Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Protest crnogorskih rodoljuba i političkih zatvorenika iz "Jusovače" 14. oktobra 1920.

| Postavio/la: Antena M

Protest crnogorskih rodoljuba i političkih zatvorenika iz "Jusovače" 14. oktobra 1920. Marko Đukanović

Piše: Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

U borbi protiv srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore stradali su brojni crnogorski rodoljubi, zagovornici opstanka Crne Gore kao samostalne države. Zbog toga su oni bili hapšeni, tamnovali su više godina u tamnicama pod srpskim okupacionim režimom, saslušavani su i suđeni ali se nijesu htjeli odreći Crne Gore, već su stali u odbrani prava, časti, slobode i nezavisnosti Crne Gore, uprkos brutalnom velikosrpskom nasilju.

O tome jasno svjedoči i dokument, kojeg, u daljem tekstu, prezentiram.

Naime, 44 (četrdest četvorica) političkih zatvorenika iz Centralnog kanznenog zavoda u Podgorici (Jusovača), koji su, u zatvoru, 1/ 14. oktobra 1920. godine, napisali i potpisali jednu Izjavu, u kojoj, između ostalog, govore i o nasilju izvršenim nad državnim suverenitetom, integritetom Crne Gore i identitetom crnogorskog naroda, kao i o nasilju nad institucijama crnogorskog pravnog i političkog sistema.

U toj Izjavi govori se i o ništavnosti, nelegalnosti i nelegitimnosti, sazivanja, vijećanja i odlučivanja tzv. “Podgoričke skupštine” 1918. godine; terorisanju naroda od strane novouspostavljenih vlasti; o mučenju, zlostavljanju i maltretiranju političkih zatvorenika crnogorskih.

U toj izjavi se navode i razlozi zbog kojih crnogorski zatvorenici prekidaju svaku dalju saradnju i kontakt sa okružnim sudom Kraljevine SHS u Podgorici, kojega smatraju nenadležnim i nezakonitim i naglašavaju da oni poštuju institucije crnogorskog pravnog i političkog sistema koje su nasilno suspendovane i ukinute. Ta izjava glasa:

»Jusovača 6-19. okt. 1920.

Krajem 1918. godine, A-ugarske vojske, koja bijaše okupirala Crnu Goru pristupilo se je sa strane izvjesnih osoba, koje bijahu za to ranije određene i u to upućene, ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom: način na koji se to »ujedinjenje« otpočelo izvoditi i vrijeme kada se ono izvođaše, ni iz daleke ne odgovaraju ovom toliko ozbiljnom poslu.

Marko Đukanović
Marko Đukanović

Psovke, grdnje i klevetanja sviju ranijih upravljača i onih koji su ma i namjanje udjela imali u ranijoj upravi ove zemlje, dok ona bijaše još slobodna i omalovažavanje sviju svetinja crnogorskih, počev od njene vojničke zastave i od njene Dinastije, kojoj se nikako ne mogu odreći zasluge za ovu zemlju i njenu slobodu- bješe način, kojim hoćaše da se izvede ujedinjenje.

Vrijeme takođe ne odgovaraše ozbiljnosti posla, jer nesigurnost i formalna revolucija vladaše u cijeloj zemlji. Do zuba naoružane komitske bande spječavahu svaku komunikaciju i ugrožavahu život skoro svim viđenijim osobama u zemlji.

Vojne vlasti, a po naredbi njihovoj i građanske, premda ove bijahu tolike i takve, da se jedva može o njima govoriti, pomagahu im u tome, sprječavahu komunikaciju ne samo među oblastima, već i među opštinama i selima.

Masa interniranih oficira, činovnika i građana još se ne bijaše povratila u domovinu, a veliki broj ovih bijaše naročito zadržan u Bosanskom brodu, Sarajevu i Mostaru po naredbi vlasti, da ne bi ovamo ometali izvršenje stvorenog plana.

Ministar Risto V. Popović
Ministar Risto V. Popović

Obaviještenje o čemu se radi, sporazum i dogovor bijahu apsolutno isključeni ne samo za one, na koje se sumnjalo da će biti ropski izvršioci težnji i naređenja za to određenih osoba, već i za sami narod, koji ne znavaše što se hoće i čemu se ide.

