Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

SUSRET NJEGOŠA I PAPE PIJA IX: Ah, Rim! (1)

| Postavio/la: Jelena Ćetković

SUSRET NJEGOŠA I PAPE PIJA IX: Ah, Rim! (1)

Piše: Vladimir Jovanović

 Ophrvan teškom bolešću, no još uvijek vitalan i ne bez nade u ozdravljenje, mitropolit Petar II Petrović-Njegoš, sredinom novembra 1850, putuje za Trst, nakon toga u Beč, otuda, 3/15. decembra, preko Ljubljane i opet Trsta, kreće za Veneciju – tamo je za katolički Božić. Pratioci su mu serdar Andrija Perović, Đuko Srdanović, perjanik Vukalo Radonjić.

 Njegoš želi u Napulj, jer „što sam bliže ekvatora, to mi je sve prijatniji vazduh“. Iz Venecije za Milano kreće 19/31. decembra, odatle 22. decembra 1850./3. januara 1851. za Đenovu, a u Rim stiže noću 28. i 29. decembra (9. i 10. januara 1851. po novome kalendaru). Njegoš će napisati:

 „Šest danah sam stajao u Rimu, ili, pravije reći, šest danah sam trčao po Rimu. Ako me pitate što sam vidio, molim da me pitate što nijesam vidio“. Oduševljenje nije krio:

 „Ah, Rim! Veličestveni Rim! Te razvaline velikoga Rima! Kada čovjek u njemu dođe, ne znade ali ga udivlenije potpiri u više ushićenja, ali mu žalost više dušu gasi i opečali nad grobnicom veličija svijetskoga“.

                                                                              ***

Italija tada nije postojala kao jedinstvena država. Rim bijaše u sastavu Papske države (Stato Pontificio), de facto okupiran trupama Francuske. Nominalni suveren države, papa Pijo IX, krajem 1848. odbija poziv italijanskih nacionalista da ih podrži u borbi protiv Austrije koja je okupirala veliki dio italijanskih teritorija. Ubijen je premijer Papske države i buknula je oružana pobuna. Pijo IX, prerušen, bježi iz Rima u Gaetu, blizu Napulja. Pobunjenici su objavili svrgavanje Pape i proglasili Rimsku republiku.

 Međutim, intervenišu francuske trupe i nakon troneđeljnih uličnih borbi osvajaju grad. U aprilu 1850. vraća se Pijo IX u Rim. Uspostavlja se stari poredak. Papsku vlast osiguravaju Francuzi.

 Njegoš nije ostavio zapis o ovim previranjima. Čini se i da ga nijesu posebno interesovala. U vrijeme njegova boravka u Rimu, situacija je potpuno stabilna.

 O Rimu, kako onome drevnome – antičkome, tako i hrišćanskome, Njegoš veli: „Tu se vise hramovi hristijanstva na kolonama okupljenijema od razure velikoga Rima. Na vrhu svega rečenog stoji mi Koloseo [Colosseo] i hram Svet[oga] Petra [Basilica Papale di San Pietro], a više svega mi stoji i sjaje kartina Rafaelova ‘Preobraženije’ [‘Trasfigurazione’], kao prelesna danica veselim licem osvjetljava grdne i mračne klisure strašnim gromovima izdrobljene. – Da, hram Svetoga Petra, on je veličestven, on je važan, a sto putah bi važniji bio da ima lice (fassade) sabora milanskoga [Duomo di Milano]“.

 Mogućnost da ima pristup „rijetkostima rimskim“, Njegoš pripisuje Papi. Naziva ga Svetim ocem. Docnije, iz Napulja, napisaće: „Sveti je otac tako k meni dobar bio da sam mogao đegod mi je volja bila ući, u svako gotovo doba meni je sve otvoreno bilo, sve mi se pokaživalo s vnimanijem i s dobrom voljom“.

 O utiscima iz Rima, Njegoš, na istome mjestu, bilježi: „S kakvom sam željom trčao da vidim rijetkosti rimske, nijesam imao vremena ni da pozdravim Svetoga oca“.

 

                                                                       ***

Iz citiranih navoda, pouzdano se ne može zaključiti: da li je Njegošu, pristup znamenitostima Rima, koje je želio razgledati, Pijo IX odobrio posredno, preko ovlašćena lica; ili se, pak, sa njim (i) po tome poslu susrio, ali ga, na kraju šestodnevne pośete Rimu, nije imao vremena pozdraviti? Istoriografija ili ne razmatra da su se njih dvojica susreli, ili tvrdi da susreta nije bilo.

 Međutim, na osnovu mojih istraživanja, izvorâ koje sam pronašao i prije tri godine objavio, decidno se može zaključiti – da, susreli su se mitropolit Njegoš i papa Pijo IX početkom 1851. u kompleksu hrama Svetoga Petra, na Vatikanskome brežuljku u zapadnome dijelu centra Rima.

