Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

O CRNOGORSKOM USTANKU I KOMITSKOM POKRETU U KOLAŠINSKOM PODRUČJU I NJEGOVOJ OKOLINI (1919-1929) - prvi dio

| Postavio/la: Milena Aprcović

O CRNOGORSKOM USTANKU I KOMITSKOM POKRETU U KOLAŠINSKOM PODRUČJU I NJEGOVOJ OKOLINI (1919-1929) - prvi dio

Piše: Novak ADŽIĆ

Crna Gora i Crnogorci pružali su od početka 1919. godine i godinama potom energičan vojno-politički narodni oslobodilački otpor okupaciji i aneksiji Crne Gore i teroru nad njenim narodom i stanovništvom,koji je počinila Srbija, njena vojska, žandarmerija i paravojne snage u njenoj službi. Teror i zločini nad učesnicima Božićnog ustanka 1919. i crnogorskog ustaničkog otpora okupaciji i aneksiji Crne Gore, koji je, u različitim fazama i raznog inteziteta trajao de facto od 1919. do 1929. godine, odnio je, u vrtlogu pakla i smrti nekoliko hiljada ljudi, progonstva, stradanja hiljade crnogorskih domova, popaljenih kuća, konstantna hapšenja i zatvaranja i mučeništvo muškaraca, žena i djece, prisilni odlazak u egzil više od 3.000 Crnogoraca. U Crnoj Gori do 1921. godine “Srbi su popalilli više od 6.000 (šest hiljada) kuća i poharali veliki broj imanja. Više od 4. 000 (četiri hiljade) crnogorskih građana je bačeno u tamnicu, a stotine žena i đevojaka obešćašćeno; strijeljali su ne smao muškarce, već i žene i đecu. Riječju, zaveden je režim strahovlade koji predstavlja sramotu za Evropu i za XX vijek” (“Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore”, Rim, 1921, izdanje na francuskom jeziku Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore, drugo izdanje, prevedeno sa francuskog jezika na crnogorski, prevod uradila prof. Marina Vukićević, priredio i pogovor napisao prof. dr Šerbo Rastoder, Bar, 2000, str. 77).

Predsjednik crnogorske izbjegličke Vlade i ministar spoljnih poslova Jovan Simonov Plamenac podnio je 9. aprila 1919. godine, u ime Vlade Kraljevine Crne Gore, Memorandum pukovniku Edvardu Hausu, članu američke komisije i glavnom savjetniku Predsjednika SAD Vudroa Vilsona za pitanja spoljne politike. U tome dokumentu Plamenac iznosi crnogorske zahtjeve političkog, privrednog i finansijskog karaktera u cilju postizanja rehabilitacije, emancipacije i restauracije Crne Gore. U Memorandumu zahtijeva da crnogorska Vlada zadrži pravo da, kako je naveo, »zbog ubistava i razaranja koje vrše srbijanske trupe u Crnoj Gori, praktikujući pritom vandalske metode«, relevantnim i meritornim međunarodnim subjektima podnese zahtjeve za reparacije Crnoj Gori, odnosno, za naknadu štete učinjene pojedincima i zajednici, odnosno, Crnoj Gori kao cjelini. Radilo se, zapravo, o crnogorskim zahtjevima za reparacije zbog zločiničakih postupanja srpske okupatorske vojske u Crnoj Gori.

Brojni su i raznovsni, svirepi i monstruozni zločini počinjeni nad crnogorskim narodom od srpske vojske, žandarmerije i plaćeničkih bjelaških kontrakomitskih četa, pod kontrolom režima KSHS u Beogradu i njegovih marioneta u Crnoj Gori. O tome postoji sijaset relevantnih istorijskih izvora i istoriograske literature koja se na arhivskoj građi temelji.