Daleko bi nas odvelo kad bi počeli navoditi pojedine klevete koje su se tada namjerno širile i pojedine nezakonitosti i terorisanja, koja su se vršila od strane samozvanih »vlasti«. To bi nas izvelo iz okvira ove izjave, kojom hoćemo da opredijelimo naš položaj i naše držanje i odvelo u dokazivanje sa kojiko se je pameti i uviđavnosti, a mnogo zloće i ličnih osveta pristupilo tako zamašnom i važnom poslu ujedinjenja, a to nam, bar za sada, nije svrha.

U takvim okolnostima izabrata je i okupljena u Podgorici »Velika Narodna skupština«, ali to nije bila ni »Velika« ni »Narodna«. »Velika« nije bila ni po svom sastavu ni po Ustavu, jer ovaj ne predviđa »Velike Narod. Skupštine«. »Narodna« nije bila, jer njene članove narod nije birao. Njih je imenovalo ono nekoliko osoba o kojima u početku govorismo, i nekoliko njihovih pristalica po unutrašnjosti.

Najbolji dokaz za ovu konstataciju služe fakta: da ni 10% naroda nije učestvovalo u izborima niti o tome bilo obaviješteno; da su na mnogim mjestima »vlasti« jednostavno suspendovale izbore pojedinih nepoćudnim im lica, a sami obradili poslanike za »Veliku Narodnu Skupštinu«, i nasposljetku, da neki izborni okruzi-kapetanije nijesu bili nikako zastupljeni u Skupštini.

Komandir Petar Lompar
Komandir Petar Lompar

Ta i tako sastavljena skupština radila je i zaključila onako kako je unaprijed uređeno i naređeno; akceptirala i potpisala rezoluciju koja je ranije bila spremljena i izglasana: ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i tako ujedinjena da stupi u zajedničku otadžbinu našeg troimenog naroda Srba,Hrvata i Slovenaca.

Poslije tako stvorenog zaključka »Velike Narodne Skupštine« i izbora »Izvršnog Narodnog odbora« nastala su još otvorenija i bezobzirnija izazivanja sviju onih koji nijesu aminisali, sviju onih koji su držali da put kojim se pošlo neće odvesti željenom cilju, a takvih je bilo dosta. Kad su ova izazivanja prešla svaku mjeru, kad su se počele odigravati u ponekim mjestima žalosne scene ismijavanja, izrugivanja i omalovažavanja, kad su nepozvani i neodgovorni oslonjeni na vojne vlasti otpočeli terorisanja, zatvarnja i progonjenja, došlo je do otvorenih protesta sa strane naroda naročito u katunsko-riječkoj i nikšićkoj oblasti.

Do bune nije bilo došlo, na krvoproliće se nije išlo. Tražio se sporazum među strankama, jer su se spontano odmah stvorile dvije stranke.

Do sporazuma nije došlo, u nekim mjestima sporazum su i odbacili, a krv je prolivena prvo sa strane vladajuće strane koju su pomagale vojničke vlasti. Top je počeo prvi pucati u mase naroda, koji je tražio da se slobodno opredijeli, i to onaj top koji se je hvalio da nas je oslobodio. Buna je brzo ugušena. I prirodno je.

To se objašnjava karakterističnim riječima ondašnjeg »Okr. načelnika« na Cetinju, upravljenim nekolicini tada zatvorenih nezadovoljnika: vi se nijeste riješili da krv prolijete, a mi jesmo. To se uostalom objašnjava i riječima g. generala Milutinovića koji je na čitavu nedjelju dana prije ikakve pobune, kad bješe izviješten kao da hoće narod iz okolnih krajeva da dođe na Cetinje sa vojničkim barjacima, izjavio: »Na svaku ma i najmanju demionstraciju odgovoriću topom i mitraljezom«.

Komandir Đuro Šoć
Komandir Đuro Šoć

I prije pobune, a naročito poslije, otpočelo je zatvranje i pljačkanje svih onih, na koje se sumnjalo, ne samo iz krajeva u kojima je došlo do pobune, već iz krajeva u kojima ove nije bilo. Zatvori su se punili, zatvorenici maltretirani i zlostavljani.

Zaboravilo se bješe zvjersko ponašanje okrutnih okupatorskih Austro-ugarskih vlasti Glavni krivci-po mišljenju policijskih vlasti-bijahu skoncentrisani u Centr.Kaz. Zavodu u Podgorici. Sudsko isljeđenje počelo je sredinom marta mjeseca 1919. godine. U četvrtom mjesecu poslije dana zatvora.