 Laičkoj javnosti nekoliko manje poznatih autora već su pominjali taj susret, ili nijesu isključivali da je do njega došlo. Na primjer, srpski autor, Svetislav Vulović, davne 1897, bez navođenja posebnih izvora, zapisao je: „Vladika se krenuo u Italiju krajem 1850. preko Mletaka, prošao je kroz Milano, u Đenovi je bio vrlo lepo dočekan – bio je i u pozorištu tamošnjem – i krajem decembra te godine stigao u Rim. BIO JE I KOD PAPE. S njim su izašla pred Papu i tri Crnogorca – pod oružjem, po odobrenju Papinu“.

 Jedan drugi srpski autor, Krunoslav J. Spasić, razmotrio je neke njemu dostupne izvore na tu temu i objavio ih 1972. u knjizi na francuskom jeziku. Njegoša tačno tituliše „poglavarem Crkve crnogorske” („chef de l’Église monténégrine”). Da je do susreta sa Papom došlo, piše Spasić, Njegoš bi bio „tokom stoljeća jedini poglavar autokefalne pravoslavne Crkve (chef d'une Église orthodoxe autocéphale), koji je imao hrabrosti i otvorenosti da napravi takav korak”.

 No, da je do susreta došlo ovaj je autor odbačio: „Ni u arhivama Sacra Congregazione de propaganda fide, đe bi nešto moralo biti, pa ni u Archivio Segreto Vaticano, nijesmo našli ni najmanju zabilješku o toj pośeti, ali u njihovim depoima, kako nam je saopšteno, još nijesu klasifikovani svi dokumenti, niti su dostupni publici i istoričarima” („Pierre II Petrović-Njegoš et les Français”, Pariz. 1972, str. 69).

                                                                          ***

Njegoševi savremenici uočili su izvjesne bliskosti u modelima vladavine papâ Rima i mitropolitâ Crne Gore. Vojni kapelan, A. C. Fraser, koji je 1844. sa grupom oficira iz britanskih pomorskih snaga boravio u slobodnoj Crnoj Gori, te imao susret s Njegošem, zapisaće:

 „U Evropi jedini Crnogorci prate politički uzor savremena Rima. Njihov politički čelnik je crkveni poglavar. Sjedinjeni vladarski i arhijerejski položaj [u Crnoj Gori], nasljeđuje pobočni rođak, jer je vladajući gospodar obavezan na celibat”. Opisujući Njegoša, piše kako „takva arhijereja, kao ovoga, koji sada zauzima prijestolje, nije bilo od ratničkih dana borbenoga pape Julija” („Blackwood's Edinburgh Magazine”, London, 1846, str. 428–429).

 Britanac misli na papu Julija II (Iulius II), čiji je pontifikat trajao od 1503. do 1513, a poznat je kao Papa ratnik (Papa guerriero) i Papa strašni (il Papa terribile); organizovao je, često lično predvodio, ratne pohode protiv lokalnih italijanskih feudalaca, Mletačke republike i Francuske, etc.

 Slična komparacija, međutim, prisutna je i među Crnogorcima. Milorad G. Medaković zapisaće 1882. da je „ušla i u poslovicu“. Poput svojih predšestvenika, Njegoš je, veli Medaković, „bio više nego obični vladika, koji imaše po položaju neku podjednaku vlast sa papom rimskijem, o kojoj i sami Crnogorci imadu običaj govoriti, ili upravo ušlo je u poslovicu, te vele: Papa rimski i Vladika cetin[j]ski. Po ovome Crnogorci sami znadu, da su samo dva vladaoca u Crkvi i izvan nje, ili dvije najveće vlasti u jednome i istovjetnome licu”.

Postoji iz 1847. i direktno poređenje Njegoša sa Pijom IX u časopisu na njemačkome „Jarhbücher für slawishe Literatur, Kunst und Wissenschaft”. Za Njegoša se tu veli da je „jedan drugi Pijo IX, jedan prosvijećeni i slobodoljubivi zemaljski knjaz, koji svoje podanike istinski ljubi“.

                                                                       ***

Pijo IX svakako je jedan od čuvenijih papa. Pontifikat mu je trajao najduže: 31 godinu, sedam mjeseci i 22 dana. Posljednji je poglavar Papske države. Njegova je bula „Ineffabilis Deus” o bezgrješnome začeću Bogorodice. Encikla „Quanta Cura” i dodatak „Syllabus” sa osudama, između ostalih, liberalizma, komunizama i masonerije, te dogma o nepogrješivosti Pontifex Maximusa kada ex catedra govori o pitanjima vjere – i danas izazivaju kontroverzna tumačenja.

 Za nevjerovati je, dakle, da se susret dvojice tako znamenitih ljudi, Njegoša i Pija IX, preko vijek i po, reklo bi se – skrivao od javnosti. Naravno, to je zasluga nekompetentnosti nekih istraživača, osobito onih crnogorskih, ali većiim dijelom je još jedan u nizu poduhvata iz novijih vremena krivotvorenja Njegoša, njegova djela i biografije…

 (Nastavlja se)

 

Ostavi komentar

0/300