Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Komitski i zelenaški vođa komandir Andrija Đurov Dragutinović (1879-1974)

| Postavio/la: Antena M

Komitski i zelenaški vođa komandir Andrija Đurov Dragutinović (1879-1974)

Piše: Novak ADŽIĆ 

ANDRIJA Đurov DRAGUTINOVIĆ (rođen je 1879. godine u Ćeklićima, Katunska nahija, u blizini Cetinja. Umro je 14. septembra 1974. godine na Cetinju), komandir (major) crnogorske vojske, crnogorski patriota, zelenaš, ustanik, jedan od komitskih vođa u Katunskoj nahiji, politički emigrant u Italiji (1919-1922). Učestvovao je u Balkanskim ratovima (1912-1913) i prvom svjetskom ratu (1914-1918) kao oficir crnogorske vojske. Pripadao je vodećim organizatorima i učesnicima Božićnog ustanka crnogorskog naroda protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore od 24. XII 1918/ 6. I 1919. godine na prostoru Katunske nahije. Andrija Dragutinović, kao i njegov brat Ilija Dragutinović nalaze se na spisku Crnogoraca koji su izbjegli u San Đovani di Medua 2. marta 1919. godine, odakle su se potom prebacili za Italiju.

Poslije sloma ustanka, kao komita, po povratku iz Italije sredinom 1919. godine, nastavio je Andrija Dragutinović gerilsku nacionalno-oslobodilačku crnogorsku borbu i vojevao po crnogorskim šumama nekoliko godina. Jedan je od potpisnika Predstavke crnogorskih ustaničkih vođa 24. septembra 1919. godine podnjete iz šume crnogorskom generalnom konzulu u Rimu Veljku Ramadanoviću, u kojoj se govori o stanju u Crnoj Gori, borbama sa okupacionim snagama, njihovom teroru nad narodom, te u kojoj se ističu zahtjevi za evakuaciju srpskih trupa iz Crne Gore i protestuje protiv držanja saveznika prema Crnoj Gori.

U toj Predstavci, uz ostalo, navodi se ovo:

"Crnogorski narod preko svojih predstavnika i preko izaslanika saveznika, još od početka okupacije Crne Gore od strane Srbije, koju je izvršila pod zaštitom Francuske, nekoliko puta je činio predstavke i protest našim moćnim saveznicima o nasilnoj okupaciji koja je izvršena protivu volje naroda, i o najnesrećnijim događajima koje zvanična Srbija- preko njenih vlasti sa vojskom pokupljenom iz sviju jugoslovenskih pokrajina, činila u Crnoj Gori.

Svi ti protesti kao i neprestane borbe i pokolj koji se vrši na cijeloj teritoriji Crne Gore od 24. decembra pr. g. nijesu našli nimalo odziva kod saveznika, koji nijesu htjeli ni da čuju za vapaj Crnogorskog naroda, da se oslobodi od krvave vladavine Srbijanske da ga ne ubija, ne pljačka, ne zatvara pod mračne voltove; ne pali mu kuću; da ga nasilno ne nagoni ba regrutaciju i na polaganje zakletve Srbijanskom Kralju i da mu mrazi sve ono što je najsvetije Crnogorcu.

Ustaši crnogorski po mogućnosti oružanom rukom sprječavali su srbijansku vojsku i upravu da ne vrši krvavi teror Crnoj Gori, ali se njihovoj navali nije moglo niti može odoljeti
Vidjeći zvanična Srbija da naši saveznici nemaju nikakvog obzira, pažnje ni sažaljenja na sve ovo što se događa u Crnoj Gori od nesrećnog naroda, niti pak da pokazuju ikakvog interesovanja da se spriječi taj nečuveni zločin koji se vrši nad crnogorskim narodom- ona preko svojih vlasti i danas sa vojskom i našim domaćim izrodima, svakodnevno sve više vrši pokolj, paljevine kuća, sistematska uništavanja frutova i stočne hrane radeći tako da potpuno umrtvi crnogorski naord i pokolje među sobom, da se niko živi ne smije čuti a budli progovoriti o nesrećnom stanju, te da bajagi, dokaže svijetu kako je crnogorski narod zadovoljan sa postojećim stanjem i njenom vladavinom.

