Preneseno iz književnog časopisa Život, Sarajevo; Razgovarao: Mirza Skenderagić
Jedne bokserske rukavice i jedan ring za odbranu od nasilnika. Jedan papir i
jedna olovka za razjareni pjesnički dar. Sva književnost za dublje i
kompleksnije razumijevanje svijeta. Jedna ljubav prema Crnoj Gori i dvije
izubijane šake bez rukavica za njenu odbranu. Jedna borba i jedan
mladalački inat za crnogorsko i regionalno izdavaštvo. Jedno lice za časopis
Život. Milorad Popović.
Na 58. Sarajevskim danima poezije biće (intervju je rađen prije zvaničnog uručenja nagrade 12. oktobra - prim Antena M)Vam urućeno priznanje “Bosanski stećak”. Što u Vašoj bogatoj karijeri može prestavljati ova nagrada, s jedne strane jer dolazi iz tuđe zemlje, čiji simbol nosi u svome nazivu, a s druge jer je dobivate za Vaše primarno zanimanje, ono pjesnika?
Nagrada Bosanski stećak ima za mene posebno značenje, barem iz tri razloga. Jer se dodjeljuje za poeziju – istina u potonje vrijeme na književnoj sceni više figuriram kao romansijer – a ja sam, po svom temeperamentu, unutrašnjem dahu, pogledu na svijet, prevashodno pjesnik.
Drugo, njeni dosadašnji dobitnici su savremeni bardovi svjetskog pjesništva, Tadeuš Ruževič, Lars Gustafson, Mahmud Derviš, Čarls Simić, Kristofer Merit, kao i velika imena eks jugoslovenske scene, Oto Tolnai, Bogomil Đuzel, Abdulah Sidran, Boris A. Novak, Petar Gudelj…
Za mene je jednako važno i to što Nagrada simboliše vertikalu vjekovnog trajanja i neuništivosti bosanskog duha, te što ću ovo priznanje dobiti od čelnika Društva bosanskohercegovačkih pisaca, s kojima me vežu mnoge uspomene, i mnoge borbe, koje smo, nažalost, uglavnom gubili.
Poznati ste po tome da ne priznajete granice među zemljama bivše Jugoslavije, niti u ličnom, niti u književničkom ili izdavačkom smislu. Kakav je Vaš odnos sa Sarajevom i BiH? Da li u sebi čuvate neku uspomenu na Sarajevo, po kojem ćete ga uvijek pamtiti?
Moj odnos sa Sarajevom prilično je dug, najmanje trideset i pet godina, od zimskih Olimpijskih igara 1984. Moj tadašnji poslodavac, Šveđanin, zakupac kazina u Miločeru, htio je zakupiti kazino u "Holidej inu". Predratno Sarajevo, kao što se to često događa pred veliko zlo, prosto je vrvjelo od mladosti, poleta, nevjerovatne kreativne snage.
Sjetimo se sarajevskog filma, muzičke scene, mladih pisaca koji će u postratnim vremenima steći svjetsku pozornost, košarkaša Bosne, braće Sušić… Dakle, često sam ovdje bio, raznim povodima i u raznim vremenima, pa sam se pod Trebevićem trefio i nekoliko dana prije početka rata.
Bio sam odsjeo u "Holidej inu", dok su po kvartovima jedni već bili formirali grupe za odbranu grada a drugi ubjeđivali, sebe i druge, da u Sarajevu, olimpijskom gradu, u kojemu žive susjedi svih vjera i nacija, ne može biti rata.
Pred odjavu boravka u hotelu, na samom ulazu u lift tučio sam se s Radovanom Karadžićem, kojemu je bio štab u hotelu. Ponovo sam došao u jesen 1994., velikim vojnim transportnim avionom, s Dragom Kastratovićem, piscem i novinarem, koji je u to vrijeme bio predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca u Hrvatskoj, u posjetu crnogorskim piscima Marku Vešoviću i Stevu Bulajiću.
Opet smo odsjeli u Holidej inu, na čijim prozorima je umjesto stakala bio navučen nailon. Jedini gosti hotela bili su strani novinari i strani špijuni. Navirio sam i do kazina: žetoni za igru na stolovima za rulet bili su poslagani kao da se upravo krupije sprema da zavrti slonovu kuglicu.
U tom apokaliptičnom, nadrealnom ozračju najviše me se dojmio jedan lijepi kafić blizu Baš čaršije, obnovljen uoči samog rata, u kojemu smo, zajedno s vlasnikom i njegovim prijateljem, pili predratne zalihe hercegovačke žilavke i slušali mangupske pjesme Đorđa Balaševića.