U izjavi koju su u Rima 7. juna 1920. godine dali Milisav Nikolić i Radojica Nikčević, o zvjerstvima koja je počinio režim u Crnoj Gori, navodi se da je srpska vojska, žandarmerija i bjelaški kontrakomitski odredi »popalila kuće u Ozriniće Milisava Nikolića, popa Ljuba Nikolića, kaluđera Janjuševića (Nikodima-prim.N.A), kapetana Ćetkovića (Boška Ćetkovića-prim.N.A), u Župu kuće Bojovića (Dragiše, Antonija, Milutina, Mila, Puniše i drugih-prim. N.A.) u Morakovo kuće Marojevića (Vaska i ostalih-Prim.N.A) i drugih ustanika. Zapalili su tada kuću brigadira Đura Jovovića, Iva Kustudića, Mijata Nikčevića, Mijalila, Sima i još drugih Nikčevića i tada su opalili kuće Nikolića ( Milisava ikolića, Nikole Nikolića i drugih-Prim.N.A)) u Broćanac, kuće Radovića (Ilije i Kosta i drugih-prim.N. A)) u Banjane, kuće Damjanovića (Ilije Damjanovića i ostalih-prim. N. A.) , u Rudine kuće Delibašića (Zeka Delibašića itd-prim. N.A), Mrvaljevića u Trepča, kuće Bojanića i Todorovića (Mata Todorovića, Đura Todorovića i drugih-prim.N.A) u Dugu, kuće Stojanovića, kuće Bojanića i Đikanovića u Gradačku poljanu, u Pivu Adžića i Kecojevića (generala Joka Vulova Adžića i sinova mu, a sin mu Mihailo Adžić bio je ustanik i komita, te komite Ilije Kecojevića-prim.N.A) u Uskoke Kršikapa (Rada i Toma Kršikape-prim.N.A.), u Rovce Bulatovića i Vlahovića. U Rovcima ima na stotine popaljenih kuća. U Pipere Vučinića (generala Milutina Mijailova i bliskih srodnika i rođaka njegovih-prim.N.A), i Vukovića (ustanika i komitskog vođe majora Pera Tujova i brata mu Vidaka Vukovića i drugih-prim.N. A.), u Martiniće i dr.«. U pomenutoj izjavi, Milisav Nikolić i Radojica Nikčević, naglašavaju i to kako su 6. avgusta 1919. godine srpske okupatorske vlasti i goneći vojno-žandarmerijske i kontrakomitske formacije uhvatile ranjenje ustanike: pravnika Antonija Bojovića i Miletu Andrijevića, vodnika Blaža Bojovića, gimnazijalca Tomaša Markovića, te Jakše Mašnića i Jagoša Simonovića. » i tako ranjenim kidali komad po komad mesa, vadili živima oči, kidali noseve, uši, jezik i potom ih zaklali nožem ispod grla«. (Vidi o tome; Dr Šerbo Rastoder, »Skrivana strana istorije....«, Bar, 1997, Tom III, str. 1551- 1553 i Novak Adžić, »Borci za nezavisnu Crnu Goru 1918-1941«, Cetinje, 2008).

General i bivši ministar vojni Kraljevine Crne Gore Radomir Lukin Vešović je polovinom 1919. godine pokazivao konkretne postupke neslaganja i nezadovoljstva sa prilikama u Crnoj Gori i prema režimu i represivnim mjerama organa vlasti prema crnogorskom narodu. O tome je i sam ostavio svjedočansto u svojim dnevničko-memoarskim spisima. Da se sastajao sa crnogorskim ustanicima i komitama nesumnjivo je, pogotovo sa ustanicima i komitima iz Rovaca, ali i iz drugih krajeva. To general Vešović sam priznaje i piše u svojim „Memoarima“. Vešović tvrdi da se početkom septembra 1919. godine sastao „s komitom Vujom Jovanovim Bulatovićem“, pa dodaje da se sa crngorskim komitima sastao „na Bukovoj Poljani na vrh ravne livade u kosi. Došli su Vujo Bulatović, Milinko Bulatović, Marko Minić, Bećir Selić, Vito Nicović i dr. Njih oko petnaest. Razgovaramo o žalosnom stanju“ -bilježi general R. Vešović, navodeći potom da se sreo sa načelnikom Zekovićem „davši mu tom prilikom ideju kako bi bilo najpametnije da s njim utanače (Misli na crnogorske komite-Nap. N.A) pregovore da dobiju amnestiju“. Vešović navodi da se 18. septembra 1919. godine sastao sa kolašinskim komitima. O tome u Dnevniku veli da je 17. septembra pošao u Kolašin i tamo s prijateljima „udesismo te 18. pozovu nezadovoljnike iz kolašinske brigade i pođemo kod njih u kuću Muja Mirova u Polje. Tu bijahu Vujo, Mihailo, Bećir, a docnije dođe i Radoš Bulatović. Razgovor se vodi o stanju u zemlji. Kao obično svako zastupa svoje gledište“. Da je Vešović bio protivnik „postojećeg stanja u zemlji“ i to je evidentno, jer o tome Vešović govori u svojim dnevničko-memoarskim bilješkama. Sam priznaje: „Ja sam istina, napadao vlast njihovu i ponašanje policije“.