U toj svrsi ponovo je počela kupiti vojsku i napadati na pojedina plemena i sela te su i otpočele borbe 20. avgusta po st. kal.- znači od našeg potonjeg izvještaja. Borbe se vode oko Budoša, u blizini Nikšića, po cijeloj Katunskoj nahiji, nekim dijelom primorsko-crmničke oblasti i po lješanskoj nahiji.

Velike borbe otpočele su 6. septembra i to na Simunju u Bjelicama, gdje je zarobljena Srbijanska posada od 15. vojnika; 7/9 produžila se borba oko Ožegovice u Čevo.

9. septembra napala je Srbijanska vojska na naše četnike na Resnu u Bjelicama. Boj je trajao od 7. časova izjutra do 4 po podne te se lanac produži do Lješevog stupa gdje je neprijatelj potpuno razbijen i rasćeran. Vrijedno je ovdje napomenuti da su Srbijanci prilikom ovoga boja ubili iz pušaka Lazara Popivodu iz Lješeva stupa, zato što nije htio da stupi sa njima u borbu protivu nas.

10,11,12 i 13. septembra produžio se boj najvišom žestinom oko Resne, Milušine pećine, Stavora, Dida, Vršanja i Srpskog vrha kuda je operisala jedna neprijateljska vojska od 800 vojnika a druga od 1200 vojnika napala je na Cuce, te se sa ovim drugim odjeljenjem neprijateljskim 14, 15, 16, 17 i 18. septembra povela borba oko Prosenog dola, Lipe, Trnjina, Rovina i Graba.

Boj je trajao svakog dana od jutra do mraka sa najvišom žestinom. Neprijatelja smo iz četiri puta odbijali natrag i rašćerali ga, ali je on popunjavao svakog dana vojsku i nabavljao municiju. Neprijateljska vojska potpuno je bila spremna sa svom vojničkom spremom. Naoružana sa francuskim oružjem mitraljezima i mašinskim puškama. U borbama svakog dana upotrebljavali su i topove koji su neprestano gruvali u naš lanac i u kuće mirnog stanovništva. Neprestano je stajao plači lelek nejači, žena i djece, što je prouzrokovalo veliku paniku među stanovništvom.

Od velike je pažnje ovdje naglasiti iz razloga, da se zna što Srbijanske vlasti čine od mirnog Crnogorskog naroda koji se bavio kod svojih kuća, da je kada je bio najžešći boj 18. ov. mj. Komandir Krsto Popović, videći Crnogorce među Srbijancima gdje se bore protivu nas, izašao na vidno mjesto i sa jednog brežuljka držao govor kojega su saslušala oba neprijateljska fronta na prostoru od 3 kilometra, jer se za vrijeme govora bila prekinula paljba sa obadvije strane i slušao se govor. Govor je bio veoma patriotski, u kojemu je iznijo prošlost, sadašnjost i budućnost Crne Gore.

Njeno uvijek svijetlo i junačko oružje, u šestovjekovnoj borbi nepobjedivo.Rad i muke naše uzvišenog Kralja Gospodara Nikole I i starih Crnogoraca, te do kojega je stupnja izvio Crnu Goru umiješao je u red kulturnih Evropskih država sa puno časti i divljenja.

Pozvao je zanesene Crnogorce da se sjete svojih predaka, te da im je preča Crna Gora od svega i njena šestovjekovna sloboda, koju nam nikad niko ne može oduzeti, pa ma i po cijenu života, jer je Crna Gora punopravna država svjetskog glasa i koju cio civilizovani svijet kao takvu priznaje. Rekao im je da ako nijesu u stanju da se bore protivu našeg zajedničkog neprijatelja zvanične Srbije i njene vladavine, da bar sjede s mirom kod svojih kuća. Sa neprijateljske strane naši zavedeni seljaci dovikli su: "Tako je, mi se ni dao Bog ne bismo borili protivu vas, naše braće, nego nas Srbijanske vlasti i naši domaći plaćeni izrodi sa bajonetima nagone da vojujemo protivu vas, te koji ne bi pošao da biše ga ubili iz pušaka, kao što je bio slučaj sa Lazarom Popivodom".

