Crnogorska košarkaška euforija: KK Budućnost 1980/81.

Priredio: V.J.

Dragan Antić, Dragan Ivanović, Branislav Vukićević, Nikola Šutulović, Mijuško Vukosavljević, Milutin Petrović, Duško Ivanović, Rajko Đurašković, Borko Đurović, Goran Bojanić, Milan Garić, Slavenko Rakočević, Savo Dragović.

Ovaj roster KK Budućnosti iz Titograda, u proljeće 1980. godine osvojanjem prvoga mjesta u Istočnoj grupi Druge lige — izborio je plasman u Prvu A saveznu ligu SFR Jugoslavije!

Nakon 1965. godine, kada je u najjačem rangu igrao KK Ivangrad, Socijalistička Republika Crna Gora opet ima prvoligaša. Ali, hoće li i Budućnost, kao i Ivangrađani: odigrati samo sezonu u jednoj od najjačih liga Evrope?

Budućnost je prvoligaški status izborila iako u Glavnom gradu republike još nije bilo adekvatne sale za igranje košarkaških mečeva višega ranga.

Nakon godinâ „domaćinstava” od Kotora do Ivangrada, klub je kao „beskućnik” posljednjih sezona igrao u Danilovgradu: u tamošnjoj, opisivalo se uslijed velikoga interesovanja publike — „tjeskobnoj sportskoj dvorani”.

Odlučujuću utakmicu za prvoligaški status titogradski su košarkaši odigrali 5. aprila 1980. godine.

Budućnost protiv KK Kumanova, kao domaćin u Danilovgradu, pobijeđuje 104:91 — citiramo iz novinskoga izvještaja: „u egzibicionoj igri, i kolo prije završenoga prvenstva u Istočnoj grupi Druge lige stvorila prednost od četiri boda ispred najbližih pratilaca”.

Domogla se Budućnost prvoligaškoga statusa za neke iznenađujuće, jer je prethodnu, drugoligašku sezonu završila pri dnu tabele, a ekipu napuštilo nekoliko igrača.

Jedan čovjek je titogradsku košarku iz depresije vinuo u euforiju: Rusmir Halilović, trener.

On je nekadašnji košarkaš Bosne iz Sarajeva. Zatim pomoćnik trenerske legende Bogdana-Boše Tanjevića, koji je 1979. sa Bosnom osvojio titulu klupskog šampiona Evrope. Halilović je trenirao KK Jug iz Dubrovnika prije dolaska u Titograd.

„Preuzeo je ekipu poljuljanog morala, neuvjerenu u sopstvene kvalitete”, pisao je 1980. crnogorski sportski novinar Aleksandar Eraković o Budućnosti pod vođstvom Halilovića. „Desilo se, međutim, čudo. Gotovo preko noći od razbijene čete stvorena je kompaktna družina, a taj eliksir koji je Halilović donio u Titograd, ima samo jedno ime: rad”.

Trenažni proces je dostigao profesionalni nivo: svakodnevno, ekipa iz Titograda u kombiju putuje u Danilovgrad na treninge i nazad.

Sa Halilovićem, te njegovim pomoćnikom Slobodanom Kažićem, uoči odlučujuće sezone igrači Budućnosti prolaze kroz „pakao” priprema. Bilježe se utisci igrača da „sa takvim pripremama komotno mogli da izguraju 80, a ne samo 40 minuta” — toliko je, po tadašnjim pravilima sa dva poluvremena od po 20 minuta, trajala utakmica.

Halilović, prema izjavama uoči prvih zvaničnih utakmica, očekuje najmanje plasman u šest najboljih ekipa na tabeli Istočne grupe Druge lige (klubovi sa teritorijâ SR Srbije, SAP Kosova i SAP Vojvodine, SR Makedonije, SR Crne Gore) — da Budućnost naredne sezone nastupi makar u novom takmičenju: jedinstvenoj Prvoj B ligi, koja bi uključivala i šest najboljih klubova Zapadne grupe Druge lige (SR Bosna i Hercegovina, SR Hrvatska, SR Slovenija).

„Ovo je sezona u kojoj KK Budućnost proslavlja 30 godina postojanja”, govorio je Halilović. „To je, da svi ‘zagrizemo’, jak motiv”.