U toku rata, koji sam dobrim dijelom proveo u Zagrebu, srijetao sam se sa izbjeglim sarajevskim piscima, Stojićem, Lovrenovićem, Jergovićem, Mehmedinovićem,… pili smo kafe kod "Čarlija", raspravljali o ličnim i nacionalnim jadima, ne videći kraj tom suicidnom krugu “bratske krvomutnje”, kako je to kazao Vito Nikolić, u svojoj divnoj pjesmi o bombardovanju Dubrovnika.
Bilo je, dakle, tužnih, ali i smiješnih momenata. U ljeto 1992. sretnem Muhameda Filipovića, ispred hotela Dubrovnik, i pitam ga kakvo je stanje u Sarajevu, kako je izašao iz obruča, itd. Žovijalni profesor Tunjo opisujući tešku situaciju u Sarajevu, između ostaloga mi veli:
“Ovi ćetnici kažu za nas Bošnjake da smo Turci: boga mi da smo to što oni vele drugačije bi se ponašali sa nama”.
Rekao mi je još da je avionom Unprofora izašao s jednom grupom novinara, privrednika i političara, i pozvao me je da im se pridružim za večeru, čini mi se, u restoranu "Okrugljak". Otišao sam s velikom tremom, najviše zbog toga što je moj sunarodnik, pjesnik, neuropsihijatar, bio glavni ideolog uništavanja Sarajeva.
Bio sam se pripremio slušati priče o velikim stradanjima i patnji, ali, Sarajlije su, kakve ih je bog dao, cijelo vrijeme pričali smiješne priče o tome kako se ko ponaša u ratu, smišljali su viceve, govorili bez mržnje o svojim dojučerašnjim komšijama koji su razarali grad, svoj grad, grad svoje djece.
Poslije rata češće sam dolazio u Sarajevo, jer su se za to umnožavali privatni i poslovni razlozi. Publikovao sam knjige, Lovrenovića, Stojića, Hajdarevića, Vešovića, Burića, ali sam jednako vezan i za vanknjiževni milje Sarajeva, za taj jedinstveni mangupsko-melanholični štih jalijaša i laufera, samoironičnih boema, štosera, ali i hrabrih i ozbiljnih novinara, režisera, muzičara.
Ipak, čini mi se da se ratni postraumatski stres kasnije pojavio, i to se može suditi i po tome što su mnoga dugogodišnja prijateljstva, reklo bi se iz čista mira, pukla: mnogi sapatnici iz devedesetih su u nezboru, a ni sami ne znaju objasniti što je uzrok njihovih svađa.
Rat je, ovako ili onako, trajno obilježio našu generaciju, samo što toga nijesmo u dovoljnoj mjeri svjesni. Ili to ne želimo priznati.
Kako bi izgledala jedna Vaša pjesma posvećena Sarajevu?
Napisao sam nekoliko pjesama koje su na različite načine vezane sa Sarajevo. Jedna duga pjesma posvećena je Marku Vešovića, jednu sam napisao na Baš-čaršiji, na trgu čaršijske džamije, poslije jednog neobičnog susreta.
Obije pjesme sam napisao nakon rata, ali su refleksije na vrijeme užasnog razaranja i patnje koje su preživjeli ljudi grada na Miljacki.
Također, ovaj put naslovna strana časopisa Život je posvećena Vama. To je jedna zanimljiva forma kreiranja naslovne strane, s kojom Život nudi čitateljima da se povežu s pogledom čovjeka, prije svega, pa tek onda da se upuste u svijet njegovog stvaralaštva. Šta Vi danas prepoznajete u svojim očima kada slučajno uhvatite vlastiti pogled na fotografiji ili ogledalu?
Josip Sever, jedinstveni Josip Sever, kaže, “a kada tamo/ pronađeš svoje lice/ daj mu šamar/da šuti”. Ono što vidim u ogledalu malo je saglasno sa mojim unutrašnjim svijetom. Još se ne osvrćem za sobom – a trebao bih – i pravim planove koji možda ne priliče mojim godinama.