Komandir Popović držao je govor pola sata i hoćaše još produžiti i to naročito poslije ovakvog odgovora, no ne dade Srbijanska vojska jer otvori mitraljesku vatru i opali topove u pravcu govornika i prisutnih vojnika koji su bili š njim. Poslije ovoga govora čula se velika graja među neprijateljskom vojskom i komešanje. Jedan drugome govoraše: "Što si mi ti kriv što se bijem sa mojom braćom" itd.

I zaista primijetilo se, da je poslije ovoga bilo manje puščane vatre, te da se je veći broj istog dana i sjutra dan – od naših zavedenih vojnika povratio svojim kućama, ali će to jadnici platiti, ako ne životom, a ono zatvorom i oduzimanjem imovine.
Neka je ovaj primjer jasan za svakoga što želi Crnogorca, kao i to s kakvim se sredstvima služe Srbijanci protivu Crnogoraca, nagoneći ga da rođeni brat svog rođenog brata ubija, pljačka i pali mu kuću.

U pomenutim bojevima zarobili smo 124. neprijateljska vojnika sa 2 oficira kojom prilikom oduzeli smo im 2 puške mašinske, mitraljez i 80 francuskih pušaka. Od neprijateljske strane bilo je i mnogo mrtvih i ranjenih, a od strane naše 7 poginulih i 14. ranjenih.

19. septembra, usljed oskudice u municiji i velike premoći neprijateljske vojske morali smo se ispred neprijatelja povući s tim da mu činimo smetnje daljem prodiranju četničkim borbama kroz Cuce.
Kao svagdje tako i ovom prilikom neprijateljska vojska tada ulazi u pojedina sela, čini najgroznija zvjerstva nad narodom. Žare, pale i lome kuće na sve strane; toljagama biju žene i djecu; sve kuće popljačkaju – ono što ne mogu izjest, popiti i sobom ponijeti polome, tako da je to ravno onome te su mu kuću zapalili.

Gdje god dođu uništuju rumetin (kukuruz), krtolu, zelje, pasulj itd. što još nije bilo dignuto sa njiva. Zatvaraju starce i žene po tamnicama, naročito onih koji se odmeću od straha i zuluma u šume, oduzimaju im životinju, poništavaju paljevinom stočnu hranu, sijeno, viš, list itd. Sve uljanike (čele) uništavaju a bijeli mrs- skorup i sir- jedu, što ne mogu pojesti sa sobom nose. Čak došli su i do toga zvjerstva da djevojke i žene vode u taoce, a nekim djevojkama i nasilno kosu s glave kidaju. Narod iz svojih vlastitih kuća goni i sagoni ga u tuđe kuće, te mu ne da imovinu, naročito onima koji se nalaze pri planinskim mjestima, itd.

Mi smo nejaki ni izdaleka ne možemo opisati sva zvjestva što čine Srbijanske vlasti od jadnog naroda. Trebalo bi oštro pero pa da sve to opiše, a ovo je samo jedna blijeda slika.
Na isti način istovremeno borbe su se vodile i po Rovcima, Piperima, Uskocima, Martinićima i okolini Kolašina- te se i po tim krajevima vrši zločin protiv naroda kao i ovamo. Puni su kazamati: Cetinjski, Podgorički, Nikšićki, Kolašinski, itd. naših ljudi, žena i djece. Na isti način ima mnogo zatvorenih regruta po kasarnama, jer ovi neće da se bore protivu ans, a da oni dragovoljno ne bi nikada protivu nas ustali i boja bili.

Dakle, svakome je jasno kao bijeli dan, da je zvanična Srbija pod zaštitom zvanične Francuske, preduzela najgroznije mjere da se potpuno uništiti Crnogorski narod, a ono što preteče da silom naćera da prikloni glavu i da se predade Srbiji. Kao god i ranije tako i sad - po deseti put - iznuđuju potpise od naroda da su za Kralja Petra i ne pitajući potpisuju imena ljudi iz pojedinih plemena, da izjave i napišu nekakvu zakletvu za koju narod ne zna. To čine kako biše saopštili Konferenciji mira i javnosti da je Crnogorski narod dragovoljno uz njih.