Još tada smo se nosili mišlju, da izađemo sa ovakvom jednom izjavom, ali smo odustali iz dva razloga.

1) Zatvorenika bijaše na stotine, nadasmo se da će isljeđene bar donekle biti po zakonu i pravilno; nijesmo se osjećali krivim ni dužnim, pa smo htjeli da se bar neko izvuče, da ne strada i  upropašćuje sebe i svoju familiju i

2) Htjeli smo na zapisnicima da pobijemo tendenciozne klevetničke glasove, koji se po narodu od strane naših protivnika šire kao da smo stajali u vezi s agentima strane države i od ove novac za prevratničke ciljeve primili. Ne, to nije bilo, to je kleveta, podla kleveta. Što smo radili, radili smo po svom ubjeđenju kojega se i sada držimo. To je naše ubjeđenje iskreno i pošteno-uvjereni smo bilo je i cjelishodno.

Isljeđenje je vođeno svakojako, samo ne ni brzo ni pravilno kako to zakon naređuje. Danas smo u devetnaestom mjesecu od dana početka isljeđenja, pa ipak isljeđenje nije stvarno dovršeno iako je formalno zaključeno.

Ne znamo da li kriminalna istorija, bar novijeg doba, pamti slučaj da se za ovoliko vrijeme vodi isljeđenje i od osumnjičenog kriju okolnosti koje ga terete.

Sa nama je taj slučaj. Isljeđenje je zaključeno a nijesu nam dostavljene sve okolnosti koje nas terete i čime se one dokazuju. Nije se tražila materijalna istina.

To se možda ostavlja za pretres, ali – iz rana se poznaje proljeće. Jedinstven je možda slučaj, da pritvorenik doznaje da protivu njega postoje svjedodžbe nekih svjedoka, tek iz riješenja o stavljanju pod sud, a i tada ne doznaje suštinu svjedodžbe t.j. čime ga svjedok tereti. Jasni su propisi zakonski o postupku sudskom u krivičnim djelima o tome da »isljednik treba o pitanjima sve osnove podozrenja ili dostave da iscrpi kako bi okrivljeni imao priliku na svako odgovarati i pravdati se« (paragraf 142).

Jasno je da se prije rješenja o stavljanju pod sud mora dovršiti isljeđenje »čime se krivično djelo dokazuje ili koji su osnovi podozrenja protivu okrivljenog« (paraghraf 156). I na posljetku, jasno je, da se poslije donesenog rješenja o stavljanju pod sud pristupa samo posleđenju i priprema za konačan pretres. Sve je to jasno za svakog samo ne ovdašnjem Okruž.

Sudu koji nas - i prije dovršenog isljeđenja i prije nego nam je saopštio sve okolnosti, koje nas terete, i prije nego nam je dao mogućnosti da te okolnosti pobijemo-stavlja pod sud. On u tome ide još i dalje.

Protivno zakonskim propisima, protivo ranijoj sudskoj praksi, protivno, na posljetku, svojoj najskorijoj praksi, on nam odbija molbu za pismeno uručenje rješenja o stavljanju pod sud i onemogućava na taj način žalbu. U ovom ga podržava i Veliki Sud, koji u svom riješenju povodom naše žalbe, osnažuje i riješenje okruž. suda i dolazi čak do jednog čudnovatog zaključka: da se ni tužna ne mora uručivati tuženome!

Takvo svoje rješenje Veliki sud bazira na tome da je pitanje o stavljanju pod sud samo »formalna strana« i na pretpostavci: »da su tuženome već iz prethodne istrage poznate sva fakte i osnovi, kojima se tretira. protivna sredstva već su iskorišćena...«. To je Veliki sud rekao sa visine svoga položaja-akademski, da li je tačno postupljeno onako kako bi trebalo, da li su tuženim poznata sva fakta koja ih terete i da li su iskorišćena sva protivna sredstva.

Sve to Veliki sud prenebregava, našu žalbu odbija i u nama ulijeva, bolje reći, potkrepljuje sumnju, koja je od početka kod nas postojala: da mi kod ovih sudova uzalud pravdu tražimo (to je uostalom sasvim prirodno, ako se uzme još u obzir i da su neke sudije učestvovali u pobuni na strani naših protivnika).