O komplotu organa vlasti i njihovih emisara protiv generala Vešovića, njenovom šikaniranju i interniranju, ostavlja zapažanja u svojim zapisima, kao i o tome kako je i zašto uhapšen. „Sa mnom se postupalo nečasno odmah iza oslobođenja i interniranja u Bosanski Brod, ili, bolje reći, interniranja u Beograd“-tvrdi Vešović. Svoj stav prema stanju u Crnoj Gori saopštava i vlastitim riječima: u dnevničkim bilješkama krajem maja 1919. godine: „Jer u nesrećnoj Crnoj Gori, otkako su je 'braća' zauzela, ne prestaje da djejstvuje mač i oganj. Hiljade je života ugašeno, a desetine sela popaljeno“. Krajem juna 1919. godine Vešović bilježi da su „neredi po Crnoj Gori“, te da je „rđavo stanje u Crnoj Gori i veliko negodovanje svih Crnogoraca, sem špijuna, prema Šumadincima“. (Vidi o tome više: Đeneral Radomir Vešović, „Memoari“, (autobiografija, dnevnici, besjede, polemike, suđenja, pisma), izdavač Unireks-Podgorica, Beograd, 2005. str.231-256.).

Crnogorski emigrantski krugovi su tokom 1919. godine polagali nadu u aktivnost generala Vešovića, očekujući u izvjesnom smislu da će se on pridružiti ustaničkoj zelenaškoj akciji koja je u to vrijeme poduzimana u Crnoj Gori. U tom smislu pojedini emisari nejske crnogorske Vlade su posvećivali u svojim izvještajima određenu pozornost Vešovićevom angažmanu, u kojemu je on manifestovao nezadovoljstvo prilikama u Crnoj Gori i eksponirao se kao protivnik postupanju organa vlasti prema stanovništvu Crne Gore. Tako je Mihailo-Milo Plamenac, načelnik u Ministarstvu pravde Kraljevine Crne Gore po nalogu Jovana S. Plamenca, a posredstvom brigradira/generala Andrije V. Raičevića, dobio u zadatak da ispita političku situaciju u Crnoj Gori i sačini izvještaj o stvarnom stanju u zemlji. To je i uradio i sačinio detaljan i opširan izvještaj, kojeg je nejskoj crnogorskoj Vladi poslao iz Gaete 20. septembra 1920. godine.

U tome izvještaju Milo Plamenac, između ostalog, veli i ovo: „Duh u Rovcima podigao i održao ga Kap. Ivan Bulatović, prijeti opasnost da istoga Srbijanci pomoću novca ubiju. – O svemu ovome izvijestili su me izaslanici Kom. Vukovića (Misli na Pera Tujova Vukovića iz Pipera-Nap. N.A). Pavić Nikezić, iz Kuča, i Radovan Tapušković, iz Rovaca. Još su mi rekli, da je i Donja Morača na našoj strani, a da Radomir Vešović, preko svojih ljudi, vrši živu agitaciju među Vasojevićima u našu korist, te da u tome i uspijeva. Za Vešovića dobio sam i docnije sličnih izvještaja a 8. o. m. dostavio mi je Kom. Marko Vučeraković, da je u Kastratima čuo, da se je Vešović odmetnuo u šumu. Ove vijesti o Vešoviću primao sam s rezervom, i ako ih, s obzirom na temperamenat i karakter Vešovićev, osobito poslije njegovog pensionisanja, nijesam smatrao nevjerovatnijema«. (Biblioteka Istorijskog Instituta u Podgorici, fascikla 81, Dokumenti Jovana S. Plamenca, Milo Plamenac-Jovanu S. Plamencu, Gaeta, 20. IX 1919).

General Radomir Vešović podržavao je djelovanje kolašinskih ustanika i komita i uopšte crnogorskog gerilskog oslobodilačkog pokreta i imao je namjeru da se aktivnije uljuči u ustaničke akcije, ali u tome nije uspio, jer su ga špijunske službe vlasti i bjelaški žbirovi i konfidenti konstantno pratili, da bi ga i uhapsile, te prebacile u zatvor u Beogradu, đe su ga držali zatvorenog krajem 1919. do završetka suđenja u Beogradu polovinom februara1921.