Kada sam čitao o Vama, jako mi je zaniljiv bio podatak da ste, zapravo, bokser koji je slučajno postao pjesnik, i smatram da ne postoji intrigantniji filmski junak od boksera poete. Mnogi bokseri su pisali poeziju. Marijan Beneš je pisao poeziju za djecu, ne zaboravimo “razjarenog bika” Jake LaMotu, Muhameda Alija, također. “Dajte mi pozornicu, gdje će se ovaj bik razbjesniti i iako bih se mogao boriti, radije bih recitovao”. Ove dvije scene djeluju kao dva dijametralno suprotna ili suprostavljena svijeta, ali nisu, zar ne? Koja je to tajna veza između poezijei boksa?
Hahaha. Reklo bi se da ste i Vi zavedeni crnom propagandom, koju godinama protiv mene vodi jedan uticajni podgorički kružok. Ipak sam slučajno postao bokser. Naime, počeo sam trenirati boks iz nužde, da bih se odbranio od gradskih mangupa.
Jer, sva seljačka djeca, a ja sam rođen na selu, bili su meta malih uličnih desperadosa. Kao mali dječak na selu susrijetao sam se s raznim opasnostima, ali prvi put strah sam osjetio u gradu, najviše zbog toga da ću ispasti smiješan. Jer, seoska djeca drugačije hodaju, drugačije govore, drugačije ih šišaju, oblače im odjeću veću za dva broja… U moje vrijeme, cetinjski mangupčići, “tice rugalice”, bili su veoma surovi prema mlađima i slabijima, posebno prema “seljacima”.
Naročito su bili bijesni i nemilosrdni ukoliko im se suprostaviš, a ja se nijesam uklanjao, i zato sam često dobijao batine.
Od većine ispisnika fizički sam bio snažniji, ali nijesam znao udariti “na kvarno”, na primjer, čelom u nos, nogom u mošnje, itd.
Onda sam se prijavio na bokserski trening i ubrzo sam zavolio boks i taj svijet koji je dolazio na treninge ili se muvao oko bokserske sale. Jer, pripadali smo istom, seljačko-radničkom staležu, koji je više od svega respektovao fizička svojstva i odvažnost.
Moja sportska karijera kratko je trajala, ali nikad nijesam izgubio vezu s tim svijetom, koji je nestajao zajedno s vremenom radničkog kolektivizma, u kojemu su bokseri poslije fudbalera bili najpopularini sportisti, i najveće face u svojim sredinama.
U "Karneri" sam opisao nekoliko sudbina ovih snažnih i hrabrih momaka koji su svijet gledali dječjim očima: njihova slava je došla nenadno, trajala kratko, i nakon što su ostarjeli, izgubili zdravlje, bili manipulisani od lukavijih i pokvarenih menadžera, vlasnika noćnih klubova, kockarnica, onda su odbačeni i prezreni.
Bokseri, oni najveći, najsličniji su ukletim pjesnicima. Pomenuću Mata Parlova, koji je znao naizust cijeli pjesnički opus Tina Ujevića ili nesrećnog Marjana Beneša, neustrašivog toreadora koji je pisao liriku, ili Podgoričanina Usa “Krivog” Mahmutovića, prvaka Balkana, koji bi pripit, iza ponoći, recitovao pjesmu "Ljudi sjenke", cetinjskog lirika Lesa Ivanovića.
I drugi bokseri, sa dugim i uspješnim karijerama, koji su bili manje pismeni i nijesu čitali poeziju, imali su istinsko viteško i romantičarsko poimanje časti i prijateljstva. Hiljadu devetsto devedeset druge ili devedeset treće, sreo sam Aziza Salihua, najboljeg teškaša Jugoslavije svih vremena, ispred kazina hotela "Grand" u Skoplju.
Gazda kazina mu je bio zabranio ulaz u kazino zbog kockarskog duga. Rekao mi je da je pobjegao s Kosova, jer ga je policija maltretirala, na pravdi boga, optužujući ga da je iredentista. “Ja sam stajao mirno i pjevao jugoslovensku himnu na velikim evropskim i svjetskim takmičenjima”, kroz suze se jadao plavokosi ljepoliki džin, možda potonji Albanac-Jugosloven. Fatalna je, dakle, veza između književnosti i boksa, poglavito poezije i boksera.
Bokseri i pjesnici – mislim na velike šampione i velike pjesnike –neuklopljivi su u zbiljski svijet, i zbog toga su njihove sudbine tako tragične i znakovite.
Iako ste, dakle, uspjeli pobjeći iz svijeta podzemlja i promijeniti tok svoga života, u vašoj poeziji je najprisutnije osjećanje melanholije, da ne kažem žaljenja za nečim nepovratno izgubljenim. Za čim žalite?