Ove sumnje uz nepobitne fakte: da se mi sa našim djelima, baš i kada bi bila ona onakva kakva nam se imputiraju, nijesmo ogriješili o propise pozitivnih crnogorskih zakona, niti da na osnovu ovih možemo biti suđeni, i da je sud koji hoće da nas sudi- Okr. Sud u Podgorici- i nezakoniti i nenadležan; stvorila je u nama stalnu odluku: da prekinemo svaki dalji pristanak Sudu i uskratimo svaki odgovor i svaku izjavu na pitanja koja se na ovaj spor odnose.

Sud neka radi što hoće i što misli da ima pravo. Neka drži pretrese, neka imenuje branioce, neka sudi i osuđuje, mi tome prisustvovati nećemo, osim ako bi bili na to silom primorani. Sila nas drži evo dvije godine u najstrožijem zatvoru. Sila Boga ne moli.

Rekosmo maločas da nas je do ove odluke dovela ne samo sumnja u pravilnu ocjenu našeg djelovanja, već i činjenica da se mi nijesmo ogriješili o pozitivne zakone crnogorske, te da na osnovu njih ne možemo biti ni suđeni i da je Sud nezakonit i nenadležan, pa to hoćemo i da dokažemo.

Rezolucija »Velike narodne Skupštine« od 13. nov. 1918. godine pravno je nevaljana ne samo zbog toga što je ona od jedne skupštine koja nije bila izabrana od naroda, te prema tome ni pravi izraz njegove volje, kao što smo najprije dokazali, već i zbog toga što je ona faktički nevaljana, jer nije mogla biti ostavrena-izvršena.

Rezolucijom se predviđa ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i tako ujedinjena da stupu u zajedničku otadžbinu našeg troimenog naroda. Da bi Crna Gora prema ovoj rezoluciji mogla stupiti u zajedničku otadžbinu, ona se je morala prethodno ujediniti sa Srbijom.

Međutim, Srbije kao zasebne države tada nije postojalo i izaslanicima »Vel. Nar. Sk.« koji su imali da dostave ovu odluku u Biograd odgovoreno je jednostavno: Kr. Srbija već ne postoji! Kad nje nije postojalo, prirodno je, da se sa njom Crna Gora nije mogla ujediniti, ona po samoj rezoluciji nije mogla direktno i samostalno ući u zajedničku otadžbinu troimenog naroda, jer tamo je mogla ući ili kao Srbija ili nikako.

I zbilja Crna Gora još nije ušla ni pravno ni faktički u kakvu god zajednicu, jer se ona još i danas upravlja po svojim sopstvenim zakonima. U njoj nijesu čak ni politički zakoni izmijenjeni u duhu te zajednice, niti pak na nju prošireni zakoni ove zajednice. Današnje stanje Crne Gore posebno je neko stanje potpuno neobrađeno - ona se takoreći samoadministira od te zajednice.

Kad je, dakle, na ovaj način Crna Gora stavljena u neko posebno stanje, kad ona nije pravno ni faktički postala sastavni dio takve cjeline, kad se ona još i danas upravlja po svojim sopstvenim zakonima, pitanje je, kako i na osnovu čega mogu biti suđeni pojedinci za nekakva veleizdajnička djela prema toj cjelini?

Krivički zakonik za Kr. Crnu Goru koji je još na snazi i na osnovu kojega hoće da nas sude, štiti sa svojim propisima teritoriju Crne Gore. Posebno u paragrafu 87- propisuje kaznu za preduzeća koja idu na to »da se oblast državna ili neki njen dio spoji sa stranom državom ili da se neki dio oblasti državne otrgne od cjeline«.

Neka bi naše djelovanje u decembru 1918. godine bilo i u pojedinostima baš onako, kako ga sud uzima, mi bi time išli samo na očuvanje državne oblasti, mi bi bili oni koji spječavaju protivnoj strani da izvrši ono što zabranjuje i kažnjava citirani paragraf. Prema zakonu protivna bi strana bila učinila djelo veleizdaje, pa je zbilja smiješno, kako se taj zakon može protumačiti tako da budu kažnjeni oni, koji su se starali da državnu oblast sačuvaju i spriječe njeno spajanje sa nekom drugom državom.