Mi im svečano i otvoreno pred čitavim svijetom dovikujemo, da je to njihovo sve laž i grozna podvala - svojstvena samo njima - kao i to: da je sav Crnogorski narod, izuzimajući nekoliko izroda i izdajnika plaćenih iz Dispozicionog fonda Pašićevog, za slobodu i nezavisnost Crne Gore i za svoga ljubljenog Kralja Gospodara Nikolu I. Da je tako to se najbolje vidi iz krvavih događaja koji se odigravaju u Crnoj Gori evo skoro godinu dana. Mi smo svjesni da narod sa ustašima Crnogorskim, iznureni glađu, bolešću, bez ikakavih sredstava, oružja i municije vojsku Srbijansku i onu iz sviju pokrajina jugoslovenskih, kao god i vlasti i upravu ne može pobijediti i izagnati iz Crne Gore, pošto je vojska, kao što smo ranije naveli, snabdijevena sa svim vojničkim potrebama i svakovrsnim modernim oružjem, tim prije, što su upotrijebili sve sile da sa vojskom potpuno pokore Crnu Goru. Svjesni smo i toga, da nije Srbijanske vojske i uprave u Crnoj Gori, da bi smo se mi sa našim domaćim izrodima brzo razračunali i svemu civilizovanom svijetu dokazali: što je volja Crnogorskog naroda.

Obzirom na sve gore istaknuto, kao i na to, što je svakome jasno poznato da nije bila volja Crnogorskog naroda, ona rezolucija koju su Srbijanska vlada, uz pripomoć naših izroda, skovali i preko nekakve rulje, tuđinskih plaćenih agenata, objavili u polovini mjeseca novembra prošle godine u Podgorici, a pogledom na činjenicu što su do sada faktički naši saveznici potpuno zatvorili oči pred svim događajima koji se ovamo odigravaju i da nehoće da čuju vapaj Crnogorskog naroda- premda o tome je svima saveznicima dobro poznato o svemu nešto od naših predstavaka, nešto iz izvještaja njihovih izaslanika a nešto iz poštene i iskrene svjetske javnosti. Ovijem najkarakterističnije protestujemo i gnušamo se na postupak naših "moćnih i velikih saveznika" i sa najvišim negodovanjem gledamo na njihovu pomoć i intervenciju.

Crnogorski narod zajedno sa svojom slavnom Dinastijom Petrović Njegoš – kroz čitava stoljeća znao je sačuvati svoju slobodu, čast i dostojanstvo i od spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja, pa će to i sada sa svojim požrtvovanjem umjeti i htjeti sačuvati.

Kao što rekosmo ne tražimo ničije pomoći, a tražimo da se niko sa strane, na ovako iznuireni i izmučeni narod, koji je sve svoje, boreći se slavno rame uz rame sa svojim saveznicima protivu zajedničkog neprijatelja, za pravdu i slobodu, žrtvovao i ostao bez ičega, ne miješa u našu kuću – milu domovinu Crnu Goru – jer je to zagarantovano i božijim i ljudskim zakonima svakome narodu na svijetu, pa valjda i mi spadamo, na moru zemaljskome kao i drugi narodi. S toga razloga, a pošto su Srbijanska uprava i vojska prevarom i sa zadnjom namjerom, ušili u Crnu Goru, najodlučnije protestujemo i zahtijevamo da se Srbijanska vojska sa upravom odmah makne iz Crne Gore i da saveznici ne dozvole da dalje ijedne minute ostanu Crnu Goru, nego neka ostave Crnogorski narod da se sam među sobom razračuna što želi, pa će onda čitavome svijetu biti jasno što je i koja je volja Crnogorskog naroda.

Ovo je opravdani zahtjev, te se nadamo da će se narodu Crnogorskome bar to udovoljiti da on po svojoj volji riješi o svojoj sudbini a damu zvanična Srbija, ni iko drugi, ne određuju budućnost svog daljeg opstanka.

I ovom prilikom, čast nam je umoliti g. Konsula da ovu vašu pretstavku izvoli hitno, po naročitom kuriru uputiti našoj kraljevskoj Vladi u Parizu, koju umoljavamo da ovaj naš zahtjev primi k znanju, te da preduzme – kod koga zna, da se ovim opravdanim zahtjevima rnogorskog naroda udovolji. Istovremeno molimo da bi se o svemu ovome obavijestila i javnost civilizovanog svijeta.
Uzgred nam je napomenuti da borbu jednako produžujemo i produžićemo je do potonjega protivu našeg najgroznijeg neprijatelja zvanične Srbije. Crna Gora s kraja na kraj vri, gori u plamenu i ako ovako stanje potraje, neminovno će sav narod propanuti jer osta bez kuća i bez ništa svoga".