Riječju, boks me je spašavao od nasilnika, a književnost mi pomogla da dublje i kompleksnije razumijem svijet, da stišavam svoje bjesove i frustracije. U vrijeme moje rane mladosti aktivni su bili talijanski anarhistički teroristi, Crvene brigade, i ja sam tražio način da se povežem s njima.
Da ne zaglavim u tom ili u još gorem društvu presudila je jedna bizarnost. Poslije duge noći provedene s kockarima došao sam u malu sirotinjsku kuću mog druga, boema i pokeraša, Palca Sinanovića, u Ivanbegovoj ulici. Spavaća soba mu je bila puna knjiga, i on je iz jedne velike gomile razbacanih knjiga izvukao roman "Zločin i kazna".
Čitanje tog genijalnog djela Dostojevskog, za mene je bilo katarzično: počeo sam gutati literaturu, neselektivno, po intuiciji: antičku književnost, klasike, egzistencijaliste, pisce apsurda, modernu poeziju, Kjerkegora, Ničea, Hajdegera… Dakle, filozofija i književnost su me spasili od nihilizma, osjećanja besmisla i uvjerenja da je nasilje jedini način da se suprostaviš ljudskoj gluposti, pohlepi, bezobzirnosti.
Pisanje poezije je počelo spontano, kao fizička, fiziološka potreba, paralelno s čitanjem velikih pjesnika. Dakako, većinu tih prvih pjesama sam pocijepao i bacio.
Trebalo je izvjesno vrijeme da naučim zanat, da se opismenim. Prednost autodidakta je u tome što je u prilici ignorisati cijele korpuse istorije književnosti koja nijesu bliska njegovom senzibilitetu – “bez poretka najdublja nauka” – i koja su obično stavljena u školsku lektiru iz neknjiževnih razloga, ali s druge strane, samouci su prinuđeni da mukotrpno savladavaju zanatske osnove, ovladaju poetskim i žanrovskim varijetetima, lingvističkim strukturama i gramatičkim oblicima.
Stoga, moji kritičari iz Podgorice – oni imaju školske diplome i umišljenost o svojoj veličini, ali tanušan dar – koji koji me smatraju uljezom u svijet književnosti, elementarnom nepogodom, posebno nakon dobijenih nagrada, pa zbog lijenosti ili neumješnosti da me na ozbiljniji način ospore, neprestano ponavljaju: da sam “bokser”, to jest, mentalno tup i ograničen, te bez formalnog obrazovanja, dakle, polupismen.
Dostojevski je, ako se dobro sjećam, u "Zapisima iz podzemlja", koje je napisao nakon petogodišnjeg robijanja, kazao da najbolje snage ruskog društva trunu u sibirskim kazamatima.
Da li će neko postati pjesnik, razbojnik – podsjetimo se Fransoa Vijon je bio vođa razbojničke bande – ljekar, kosmonaut, mesar, šef katastra, trgovac na zelenoj pijaci ili političar, češće odluči sticaj okolnosti, takozvana sudbina, socijalni milje u kojem se formira, nego sȃm karakter.
Ja sam upoznao svirepe kriminalce, ubice, makroe, narkodilere, koji se drže izvjesnih kodeksa, kako ih oni shvaćaju, s druge strane, znam i mnoge odlikovane uglednike, duhovnike, javne filantrope, koji su svoje karijere gradili tako što su varali, pljačkali, denuncirali, namještali, hapsili svoje rođake, prijatelje, ideološke istomišljenike.
Sa mnom je u istoj klupi, u prvim razredima osnovne škole, sjedio dječak koji je bio mirniji i nježniji od svih nas, čak su ga i djevojčice iz odjeljenja tukle, da bi kasnije postao opasan kriminalac, nemilosrdni ubica, a drugi, moj komšija, takođe ispisnik, kao dvanaestogodišnjak je sȃm obijao dubrovačke i miločerske hotele, i umjesto da postane lopov svjetskog ranga upisao je likovnu akademiju.
U svakom od nas postoji, u različlitim omjerima, ambivalencija božanskog i animalnog. Josif Brodski u jednom eseju kaže da je “ambivalencija najznačajnija karakteristika ruske duše”: da najsvirepi ubica može postati ponizni pokajnik i da se u najprostodušnijem božjaku krije nemilosrdni zločinac.
Kraj prvog dijela intervjua
Ikac Od Rovinja
Svaka ti je na mjestu Milorade. A dušmanima... zna se.