Dr Vukašin Marković iz Pipera, komunista, boljševik, revolucionar, ali i Crnogorac i rodoljub Crne Gore, koji je vodio junačku ustaničku i komitsku borbu protiv okupatorskog srpskog režima (1921-1924, kao i Rovčanin Petko Miletić), te preduzimao oružane, gerilske oslobodilačke akcije sa piperskim, kučkim, bratonožićkim, bjelopavlićkim, nikšićkim i moračko-rovačkim i generalno kolašinskim i drugim komitima, tvrdio je 1921. „Narod ne može biti nikada izdajnik ni svoje istorije ni sadašnjosti, a kako bjelaši rade, izlazi da je narod izdajnik jer neće da slijedi politiku koju su oni vodili od 1918. do danas. Bjelaška politika nije i narodna, ona je za njega tuđinska politika“ (Citirano prema: Jagoš Jovanović, „Orao na Janiku“, Beograd, 1963, str.48).

U lecima zelenaških komita stalno je istican stav o budućem uređenju „slobodne Crne Gore oslobođene bjelaških krvopija“ (Jagoš Jovanović, „Orao na janiku“, str. 111). Zelanaši, komunistima bliski, su Nikoljdansku proklamaciju Crnogorcima dr Vukašina Markovića, s kraja 1921, kako navodi Jagoš Jovanović, “čitali i komentarisali kao ‘toplu i čovjecnu himnu crnogorstvu’, koja ‘izrazava svakom svojom rečenicom najintimnija osjećanja crnogorskih boraca iz slobodnih planina“ (Ibidem).

Zelenaški patrioti-ustanici i komiti širom Crne Gore i sa kolašinskog prostora, koji su prolili krv u Božićnom ustanku 1919. godine i komitskom emancipatorskom pokretu, koji je trajao od 1919. do 1929. godine, čije su porodice stradale, a imovina uništavana, pokazali su sopstvenom sviješću i činom, duhovnim i materijalnim djelom, kako se crnogorska nacija brani i čuva i kako se junačkim podvizima vodi borba za opstanak i tajanje Crne Gore.

Kako su vjekovi crnogorske istorije, krvlju i pregnućima sinova i kćeri crnogorskih, pokazali i potvrdili kako se crnogorska nacija rađala, stvarala i razvijala kroz permanentnu borbu onih koji su njoj subjektivno i objkektivno pripadali, tako je činjenica da je i zelenaški oružani i politički pokret u kolašinskom kraju od 1919. do 1929. godine, i njegovo prerastanje u politički organizovani pokret pod vođstvom Crnogorske (federalističke) stranke i KPJ između dva svjetska rata, bio krunski dokaz afirmacije crnogorske svijesti i vjekovnog postojanje crnogorskog naroda, nacije i države i njenog sveukupnog povijesnog, zasebnog identiteta.

Borba svih crngorskih ustanika, emigranata i komita, a time i kolašinskih, ustanika, zelenaša i gerilaca, predstavljala je jedan od ugaonih kamena, koji su, svojevrsno, anticipirali obnovu nezavisne Crne Gore na referendumu 21. maja 2006 godine. Njihova borba i žrtve, istorijski, idejno, objektivno i subjektivno, misaono i djelatno, dakle, činjenički ugrađeni su u svetu tekovinu istorijskog 21. maja 2006. i obnovu nezavisne i međunarodno priznate države Crne Gore.

Zbog odanosti pravnom i političkom sistemu kraljevine Crne Gore, vjernosti svetinji crnogorskog barjaka, ogroman broj zelenaških ustanika i komita iz kolašinskog kraja, stradao je u borbi protiv srpske okupacije, violacije i aneksije crnogorske države u periodu od 1919. do 1929. godine.

U borbi protiv odluka Podgoričke skupštine iz 1918. godine, koja je, po nalogu srpskog kralja Petra Karađorđevića, regenta Aleksandra i vlade Nikole Pašića - u uslovima vojne okupacije Crne Gore - proglasila aneksiju Crne Gore Srbiji, svrgavanje s prijestola Crne Gore kralja Nikole i detronizaciju dinastije Petrović-Njegoš, te donijela odluku o konfiskovanju imovine crnogorskog suverena i zabrani njegovog povratka u domovinu, istakli su se, pored ostalih, i brojni i ugledni Crnogorci sa područja Pipera, Bjelopavlića, Nikšića (Župe Nikšićke-Morakovo, Kuta, Ozrinići, Pješivci.) i komiti iz Rovaca i Morače, koji su učestvovali u Božićnom ustanku 1919. godine. Riječ o ljudima koji su godinama vodili oružanu borbu Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, a značajan dio njih bio u političkoj emigraciji u Italiji (u Gaeti, Formiji, Paduli, Sulmoni, Monte Kave kod Rimu) u sastavu Crnogorske vojske u egzilu (1919-1921).