U prilog ovom našem razmatranju naves ćemo i okolnost da je glava IX i X Kr. zakona za Kralj. Srbiju protegnuta na Hrvatsku i Bosnu. I Hrvatska i Bosna imale su ranije svoje zakone. Da su se na osnovu tih zakona mogla suditi djela, o kojima govore citirane glave, zašto bi  se one tamo protezale?

Prigovor koji bi se eventualno mogao ovom razmatranju staviti: da je rezolucija »Velike Narodne Skupštine« jedan revolucionarni akt i da kao takav mora biti respektovan od građana- takođe ne bi mogao izdržati kritiku. Jer, ili smo u revoluciji ili pravnom stanju.

Treće biti ne može. Ako smo u revoluciji, onda ne može biti govora o dotadašnjim zakonima iz prostog razloga: što revolucija znači slom sviju postojećih zakona. Kako se može izmiriti ideja o slomu zakona i ideja o suđenju na osnovu tih zakona.

U revoluciji se može suditi samo na osnovu revolucionarnih zakona, a ne na osnovu dotadašnjih zakona, jer ovi pogađaju i same revolucinare, koji su se o njih ogriješili. Ako smo u pravnom stanju, onda je naše gornje razlaganje: da se mi nijesmo ni ukoliko o postojeće zakone ogriješili, neosporno tačno.

Evo dokaza za nezakonitosti i nenadležnost suda. Fakat je da se u Crnoj Gori sudi, po ranijim crnogorskim zakonima, koji nijesu ni dopunjeni ni izmijenjeni! Ranije crnogorsko zakonodavstvo, kao i Ustav, predviđa samo »Oblasne sudove« kao prvostepene za prestupna i zločina djela. Ustav naređuje da sudovi mogu postojati na osnovu zakona. Nezakoniti su, dakle, svi sudovi čije postojanje nije zakonom predviđeno.

Ranije nije bio u važnosti nijedan zakon koji predviđa okruž. sudove. Nije nam poznato, da je docnije 1919. i 1920. godine, donijet kakav zakon koji takve sudove predviđa. I da je donijet on ne bi važio, jer ne bi bili ispunjeni uslovi koje Ustav predviđa za postojanje zakona. Znači postojanje okrž. sudova nije na zakonu, te su oni i njihovo djelanje nezakoniti.

I kad bi bilo što biti ne može- i zakonito postojanje okr. sudova i postojanje naše krivice- onda okr. sud u Podgorici ne bi bio nadležan za suđenje ovoga djela, a na osnovu paragrafa 33 kriv. sud. postupka. Veći dio zatvorenika počinio bi bio krivice u drugim oblastima u Katunsko-riječkoj i Nikšićkoj te bi im onamošnji sudovi bili nadležni. Ovdje se ne može primijeniti ni paragraf 34 postupka, jer je pozitivno, da je sud na Cetinju prvi počeo isljeđenje i saslušanje nekih osumnjičenih.

O primjeni paragrafa 40 k. s. p. koji predviđa slučaj, da Veliki Sud može na predlog ministra pravde izuzetno oduzeti jednu krivičnu stvar od nadležnog suda i predati je drugom kojem sudu iste vrste, takođe ne može biti govora iz prostog razloga što ne možemo vjerovati, da može biti takvog ministra koji bi makar i takvim posrednim radom-predlogom odobrio ovakve nezakonitosti. U ovoj funkciji, pak, iako smo u pravnom stanju, niko nije mogao niti može zamijeniti ministra pravde, jer zakon izvičito predviđa njegov predlog.

Na osnovu svega izloženoga ponovo i odlučno izjavljujemo:

Da ovim momentom prekidamo svaki dalji pristanak Sudu i uskraćujemo svaki odgovor i svaku izjavu na pitanja, koja se na ovaj spor odnose.