U kakvim je uslovima ostvaren prvoligaški status ilustruje i to da su se u zimu 1979/80. i treniralo i igralo u danilovgradskoj dvorani koja ne samo da se nikada nije zagrijavana, već je kroz nju duvala ledena promaja: bukvalno je bila šuplja čitavom dužinom na mjestima spajanja krova i bočnih zidova! Na gostovanju u Čačku, na meču protiv KK Borac, rivala za drugoligaški šampionat — kompletna ekipa bila ozbiljno prehlađena: ključni igrač Duško Ivanović igrao pod temperaturom od 39 stepeni.

A u Danilovgradu, svjedoči novinski izvještaj s početka februara 1980, „za sat i po gledaoci promrznu na tribinama; kako je tek košarkašima — to oni sâmi najbolje znaju”. Zbog studeni u dvorani, uopšte je bilo pitanje hoće li predstavnici košarkaškoga saveza odobriti da se igraju neke utakmice?

„Ako se nekome i učini nešto sumnjivo, domaćin trkne do kancelarije, prinese termometar do grijalice, vrne se u ‘hladnjaču’, odnosno dvoranu, i — sve je u redu. Živa se popela. Parola je: snađi se!”

„Delegati, utopljeni bundama i šalovima, klimaju glavom: može!”…

Utisak je, čitanjem između redova ondašnje štampe, da je vrh SR Crne Gore — koji su, bez obzira na njihove rotirajuće funkcije, oličavali Veljko Milatović, Veselin Đuranović, Vidoje Žarković — svojim autoritetima, pored FK Budućnosti, kao svojevrsne crnogorske fudbalske reprezentacije, „stali” iza KK Budućnost.

Cilj je bio da crnogorska republika i u košarci, drugom po popularnosti sportu, ima i svoj prvoligaški klub: o čijoj se, međutim, održivost u tom rangu ni pomisliti nije moglo bez adekvatne sportske dvorane u Titogradu!

Gradnja sportskoga centra „Morača” počela je 1975. godine. To je projekat arhitekte Predraga-Miška Dimitrijevića iz OGP „Titograd”, dok je projektant konstrukcije bio prof. dr Đorđe Zloković. Na kompleksu od 5 hektara, neposredno uz Moraču i hotel „Podgorica”, sagrađen je hram crnogorske košarke i nacionalnoga sporta uopšte.

Zatvoreni prostor obuhvatio je 15.000 kvadratnih metara. Glavna dvorana sa fiksiranih 4.500 mjesta, te opcijom postavljanja dodatnih 1.500 u parteru. Tu su i tri dvorane za treninge. I zatvoreni 33 metarski bazen sa 2.000 mjesta. Otvoreni bazen za 4.000 kupača. Uz svlačionice, kancelarije, restoran, parking, takođe: šestostazna automatska kuglana, saune, trim staza, 10 igrališta na otvorenom…

No, izgradnja se odužila, ne bez zluradih komentara o „Skadru na Bojani”. Međutim, u jesen 1979. na zasijedanju Samoupravne interesne zajednice za fizičku kulturu SR Crne Gore — prevedeno, republičkoga ministarstva sporta, uz dovršetak nove sportske dvorane u Ivangradu — odlučeno je, po prilici nalogom iz vrha crnogorske politike: „moraju se stvoriti uslovi, po cijenu odricanja i stezanja kaiša: Titograd će ubrzo dobiti veliku sportsku dvoranu”.

Ovakav je nacionalni prioritet imala „Morača” čak iako je, podśećamo, širom Crne Gore bilo bezbroj drugih gradilišta nakon katastrofalnog zemljotresa svega oko pola godine ranije…

I trener Rusmir Halilović u svojim izjavama nagovještava da je KK Budućnost projekat za afirmaciju crnogorske košarke. Čiji uspjeh, međutim, neće zavisiti samo od dovršetka „Morače”, nego i od toga, rekao je — „ako nas ostave na miru razni emisari, menadžeri i trgovci talentima”. U košarci druge Jugoslavije se zavrtio za ondašnje prilike sve ozbiljniji novac, a koji je bilo nemoguće obezbijediti bez podrške republičkih političkih vrhova.

