj tužbi i da raspravimo pitanje ko je izdajnik? Vi idite kući. Znam da će Vas vrijeđati, ali te uvrede lakše ćete podnositi jer znate da će se i oni jednoga dana od toga kajati. Kajaće se kada uvide da ono vezivanje magaradi pred dvorom kralja Nikole na Cetinju, nije samo naše poniženje, nego i njihovo. Sada mi proždiremo kruške, a poslije ćemo ih proždirati zajedno sa njima«.

Komandir Dušan Stankov Vuković, u emigraciji New York 1926
Komandir Dušan Stankov Vuković, u emigraciji New York 1926

On im je, dakle, sugerisao da kad se vrate u Kraljevinu SHS, da više ne stradaju, nego da čuvaju sebe i svoje porodice od pogroma vlasti. Nije ih ubjeđivao da vode oružanu borbu, već je humano govorio sa ciljem da budu spašeni, da više ne trpe torture. Oni su kad su se vratli bili ponižavani, hapšeni i vrijeđani. Krsto nije to dozvolio sebi, već je otišao daleko od mučeničke Crne Gore u Argentinu i tamo živio u egzilu (1922-1928).
Prije napuštanja Italije i odlaska u Argentinu brigadir Krsto Zrnov Popović je, u Rimu 27. decembra 1921. godine, napisao jedno pismo kojeg je adresirao Jovanu S. Plamencu, tadašnjem vođi Crnogoraca u emigraciji. To pismo glasi:

»Gospodine Predsjedniče!
Ovđen sam došao juče, da svršim izvjesne stvarčice potrebite za put. Mislio sam da ću se vidjeti sa Vama i zato sam večeras u 10 sati došao na vrata Vašeg stana sa kom. D. Vukovićem i Đurom Tomanovićem, pola sata smo čekali na vrata i cukali, ali vrata nijesmo mogli dobiti otvorena. Primoran sam da noćas na ponoći krenem za Gaetu, što bez da se sa Vama vidim.
Pored svih dosadanjih muka, sudbina je tako stjela, privremena ili možda trajna da, ja i drugi pomoću istrošenog života tražimo sebi pribježišta u Argentinu.
Poštujući Vas uvijek kao pravog pobornika i političkog vođu Crne Gore, vapijuća je želja svih da se brzo sretnemo oko naših ponositih brda. Pozdravljaući Vas govorim Vam S Bogom.

Rim, 27. dec. 1921. komandir K. Popović«.

(Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore- Podgorica, Fascikla. 81, Dokumenti Jovana S. Plamenca).

Neposredno prije nego što će napustiti Italiju i otputovati za Argentinu, Krsto Zrnov Popović i Živko Mašanov Nikčević obraćaju se Jovanu Simonovom Plamencu sljedećim pismom:

“Gaeta, 17/I 1922.god
Predsjedniku Kralj. Vlade na raspoloženju Gospodinu J.S.Plamencu-Rim
Gospodine Jovane,
Poslije toliko muka i patnji, bez sredstava i snage bi nam evo suđeno da tražimo sebi pribježište u Ameriku.
Idemo u Ameriku, ali ne baš radi zarade, već radi toga da stupimo u tješnjoj vezi sa onamošnjim Crnogorcima, našom braćom i ostalim Jugoslovenima, te da bismo bili spremniji kada nas Crna Gora pozove da za njezinu slobodu, i čast, dademo i ovo malo što nam je preostalo, a to su istrošeni životi. Mi sjutra 18. ovog polazimo, 52 Crnogorca pa s putom za Ameriku.
Smatramo se obaveznim da Vam se javimo kako istaknutom borcu i nepokolebljivom političkom saradniku Crne Gore.

Zbogom, G. Predsjedniče, zbogom-Ako Bog da do skorog viđenja u Crnoj Gori.
Kao istorijsku ličnost i istaknutog političkog borca za pravo i čast Crne Gore i njene slobode, naše simpatije su uz poštovanje uvijek spram Vas velike.

Krsto Popović
Ž.M.Nikčević”.

(Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore- Podgorica, Jovan S. Plamenac, Izabrana dokumenta, bez signature, priredio i sredio Jagoš Jovanović).

Iz Italije je (Napulja) 18. januara 1922. Krsto Popović, parabrodom, zajedno sa više od 50 Crnogoraca, krenuo za Argentinu. U Argentinu su Krsto i saborci mu stigli 14. februara 1922. godine, nakon skoro jednomjesečne prekookeanske plovidbe parabrodom. Iz Argentine je kolonija crnogorskih emigranata, na čelu sa Krstom Popovićem, Živkom M. Nikčevićem, Vaskom Marojevićem, Markom Matanovićem i drugima, održavala prepisku sa crnogorskom vladom u Rimu, na čijem se čelu tada nalazio divizijar Milutin Vučinić. Uoči i tokom zasijedanja Đenovske Konferencije 1922. godine grupa crnogorskih emigranata u Argentini: Krsto Popović, Živko Nikčević, Marko Matanović i Vasko Marojević uputili su predsjedniku crnogorske vlade divizijaru Milutinu M. Vučiniću 16. februara 1922. godine u Rimu, pismo u kojemu protestvuju zbog zavjereničke politike u odnosu na Crnu Goru, koju vode Srbija i pojedine Velike sile i u kojemu traže da se crnogorskom narodu omogući da slobodno i suvereno odlučuje o sudbini svoje države, okupirane i anektirane od strane Srbije.