U tome pismu konstatuje se i da su vlasti zvanične Srbije nanijela više "osim prolijevanja krvi i žrtava koje su pale i materijalne štete nanijeli Crnoj Gori, kako u državnim i privatnim ustanovama, tako i narodu Crnogorskome, nego Austro-Ugarska uprava i vojska za vrijeme okupacije od tri godine.

Ovu predstavku upućuju niže potpisati u ime naroda i četnika Crnogorskih ustaša - Šef (Komandant) svih ustaša Crne Gore Komandir Krsto Popović, Živko M. Nikčević, sekretar Ministarstva unutrašnjih poslova, Milisav J. Nikolić, sudija i bivši potpredsjednik stare Crnogorske skupštine, komandiri: Savo Čelebić, Đuro Kapa, Marko Vučeraković, Pero Vuković, Mato Todorović, Andrija Stanković iz Bjelopavlića, Ibro Bulatović, Vujo Bulatović, Spasoje Milić Kuč; kapetani: Ilija Damjanović, Dušan Vuković, Niko Kašćelan, Milo Leković, Andrija Dragutinović, Ivan Bulatović, Dragiša Bojović, Todor Borozan, Simo Krivokapić (plemenski), Vasko Marojević, plemenski, Boško Ćetković, plemenski četovođa, Radojica Nikčević četovođa, Nikola Nikolić, poručnici: Kosta Radović, Jovan Nikolić, Vaso Marković, Krsto Vujović, Tomaš Grujović, potpor. Petar Nikolić, potpor. Miloš I. Nikčević, potpor. Marko Vujović, Pajo Popović, Savo Vuković, Marko Popović, Đorđije Mijušković, Tomica Peković, Đorđije Kustudić, kom. Spasoje Gardašević, učitelj Milisav Nikčević, sveštenik Ljubo Nikolić, kaluđer Nikodim Janjušević i mnogi drugi ljudi".

(Citirano prema: Državni Arhiv Crne Gore, FEV, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f. 107, i prof. dr Šerbo Rastoder, „Skrivana strana istorije...(1919-1929)“, Tom Drugi, Bar, 1997, str.718- 724.
Početkom 1919. godine Andrija Dragutinović je napustio Crnu Goru i emigrirao u Italiju. U Italiju je emigrirao i njegov brat vodnik Ilija Đurov Dragutinović, koji je bio u crnogorskom bataljonu u Paduli i koji se takođe vraćao u Crnu Goru i izvodio komitske, gerilske akcije. Andija Dragutinović je stigao u Gaetu, đe je organizovana "Komanda crnogorskih trupa u inostranstvu".

Iz Gaete se vratio zajedno sa 120 crnogorskih oficira i vojnika, koje su crnogorski Dvor i Vlada u egzilu, uputili za Crnu Goru 12. jula 1919. godine, s ciljem da bi podizali narod na ustanak i vodili komitsku i političku borbu protiv okupacionih vlasti sa ciljem osobođenja i vaspostave Crne Gore. Andrija Dragutinović je bio u toj grupi na čijem su čelu bili: major Krsto Zrnov Popović, major Marko Vučeraković, major Savo Čelebić, major Pero Vuković, kapetan Mato Todorović, major Dušan Vuković, kapetan Niko Kašćelan i drugi. Oni su se iskrcali na području između Bara i Ulcinja, odakle su kroz selo Mrkojeviće došli na prostor Lisinja i Rumije. Odatle su prelazili u razne crnogorske predjele.