„Iz Crne Gore ‘vrelo’ talenata rasipalo se po čitavoj Jugoslaviji. Vrijeme je da se ta ‘rijeka’ usmjeri prema Titogradu”, kazao je trener Budućnosti. „Crna Gora zaslužuje da ima predstavnika u košarkaškoj eliti i ja verujem da će ga ubrzo i dobiti”…

I vođeni Halilovićem, titogradski se košarkaši zahuktali kao nikad do tada: ostvarena je pobjednička drugoligaška serija na domaćem terenu u Danilovgradu — od 11:0.

Sa prośečnih preko 20 poena po utakmici, ekipu šuterski predvode bekovi: braća Ivanovići (Dragan visok 192 cm, rođen 1955. godine, Duško 197 cm, r. 1957) i Bane Vukićević (192 cm, r. 1956). Hladnokrvnim su potezima riješili završnice nekih od mečeva Poli Bojanić (197 cm, r. 1959) i Antić (194 cm, r. 1959). Sjajan doprinos pod obručima robusnih Đurovića (200 cm, r. 1959), Gacija Garića (206 cm, r. 1955.), Raka Rakočevića (205 cm, r. 1957), etc.

Međutim…

Još u danima dok se, nakon odlučujuće pobjede nad Kumanovom 5. aprila 1980, slavilo u Titogradu — iz „kuhinje” u Srbiji su pokušali da Budućnost liše na parketima zasluženog ulaska u prvu ligu i poguraju KK Metalac iz Valjeva (koji je ranije šest uzastopnih sezona imao prvoligaški status).

„Dośetila” se Takmičarska komisija Istočne grupe Druge lige da utakmicu Kumanovo - Metalac, odigranu još 9. marta 1980, registruje službenim rezultatom 20:0 za ekipu iz Valjeva; biva, igraču Kumanova Temelkovskom, koji je tada nastupio, nije bila istekla suspenzija od godinu dana.

Titograđani se žalili na ovu odluku, isto i klub iz Kumanova, o čemu je u drugostepenom postupku riješavala Komisija za molbe i žalbe. Iz Valjeva nudili da se odigra „majstorica” između Budućnosti i Metalca. Na drugoj strani, štampa 16. aprila 1980. prenosi jasnu poruku generalnoga sekretara titogradskog kluba Ratka Kovačevića:

„Budućnost neće igrati majstoricu! To je jednodušna ocjena igrača, stručnoga štaba, uprave i sportske javnosti — da se ne dozvoli trgovina sportskim moralom i da se za zelenim stolom ne oduzima ono što je pošteno izboreno na sportskom terenu”.

Odlučivala u konačnom Komisija za molbe i žalbe Istočne grupe Druge lige, koja je 17. aprila 1980. u Prištini, preglasavanjem, uvažila žalbu Kumanova, obrazlažući: „igrač Kumanova nije na način propisan Pravilnikom Košarkaškoga saveza Jugoslavije bio upoznat sa kaznom suspenzije od godinu dana, te da nije imao mogućnost da se žali na tu kaznu”...

Ukratko: i službeno, Budućnost je prvoligaš!

* * *

U nastavku ovoga serijala, kroz statistiku i bitnije opise svih prvenstvenih utakmica Budućnosti, kao i fotografije, pokušaćemo, koliko smo u mogućnosti, dočarati crnogorsku košarkašku euforiju 1980/81. godine.

Tokom ove prve sezone Budućnosti u Prvoj A saveznoj ligi, 37. košarkaškoga šampionata Jugoslavije, ukupno je nastupilo 12 klubova:

- pet iz Hrvatske — Cibona (Zagreb), Jugoplastika (Split), Kvarner (Rijeka), Šibenka (Šibenik), Zadar (Zadar)

- tri iz Srbije, svi iz Beograda — Crvena zvezda, Partizan, Radnički LMK

- iz Bosne i Hercegovine — Bosna (Sarajevo)

- iz Crne Gore — Budućnost

- iz Makedonije — Rabotnički (Skoplje)

- iz Slovenije — Iskra Olimpija (Ljubljana)…

(Nastavlja se)

Zabranjeno je neovlašćeno preuzimanje feljtona u cjelini ili djelimično bez saglasnosti Antene M

Prijatelj feljtona je kompanija Eagle Hills Montenegro.