Komandir Vasko Grujicin Marojević
Komandir Vasko Grujicin Marojević

U tome opširnom pismu od 16. februara 1922. godine oni, pored ostalog, ističu da su stigli u Argentinu i da ih je vrlo lijepo primio na preporuku divizijara Milutina Vučinića tamošnji generalni crnogorski konzul Žerv Kazo. U tome pismu oni ističu da su svi njihovi pokušaji da im se dodijeli od strane argentinskih vlasti državna zemlja za stanovanje i izdržavanje ostali bez uspjeha jer ih je prevario jedan tamošnji francuski veleposjednik, kako oni ističu, izgleda pod uticajem srpske agenture, koje »na svu prešu rade da se ne učini nikakva organizacija crnogorska« te da se na svakom koraku »rastroje Crnogorci«.

Dalje opisuju svoj mučenički život, pun oskudice i permanentne borbe za golu egzistenciju, kojeg provode u argentinskim izgnaničkim danima. Oni ističu da se u Argentini nalaze silom prilika i privremeno a da će je napustiti ako ih pozove Crnogorska Vlada i ako dođe do vaspostave Crne Gore. U istom pismu oni se žale na aktivnost tamošnjeg iseljeničkog srpskog društva »Jadran«, koje izdaje svoj list, a njegovi članovi i agitatori »neprestano šire propagandu za Srbiju, na svakom mjestu i svuda rade da ubijaju ugled Crne Gore i obmanjuju Crnogoce, na čemu troše veliki novac«. Zatim naglašavaju da hoće da oforme jednu Crnogorsku organizaciju, ali da veliki problem u tome predstavlja činjenica da su Crnogorci raštrkani svuda po Argentini i da im nedostaju neophodna sredstva. Naglašavaju i to da su među crnogorskim iseljenicima u Argentini skupili 150 peča »za dva protesta koji će se ovih dana telegrafski uputititi od strane Crnogoraca iz Argentine, predsjedniku Konferencije u Đenovi, za pravo i čast Crne Gore, a drugi za Poenkarea, da izvrši obećanja koja je dao Blaženopočivšem kralu Nikoli, u ime svoje i saveznika«. Krsto Popović, Živko Nikčević, Vasko Marojević i Marko Matanović to pismo iz Buenos Airesa 16. februara 1922. godine završavaju najisrenijim i najsrdačnijim pozdravima upućenim Milutinu Vučiniću, Jovanu Plamencu, Peru Šoću i Vladimiru Popoviću, »sa željom da se, ako Bog da, brzo tamo vidimo, a otole u našu milu Domovinu-slobodnu Crnu Goru. Sve po nešto radimo, a sve nam se ne mili, jer su nam sve misli za tamo. Da nam se dade ova Argentina ne bi nam se milila«, završavaju pomenuti crnogorski emigranti to svoje pismo.

Komentari

Danica Popovic,

Hvala tebi Lipo slavna Sto si nama Krsta dala, bratska je to perjanica, a Katunska uzdanica. Gromobran je Crne gore vjecno bio, svoj je narod cjenio i stitio. Viteski je poginuo i zivio. Poslednji je za drzavu zrtva bio. Ponositi Crnogorci to postuju i priznaju. Od zaborava djela mu cuvaju.

Ratko,

Dalo ove i slicne tekstove citaju potomci Vlahovica,Bulatovica,Vucinica,Nikcevica i ostalih.a sada su srbi i pljuju po sjenama ovih junaka.

Djuro Vučinić,

Čini mi se sad mnogo jasnije poslije ove golgote i srpske propagande onaj očajnički čin 12 jula na Petrovdan zelenaša ,koje ne pravdam jer je Italija bila okupator. Ipak kad se sve sagleda , Crna Gora je pod Italijanskom okupacijom mnogo bolje prošla nego svi ostali u YU pod Njemačkom okupacijom.

Vlado,

Odlican tekst gospodina Novaka Adzica, borba neprestana za odbranu suvereniteta Crne Gore, kako tada tako i danas. Slava crnogorcima koji su zivot polozili za svaku stopu crnogorske zemlje svete! ????????

Darko,

Kroz kakvu su golgotu prošli JUNACI VITEZOVI CRNOGORSKI

Ostavi komentar

0/300