Podgorica, centr. kaz. zavod 1/14. oktobra 1920

(Slijede potpisi 44 zatvorenika: Marko ĐUKANOVIĆ, predsjednik Državnog savjeta, Risto POPOVIĆ, ministar na raspoloženju, Joko JOVIĆEVIĆ, serdar, Petar LOMPAR, komandir, Bogić RADOVIĆ, komandir, Jovan N. PLAMENAC, komandir, Risto P. RADOVIĆ, vođ. gr. činovnik, Marko PLAMENAC, sveštenik, Mitar VULEKOVIĆ, pisar kap. suda, Pero ĐURIŠIĆ, kapetan vojni, Ilija BRNOVIĆ, poručnik, Đuro ĐURIŠIĆ, učitelj, Savo BOJANIĆ, oficir, Miloš BURIĆ, poručnik, Ljubomir NIKOLIĆ, svještenik, Boško ĆETKOVIĆ, plemenski kapetan, Luka STAMATOVIĆ, vojni kapetan, Savo R. KUSTUDIĆ, predsjednik opštine, Puniša BOJOVIĆ, vojni kapetan, Petar NIKČEVIĆ, poručnik, Mirko GRUJIČIĆ, poručnik, Pero KUSTUDIĆ, potporučnik, Petar VUJOVIĆ, komandir, Marko MIJUŠKOVIĆ, trgovac, Savo KRIVOKAPIĆ, narodni poslanik, Nikola PERUTOVIĆ, oficir, Šćepan MIJUŠKOVIĆ, komandir, Jošo JOVOVIĆ, kapetan vojni, Zarija M. KILIBARDA, pisar kap. suda, Đuro T. ŠOĆ, komandir, Joksim RADOVIĆ, poručnik, Đuko KOSTIĆ, plemenski kapetan, Stevo KNEŽEVIĆ, plemenski kapetan, Đoko DRECUN, poručnik, Mirko VUJOVIĆ, redov, Ilija VUJAČIĆ, komandir, (ime nečitko) ŠOĆ, upravnik pošte i telegrafa, Tomo VUJANOVIĆ, poručnik, Đuran P. HAJDUKOVIĆ, oficir, Milovan RADULOVIĆ, kapetan vojni, Savić BATRIĆEVIĆ, artiljerijski kapetan, Rade P. RADEVIĆ, sudija, Stevan RADOVIĆ, inžinjerijski komandir i Dobroslav DAKIĆ, moler).

(Ovaj dokument je u originalu privatna svojina Mitra Špadijera. Ovaj dokument objavio je dr Šerbo Rastoder u knjizi »Skrivana strana istorije«, Tom III, Bar, 1997, str.1617-1623).

 

Komentari

Novace, svaka cast!,

Novace, ljudino! Da je srece pa da si direktor Istorijskog instituta, CANU, Univerziteta. No, svakako si direktor SVOGA ZNANJA I DAZNANJA! Bog te blagoslovio! I meni staroj oci otvaras, i ne znam koga vraga smo ucili svojevremeno na tim drustvenim fakultetima. Od srca pozdrav!

Oštroumni,

Novače,Novače.....a koliko naroda je glasalo za ulazak u NATO?Da li će se pojaviti neki Adžić 2018 i ovako pisati da su ih Nato i EU okupirali ??? Novače,Novače...

štrbina,

Može čovjek bit i ovo i ono a kad se okrene protiv svojeg naroda i države odkači i poslednju kopču od čojstva.Dok su mala pojava to kriju i čute.Ali kad se ta sorta namnoži to im postaje ponos i hvalisanje.Pravi promjer tome je narod otrcana srpstva-od poraza i laži grade sebe ponose i viteštva.

KOD,

Veoma ruzan pokusaj Vuce da izvuces iz konteksta ono sto su napisali izdajnici na Podgorickoj Skupstini 1918 godine i pripises tu istu recenicu borcima za Pravo Cast i Slobodu Crne Gore! Razmisljanje danasnj. Srbina iz CG:Nek nam ubijaju djecu, nek nam siluju djevojke i zene samo da smo isti narod

SLABASAN POK,

@Vuk, Novak odje citira odluke Podgoričke skupštine od 26. novembra 1918 a ne borce za Crnu Goru. "Da se Crna Gora sa bratskom Srbijom ujedini u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića, te tako ujedinjena stupi u zajedničku otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca. "

Vuk,

Detalj iz dokumenta "...ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i tako ujedinjena da stupi u zajedničku otadžbinu našeg troimenog naroda Srba,Hrvata i Slovenaca." NASEG troimenog naroda?! A dje su Crnogorci? Hvala Novace na jos jednoj potvrdi da se zelenasi nijesu osjecali kao poseban narod/nacija.

Ostavi komentar

0/300