Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Poezija sa stilom (13): SRETEN PEROVIĆ

| Postavio/la: Ethem Mandić/Mirjana Dragaš

Poslušajte cijelu emisiju!

Poezija sa stilom (13): SRETEN PEROVIĆ

Sreten Perović je Višu realnu gimnaziju završio je u Titogradu , a Jugoslovensku i svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Prvu zbirku stihova Zvuci i daljine, objavio je 1951. godine u izdanju Književnog kluba studenata Beogradskog univerziteta. Za vrijeme studija jedan je od pokretača i urednika književne revije Vidici (1953) i predsjednik Književnog kluba studenata Beogradskog univerziteta (1954).

Po povratku u Crnu Goru radi kao profesor književnosti u titogradskoj Srednjoj tehničkoj školi (1956–1961); istovremeno je i glavni urednik časopisa Susreti (1957–1962). U titogradskom izdavačko-štamparskom preduzeću Grafički zavod je od januara 1963. urednik više edicija i odgovorni urednik edicije Luča, antologijske biblioteke crnogorske književnosti, u kojoj su u 80-ak tomova objavljena najznačajnija djela klasične i savremene crnogorske književnosti. Od 1975. do 1981., odgovorni je urednik i direktor Izdavačke djelatnosti NIO Pobjeda, a zatim glavni urednik, zamjenik direktora (1981–1983) i direktor (1983–1991) Leksikografskoga zavoda Crne Gore i glavni urednik za oblast Kultura i prosvjeta u projektu Enciklopedije Crne Gore. Leksikografski zavod Crne Gore ukinut je 28. juna 1991. Krajem 1994. odlazi u prijevremenu penziju i nastavlja da sarađuje sa crnogorskim nezavisnim i opozicionim publikacijama, u Monitoru, Liberalu i dr. U prvoj deceniji XX vijeka, glavni je urednik Crnogorske enciklopedije DANU. Kao generalni sekretar, a potom i kao višegodišnji predsjednik Crnogorskog PEN centra, veoma je angažovan na domaćem i međunarodnom planu – u odbrani prava i interesa Crne Gore i crnogorske kulture, crnogorskog jezika i obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve. Učestvovao je na brojnim međunarodnim književnim i antiratnim skupovima. 

Više od tri decenije Perović je bio stalni pozorišni kritičar Susreta i Pobjede, a u tom dugom periodu intenzivno je prevodio i prepjevavao makedonsku poeziju. 

Perović je objavio nekoliko desetina knjiga, od čega dvadesetak zbirki lirske poezije. Njegova poezija je prevođena na tridesetak jezika i predstavljena u brojnim domaćim i stranim antologijama. Za svoje književno stvaralaštvo, Perović je dobio brojne nagrade, te najznačajnija nacionalna i visoka međunarodna priznanja. Između ostalih: Prvu nagradu Udruženja književnika Crne Gore (1958., za zbirku poezije Seanse; Trinaestojulsku nagradu (1961., za zbirku poezije Žedni sat); Nagradu /skopske/ Misle (1963., za poemu Svjetionik); drugu Trinaestojulsku nagradu (1971., u zajednici sa B. Banjevićem i M. Stojovićem, za programiranje i uređivanje Biblioteke Luča); Nagradu Risto Ratković (1976., za zbirku Gladno oko, ali se tog priznanja Perović javno odrekao 1993., kad je ova nagrada dodijeljena genocidnom ratnom komandantu Radovanu Karadžiću; U Rumuniji mu je, 1. juna 2012., uručena visoka Internacionalna nagrada za poeziju Evopskog fonda i Internacionalne akademije „Mihai Eminescu“ (Krajova). Godinu dana kasnije, 2013., Makedonska akademija nauka i umjetnosti odlikovala ga je Zlatnom medaljom „Blaže Koneski“. 

Važnija djela

Knjige poezije

Zvuci i daljine, Beograd, 1951;
Mramorno pleme, Cetinje, 1955;
Seanse, Cetinje, 1958;
Žedni sat, Cetinje, 1960;
Ukleti hram, Novi Sad, 1962;
Korida, Kruševac, 1964;
Prepoznavanje vremena, izbor, Titograd, 1965;
Lesendro, Titograd, 1972;
Gladno oko, izabrana poezija, Titograd, 1975 ;
Himna južnim vjetrovima, Titograd, 1991;
Put u daleke duše, Podgorica, 1997;
Haiku-lampe, Podgorica, 2015:
Na mostu nesanice, Podgorica, 2016.
Knjige kritika

Krugovi, Cetinje, 1978;
Darovi scene, pozorišne kritike,1–2, TG, 1986;
Ogledi i eseji, Nikšić, 1990;
Crnogorci na sceni, pozorišne kritike, Podgorica, 2014
 

IZ KRITIKA O SRETENU PEROVIĆU:

 

“Čuješ li u nama osmijehom gladuje posni kamen.” Sreten Perović nosi taj kamen u sebi i to je dragi kamen njegove poezije. rekao je Branko Miljković, te da “Inspiracija sretena perovića je najčešće moralne prirode. zato on djeluje sugestivno, toplo i humano.”