Kad se vratio u Crnu Goru, Andrija Dragutinović je sa komitskom grupom operisao najčešće kroz Katunsku nahiju. Prema određenim službenim izvještajima organa okupacionih vlasti, tokom oktobra 1919. godine na prostoru Cuca i Bjelica u sukobu sa srpskom vojskom učestvovali su brojne vođe crnogorskih komita, među kojima i Andrija Dragutinović. Početkom 1920. godine Andrija Dragutinović je sa svojom komitskom grupom krstario kroz crnogorske šume i borio se protiv okupacionih vlasti. Početkom februara 1920. godine zajedno s Krstom Popovićem, Dušanom Vukovićem i Nikom Kašćelanom namjeravao je da se preko mora prebaci u Italiju. Vlasti su preduzimale mjere da se njihovo bjekstvo spriječi, ali to nije dalo rezultate.

U izjavi crnogorskog poručnika Nikole Markovića o zločinima srpskih vlasti u Crnoj Gori tvrdi se i to da su "početkom januara 1920. godine familije ustaške bile potpuno oćerane od svojih kuća a vojska sa Čeva od komande srbijanskog pukovnika Stojana Popovića, a pod komandom srbijanskog kapetana Đura Vukotića, stalno je stajala u Ćekliće, pojačana i rušila kuće, kao kuću g. komandira Andrije Dragutinovića, opalili su je i naćerali njegova starog oca od 85. godina i njegovu majku od 70 godina da traži svoje sinove".

U izjavi Krsta Vukovića, potporučnika iz Bjelica, o okupacionim zločinima na prostoru Cetinja i okoline, koju je on dao u mjestu Formija 10. juna 1920. godine, navodi se da je srpska vojska pod komandom pukovnika Stojana Popovića zapalila brojne crnogorske domove, među kojima i kuću Andrije Dragutinovića.

Okupacione vlasti su u znak odmazde prema ustaničkoj djelatnosti kapetana Andrije Dragutinovića vršili brutalni teror nad njegovom porodicom, opljačkali su mu i zapalili kuću.

Andrija Dragutinović je o zlodjelima regularne srpske vojske nad njegovom porodicom u Ćeklićima dao pismenu izjavu, u kojoj navodi da je izbjegao u planine ne mogavši trpjeti teror koji sprovodi okupaciona vojska, koja je pokušala ubiti njegovog brata Iliju Dragutinovića. U tom smislu Andrija Dragutinović tvrdi sljedeće: "Ilija, čuvši ovo skočio je kroz prozor i pobjegao u pravcu obližnje šume; vojska ga je gađala plotunima, no kako je bila noć mračna, srećnim slučajem uspio je umaći. Ilijina majka Jovana, stara 75 godina, vjerujući da joj je sin poginuo, a nemajući u kući nikoga sem obneviđenog Ilijog oca od 90. godina starosti izašla je na štapu plačući da vidi šta se sve učinilo. Vojnici srbijanski videći da im je Ilija umakao zgrabili su ovu staricu i vukli je niz jednu sitnogoricu od zanoveti, kojom su joj prilikom iščašili ruke i ostavili je poslije užasnih muka onesviješćenu gdje su je našli sjutri dan obližnji seljaci i odnijeli kući.

Da bi ovi Pašićevi banditi ugušili svaki pokret naroda o izrazu svoje volje, oni su jednog dana pošli kući kapetana Dragutinovića i brata mu Ilije gdje su našli starog mu oca Đura od 90. godina i majku Jovanu i naredili su Đuru da zapali svoje dvije manje kućiće, što je ovaj pod silom bajoneta i učinio; zatim je vojska naredila da mora da zapali i svoju veliku kuću. Molbe ovoga starca i njegove žene nijesu pomogle, već je morao sam da prinese malo slame i svojim rukama da istu zapali što je ovaj i morao učiniti. Ovim načinom htjeli su da što više uvrijede ovoga starca i babu. Tako je sagoreo dvor stare i u cijeloj Crnoj Gori poznate familije Dragutinovića", navodi Andrija Dragutinović.

Andrija Dragutinović je ponovo emigrirao u Italiju, u kojoj je avanzovao u vojničkoj hijerahiji. Naime, ukazom ministra Vojnog u crnogorskoj izbjegličkoj Vladi divizijara Milutina M. Vučinića od 28. avgusta 1920. godine kapetan Andrija Dragutinović je unaprijeđen u čin komandira (majora) crnogorske vojske. Na osnovu akta kojeg je u Rimu 26. avgusta 1920. godine odobrio Jovan S. Plamenac, predsjednik crnogorske Vlade, u svojstvu zastupnika ministra vojnog, Andrija Dragutinović je postavljen za pomoćnika komandanta Crnogorske Narodne Garde na čijem je čelu bio komandir Dušan Vuković.