Za temu koja je predmet naše pažnje a u cilju osvjetljavanje tragedije koja je zadesila Crnu Goru i Crnogorce u smrtnonosnom zagrljaju velikosrpske „anakonde“, relevantno je i pismo Crnogorskih ustaničkih vođa, upućeno komandantu crnogorskih trupa u inostranstvu (u Italiji) generalu Andriji Raičeviću, što ga je objavio emigrantski list “Glas Crnogorca”, koji je tada izlazio kao službeno glasilo Kraljevine Crne Gore u progonstvu, u Neju na Seni kod Pariza. Pismo prenosimo u cjelini.

“Gospodine Komandante! Uvjereni u moć uticaja na Konferenciji Mira gdje se rješava sudbina cijelog svijeta i svijeh naroda, čast mi je dostaviti vam sljedeće, u nadi, da ćete vi dalje učiniti shodne korake da se ovo sazna na mjestima gdje treba da se čuje.
Sa koliko god mudrosti i hitrine pera čovjek raspolagao, ipak mu je nemoguće opisati sva zvjerstva i nečovještva koja se, od strane zvanične Srbije i njene soldateske, vrše nad crnogorskim narodom. Um se zbuni, čovjek zanijemi pri posmatranju i sumiranju tih zvjerstava. Što su muke i stradanja Hristova, pri ovim, koje crnogorski narod danas preživljuje, evo već punih deset mjeseca! Otkinut već mjesecima od cijelog svijeta, stegnut gvozdenim lancima, pišti crnogorski narod, vapije za otadžbinom, slobodom i pravdom, kućom i ognjištem, nemajući ni parčeta hljeba da utiša svoje izmučeno tijelo, ni običnog platna da pokrije svoje gole i dugim ratom iskrvavljene ruke. Vapije i plače, pišti i jauče – ali još niotkud nikakva lijeka!
Zar je junački i plemeniti narod crnogorski toliko zgriješio Bogu i čovječanstvu da se cio prosvijećeni svijet oglušuje o njegov vapaj! Zar narod koji je sve svoje, pa i samog sebe, žrtvovao za slobodu potlačenih i za napredak čovječanstva, a uz rame moćnih Saveznika, zar taj narod nema pravo na slobodu i život! Ima, i po sto puta ima, jer ikako malen, on je dao najviše, dao je sve, samo svoju čast ne. Zato, apostoli čovječanstva, i branioci cijelog svijeta koji danas rješavate sudbinu naroda, ne dajte da izgubi slobodu, otadžbinu i samostalnost, i da postane robom, narod crnogorski, narod koji je u slobodi rođen, u slobodi odgajan i u slobodi umirao više od pet stoljeća i, najposlije, koji je za slobodu drugoga žrtvovao i sam sebe.
Ništa su muke, ništa su patnje koje trpjesmo za vrijeme crno-žute austrijske okupacije, pri mukama koje trpimo od organa zvanične Srbije i njene vojske. Paljenje kuća, ubijanje, zatvaranje i interniranje napaćenog naroda crnogorskog, uzima sve većeg maha, tako da ćemo za kratko vrijeme imati samo pustoš i zgarišta, ali življa ne.

Jedan primjer zvjerstva zvanične Srbije jeste usmrćenje pravnika Antonija Bojovića, koji je 15 avgusta bio ranjen u borbi na Martiniće-Bjelopavlići i živ pao u ruke neprijatelju, koji ga je na vjeru i smjesta najzvjerskije dotukao i izmrcvario. Istom prilikom su poginuli maturant Mileta Andrijević, Blažo Bojović, Mašnić, a Tomaš Marković i K. Simović, koji su u borbi zarobljeni, na najsramniji način su strijeljani. Borba na Martiniće bila je strašna i očajna: trajala je puni dan. Ustaši su izgorjeli kuću serdara Jagoša Radovića, gdje je i sam serdar poginuo i kuću Miloša Radovića. Glavno poprište ljutih i gotovo svakodnevnih okršaja, između ustaša sa jedne strane i Srbijanaca sa druge strane, jeste linija Podgorica-Danilovgrad-Nikšić.
Cijela Župa Nikšićka nije drugo do pusto zgarište i ruševine. Čitava sela su uništena, kuće porušene i popaljene, a narod, što je umakao njihovom divljačkom naletu, izbjegao je u gore. Srbijanska regularna vojska sa topovima i mitraljezima, na čelu im je pukovnik Ilić, potpuno je razorila selo Morakovo (Župa), tako da ni kuće vojničnih udovica nijesu pošteđene, samo zato što su bile u srodstvu sa kap. Vaskom Marojevićem, čija je kuća također spaljena a stari mu roditelji, od po 90 godina, internirani. Kuća i cijelo imanje komandira Stevana Radovića iz Martinića i braće mu, koji već 10 mjeseca trunu u zatvoru, konfiskovano je, a od porodice im, što nije pobjeglo u goru, internirano je. – Sličnih primjera ima na hiljade, te ako se izbjeglim porodicama što prije ne pritekne u pomoć, sve će ispropadati, jer se nalaze pod vedrim nebom.