“Perović preuzima i osavremenjuje velikoga Njegoša, koji je takođe mislio da je “ljudski život snoviđenje strašno”…Ali, negirajući privid čoveka, Perovićeva pesnička vizija teži da reafirmiše istinsko čovekovo biće” rekao je o Peroviću Radojica Tautović.

“Perović je pjesnik istančanog sluha za glasove i značenja mita i legende, etičko-humanistički angažovan, vezan za moderne poetske tokove i naš bogati leksički milje.” izjavio je Milorad Stojović, a Predrag Matvejević da  “u djelu Sretena Perovića uočljiv je, više negoli i u jednog drugog pjesnika njegove generacije, proces kojim započinje svršetak tradicionalnog pjevanja u Crnoj Gori. Perovićevo vraćanje prošlosti nije žal za prošlim nego ispitivanje odgovarajućih konstanti u čovjekovom trajnom rvanju s vremenom, u njegovom trajanju”.

“Petodecenijska Perovićeva književna avantura nije se iscrpljivala samo u poeziji Njegova široka intelektualna radoznalost i nesumnjiva književna erudicija vodila ga je raznovrsnim literarnim iskušenjima, od književne i pozorišne kritike, književne istorije, dramskih pokušaja, delikatnih antologičarskih zahvata u književno tkivo crnogorskog starijeg i novijeg stvaralačkog bića, izuzetno uspješnih prevoda i prepjeva sa makedonskog jezika, do naučno fundirane, ali za specifične potrebe prilagođene književne i kulturološke publicistike.” istakao je Rajko Cerović.

            “Sreten Perović je svojim djelom i djelovanjem obilježio u Crnoj Gori drugu polovinu XX i prvu deceniju XXI stoljeća. On je u isto vrijeme i čedo i stvaralac te epohe. I to ne samo kao pjesnik sa petnaestak zbirki, dramski pisac, pozorišni i književni kritičar i istoričar, teatrolog i kulturolog, prevodilac dvadesetak zbirki makedonske poezije, leksikograf-enciklopedist, antologičar crnogorske književnosti, publicista, nego i kao – pokretač.” zapisao je akademik Radoslav Rotković  u uvodnoj studiji za Perovićeva Izabrana djela.

 

PJESME

 

NA PRAGU VJEČNOSTI

 

Leži majka na plastu od magle

i tone u dubinu

Smrt je blizu

ali se Ona ne da

sve bržem ringlšpilu

što između zemlje i oblaka

kao at na gumnu optrčava

 

Optrčava i cijedi

potonje kapi života

slaže suve suze

i kreće u maglu

u natrulo korijenje

u pepeo trajanja

 

 

 

Moja majka zove svoju majku

a ni sa te obale odziva joj nema

 

(1996)

 

 

PRIVIĐENJE

 

Ptice iz moga sušnoga sela

tiho gladuju

Ne vide me

ne primjećuju me

ni sluhom me ne opredmećuju

A izgleda kao da mi se raduju

 

Možda u njihovoj nutrini klijam

u brzom srčanom ritmu se snujem

i kao prut uz put se svijam

i kao u pećini odjekujem

 

Te ptičje sjenke iz zavičaja

slijeću po nekom tajnom zvuku

A ja iz tih zaveslaja

izlačim samo praznu ruku

 

(Junski hod ka Berima, 1995)

 

MJESEČEVE SUZE

 

Pred tim vratima vazda me srela

smršena griva bagrema:

kuče koje ne umije da ujeda.

I brava za koju ključa nema.

 

Pred tim vratima ruke postaju tuđe.

Blijedi odsjaj – večernja polutama.

Pred tim ulazom pitao sam sebe

zašto se vrata ne otvaraju sama?

 

Unutra

na budnoj postelji

ona čuje srce kako prsi potresa.

A zna pogled sa suncem u očima

i zvjezdane straže s bagremima

pred proljećima koja gutaju nebesa.

 

(Godine neke daleke)

 

VEČERNJA EVA

NA OBALI SAVE

 

Uđi u hram

uđi u miris neprimijetne ruže.

Vjetru na dohvat

a mojoj tajni daleko.

Uđi u san

u gipki val

zvijezde da produže

lika tvoga dah.