Određeno vrijeme u Gaeti, Andrija Dragutinović je bio na položaju komandira druge čete drugog bataljona crnogorske izbjegličke vojske. Kao komandir crnogorske vojske Andrija Dragutinović je jedan od tvoraca i potpisnika "Raporta crnogorskoj Vladi o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori, podnesenog od strane vođa crnogorskih ustanika", dostavljenog iz Gaete (Italije) 21. jula 1920. godine, koji je objavljen u knjizi "Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića", štampanoj u Krljaljevskoj Crnogorskoj Državnoj štampariji u Rimu 1921. godine. U toj knjizi, na strani 22 piše i ovo: "6. avgusta 1919. srbijanska vojska opljačkala je bila kuću oca jednog od vođa crnogorskih ustaša komandira Andrije Dragutinovića iz sela Ćeklića (oblast cetinjska) u namjeri da uhvate njegovog brata Iliju.

Ilija se, pošto je bila noć, spasao bjekstvom kroz prozor, i pored živog pucanja od srane Srbijanaca. Jovana, majka Ilijina, starica od 75. godina, kada je izašla iz kuće, brižna za sudbinu svoga sina, bila je ubodena bajonetom, zatim od srbijanskih vojnika vučena preko kamenja, te joj je na taj način iščašena ruka. Tek sjutra dan ova nesrećnica bila je nađena od seljaka i prenesena kući.
Kad su u februaru 1920. srbijanski vojnici nagonili porodice ustaša (žene i djecu) iz Ćeklića da idu pred njima u potjeru, ova starica, pošto nije mogla ići, bila je nošena na noslima", navodi se u tome izvoru.

Andrija Dragutinović je ukazom ministra vojnog u Crnogorskoj izbjegličkoj vladi divizijara Milutina Vučinića od 28. avgusta 1920. godine imenovan za pomoćnika komandanta "Narodone garde", koja je bila posebna formacija crnogorske vojske stacionirane na tlu Italije. Jedno vrijeme u okviru crnogorske vojske u egzilu (1919-1921) komandir Andrija Dragutinović vršio je dužnost komandira druge čete drugog bataljona.

Andrija Dragutinović je tokom juna 1921. godine bio u Gaeti sa brojnim crnogorskim oficirima i vojnicima. Poslije rasformiranja i razoružanja crnogorske vojske u egzilu sredinom 1922. godine, komandir Andrija Dragutinović je bio objektivno prinuđen da napusti tlo Italije. Kad je među crnogorskom emigracijom došlo do podjele na pristalice i protivnike politike Jovana Simonova Plamenca, komandir Andrija Dragutinović se svrstao na Plamenčevu stranu.

U tom smislu je potpisao izjavu lojalnosti Jovanu S. Plamencu u Rimu 23. septembra 1922. godine. Krajem 1922. godine komandiir Andrija Dragutinović se vratio iz emigracije u Kraljevinu SHS, u kojoj je i dobio pomilovanje. Politički je potom bio aktivan u redovima Crnogorske (federalističke) stranke, jedno vrijeme najjače stranke u Crnoj Gori, koja je na nivou Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije bila opoziciona parlamentarna partija (1923-1941), s prekidom parlamentarizma u vrijeme diktature kralja Aleksandra Karađorđevića (1929-1934), i obnovom parlamentarnog političkog života u Kraljevini Jugoslaviji (1935-1941).

U drugom svjetskom ratu (1941-1945) Andrija Đurov Dragutinović pripadao je pokretu za nezavisnost Crne Gore čiji je vojni lider bio brigadir Krsto Zrnov Popović i koji se u uslovima italijanske okupacije Crne Gore zalagao za vaspostavu Crne Gore, što je bila plemenita zabluda i pogrešan izbor pogrešnog saveznika za ostvarenje jedne časne državotovorne i nacionalne crnogorske ideje i slobodarske ideologije. Komandir i zelenaš Andrija Đ. Dragutinović nije bio poslanik Petrovdanskog sabora 12. jula 1941. na Cetinju, na kojemu je pod italijanskim političko-vojnim protektoratom i u uslovima italijanske vojne okupacije i civilne glavne uprave viskog komesara italijanske vlade grofa Serafina Macolinija, proglašena „nezavisna i suverena Kraljevina Crna Gora“, koja je bila fikivna tvorevina i održala se, odnosno, trajala je samo jedan dan.