Nemoguće je više trpjeti nasilje i nečovještvo okupacionih odreda, te se svugdje osjeća veliko komešanje i sve prijeti opštim ustankom. Sudeći prema grozničavom pripremanju i silnom vrenju, predstoji krvoproliće kome neće u istoriji biti ravnog, a u kojoj će borbi uzeti učešća i staro i mlado, i muško i žensko, jer je već svakom dozlogrdilo ovo stanje koje nam stvoriše onih 170 srbijanskih plaćenika pod komandom srbijanske vojske, koji se nazvaše “Velika Narodna Skupština”.

Uskoci, Poljani, Kolašin, Morača i Vasojevići ovih dana su manifestovali svoje veliko nezadovoljstvo i izjavili da ne priznaju niti su ikad priznali odluku famozne Skupštine podgoričke, i tražili su vaspostavu Crne Gore.

Utočište svih koji su ostali bez kuća i ognjišta, svih gonjenih i opljačkanih, najvjerniji čuvar tradicija i amaneta prađedovskih, naš pravi azijum jesu Rovca. Blagodarni ustaši crnogorski očuvaće vječnu uspomenu na Rovca kao najdražu dragocjenost. Nema dana a da zvanična Srbija ne izmisli po koji nov pakleni plan, kako da što zvjerskije i sramotnje uništi onoga koji se ropski ne podvrgava njihovim divljačkim prohtjevima. Zar može biti išta nečovječnije no kad im ljudi služe u zapregama mjesto tegleće stoke!? Je li igdje bilo da se ženske do posljednje suknje opljačkaju, zatvaraju, interniraju i do prosjačkog štapa dotjeruju, a sve zato što neće da se zakunu na vjernost Petru Karađorđeviću!

Saveznici su se ogriješili i griješe prema Crnoj Gori i njenom mučeničkom narodu. Kad sunce slobode ogrija i one koje je toliko vjekova obvijala pomrčina, - nas, od vazda slobodne, pritište baš sada tama, salomi nas bijeda, okovi nam prekidoše udove, a sve zato što tražimo otadžbinu, slobodu i pravdu, koju smo za pet sto godina imali. Zar su Vilzonova načela samo za Crnu Goru i njen narod mrtvo slovo na hartiji? Zar nikoga naše suze ne vrijeđaju? Zar nema nikoga da nas pomogne? Imamo, imamo! I samo krenite, a skoro cio crnogorski narod vas očekuje raširenih ruku i sa suzama na očima.

Dragi prijatelji naši, učinite sve da što prije prekinete ove muke i patnje, pošljite pomoć i to hitnu, i donesite nam grančicu slobode, mira i ljubavi, da jednom naše mučeničko tijelo počine u slobodnoj otadžbini i na slobodnom ognjištu.
Uvjereni da ćete naše želje predstaviti kako treba, pozdravljamo vas i blagodarimo unaprijed na vašem trudu i zauzimanju.

U ustaškom logoru
Rovca, 1. septembra po st. 1919.

Komandir Pero Vujović, Komandir Ibro J. Bulatović, Komandir Vujo Bulatović, Komandir Mijajlo Bulatović, narodni poslanik Milisav Nikolić, kapetan Vasko Marojević, tehničar Novica Ž. Radović, kapetan Dragiša Bojović, kapetan Pero Minić, sekretar Živko Nikčević, potporučnik Jovan Bulatović, potporučnik Božo Bulatović, Komandir Ivan Bulatović, ispred svojih saplemenika”.

(Glas Crnogorca”, Nej kod Pariza, god izlaska 47, br. 78, od 10. oktobra 1919., po starom kalendaru,, odnosno, od 23. oktobra 1919. godine, po novom kalendaru, str. 3).

Ostavi komentar

0/300