Andrija Dragutinović bio je u rangu potpukovnika član Štaba "Crnogorske nacionalne komande" i "Lovćenske brigade" generala Krsta Zrnova Popovića od 1942. do 1944. godine. U zelenaškoj crnogorskoj vojsci generala Krsta Popovića, njen potpukovnik Andrija Dragutinović je od 1942. do 1944. bio na čelu komandanta Ćeklićkog bataljona. U okviru "Katunskih trupa" "Lovćenske brigade" i od 1942. do 1944. godine Andrija Dragutinović je bio zamjenik Dušana Vukovića.

Tokom drugog svjetskog rata angažovao se kao protivnik komunističkog pokreta i jedno vrijeme je vršio dužnost predsjednika političkog odbora provizorne organizacije koja se zvala "Narodna sloga" na prostoru Ćeklića. Kad je završen drugi svjetski rat, od strane komunističkih vlasti suđeno mu je kao "neprijatelju NOP-a" i "saradniku okupatora" 1945. pred Vojnim sudom vojne oblasti drugog Udarnog korpusa. Osuđen je maja 1945. godine na "deset godina robije i gubitak građanske časti za 10. godina po isteku kazne.

Osuđeni je bio komandant jednog bataljona separatističke vojske Krsta Popovića i na toj dužbnosti izvršio je niz hapšenja". Tako je glasila izreka osuđujuće presude Andriji Dragutinoviću, koju je donio Vojni sud vojne oblasti Drugog Udarnog korpusa. Ovu presudu objavilo je državno glasilo "Pobjeda", broj, 26 od 13. maja 1945. godine. Kasnije je Andrija Dragutinović pušten prije vremena sa izdržavanja zatvorske kazne i svoje staračke dane i smrt dočekao je na slobodi. Živio je na Cetinju, đe je prirodnom smrću i umro u dubokoj starosti 1974. u 95 godini života

(O Andriji Dragutinoviću brojni podaci se nalaze u Državnom arhivu Crne Gore-Cetinje, u fondu Crnogorske izbjegličke vlade, odnosno, u dokumentaciji, fondovima Ministarskog savjeta, Ministarstva vojnog i Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore 1919-1922. O Andriji Dragutinoviću vidjeti i "Glas Crnogorca", 1919-1922, kao i: "Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića", Rim, 1921, "Dnevnik Krsta Popovića 1941-1944" (u privatnom posjedu); dr Đuro Vujović, "Lovćenski NOP i njegovo područje u narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945", Cetinje, 1976; dr Radoje Pajović, "Kontrarevolucija u Crnoj Gori 1941-1945", Cetinje, 1977; "Suđenje borcima protiv aneksije Crne Gore pred Okružnim sudom na Cetinju 1920. godine" (priredio dr Radoslav Rotković), Cetinje, 1944; prof. dr Šerbo Rastoder, "Skrivana strana istorije 1918-1929", Bar, 1997, knjiga 1,2, 3, 4; Novak Adžić, Sudbine crnogorskih patriota, Podgorica, 2004, str. 239-253; i prof. dr Šerbo Rastoder, "Crna Gora u egzilu 1918-1925", Podgorica, 2004. , knjiga 1-2 i Novak Adžić, „Borci za nezavisnu Crnu Goru 1918-1941“, tom II, Cetinje, 2010, str. 144-153).

Komentari

Lazine DG,

I opet sebe nazivaju napacenim narodom,fala Adzicu sto osvijescenim Crnogorcima objeludanjujes skrivanu istinu

štrbina,

Borcima za svoj crnogorski narod fala i laka im zemlja.A borcima ka i mojim za SFRJ srećne spomenice i medalje.A mućak i teška im zemlja što cnogorski narod zaboraviše i svoju đecu lagaše.Neprijatelj je manje zlo-osakati generaciju koja brani narod-a ovi osakatili 3-4 geracije svojeg poroda i naroda

Ostavi komentar

0/300