U hramu snova je meko.

 

Tamo ispruži svoje providne prste

da sunca zrak il mrak

poigra se s njima.

I spusti lica prah

na stare stijene. Čvrste

drobe se strijele

pred otrovanim kopljima.

 

Sad miran je grad

i mir mu s obala sviće.

Trava se množi da cvijetom

glas ti hrani.

Moju žeđ

od svog tvrdog sna odbrani !

I zasnuj dom

za neukrotivo biće.

 

(1953)

 

KAFA U VAGON-RESTORANU

 

1.

Kroz magleno slabovido ok/n/o

sijede šume zamiču uz brda

U tunele i oštre okuke

istope se

rijetka bravlja krda

 

Sumnjiv tutanj prastarih kotača

vuče me u davne razur-dane

na potonjoj razvalini rata

u pećine strahom prosijane

pored mutne nadošle Morače

u proklete nikoljdanske drače.

Odjekuju na mrtvačku zvona

rijeka nosi glave odsječene

kroz bukove – kosti usitnjene

plovi truplje klano od iskona.

 

2.

U sred zime i uz grsti leda

s rafalima što poniješe Đeda

u daleke vrćem se doline

i kao slon kad napusti krdo

ne poželi ni oblak ni obrok

ni molitvi ljekovitu travu

i ne vidi ni najbliže brdo

a još nosi otežalu glavu

Nestala je ponornica straha

u napuklo korito vremena

a suvarci uz put ka Berima

nose trajno opasna bremena

 

3.

Snove snio i obnevidio

Hrpa tmine ugasila svijeće

i krikove iz jama i kama

i krv suvu svadbenih pjesama

i tišine što srca prelama

Slijepi soko – gluvilo visoko

 

S kućnog praga stravom ispraćeni

promicali i glibom i lokvom

u paklene kandže uhvaćeni.

U Brestove – ustakljeno Oko

 

4.

Mrak u duši

oblak nad glavama

udaljeni jauk u dubini.

O Gospode silno Neumilni

s nekima si i uz neke vazda

i u svijetlom danu i u tmini!

Jesam li se uzalud molio

kao pčela i kao mrav bdio

ka Vječnosti nad kojom si gazda

 

Na Nikoljdan Svetoga Nikole

jedne sveti – druge obesveti

 

Uklonite i ruke i suze

Oči suše zaleđene duše

u ožiljke rane se preruše

 

5.

Osamljeno

na blatnom puteljku

žutom trakom na sivom potiljku

mokrom maglom kroz gomile gliba

premorene strahovi nas vode

Pored Groblja vojnici prohode

kao mravi grabe iza brijega

Pada klada i potonje lišće

gavrani se u selice sele

gluvom horu sve je u nezboru

Pleme neba spečeno u suzi

oslonjeno na trulo koljeno

i prozukle udaljene zvuke

 

 

Otud neko čudovište puzi

i pruža nam svoje skelet-ruke

 

6.

Mokar je put kojim svoje breme

dušom nosim kao jagnje sveto

Mirno jagnje – olinjalo pseto

 

Korim svoju sjenku ogoljenu

 

i gubim je u prozukloj tmini

Izdvojen iz beskrajnoga krda

ka potonjoj putujem tišini

 

(U vozu: Kośerić – Valjevo, juna 2005)

 

GOZBA

 

Kivna noć je a jesen na dlanu

Grke kapi liju li čistači

Duše naše u oplodnu ranu

 

Smrklo lice u mrkle ulice

Psa buktinju za jezik uvlači

U pazuvo mravlje zemunice

 

Grad od dima i glad u ljudima

Bacaju ga u ponore zvijezda

Svijetli rana iz budućeg gnijezda

 

Dugo li je putovati tako

Ugoneći munju i oluju

U gavrane što strvine kljuju

 

(1982)

 

MOLITVA

 

Zaboravljena na mjesečini

moja majka preslišava snove

o susretu s tobom.

Ne otvara srebrne kovčege

da ne preurani

đeci da ne naudi

koja su očiju umornih u san uplovila.

 

Stoji prekrstiv ruke

moleći noć da je ne oda

(a mekane suze nadopunjuje

sjutrašnjom brigom o ručku).

I kad ugleda u listu livade

stasalu svoju zamjenu

bolećivo poje misao

koju niko do kraja shvatiti neće.

 

Ona zna da joj riječi ne idu u vjetar

i da postoji neko ko je spremio zavoje

za njene duboke rane.

 

Razgrnem talase

ustanem

i približujem joj se s leđa

a ona osjeća samo golemu goru

od koje ptice nikuda ne odsele.

Razbiram skromnu molitvu:

Othranila sam ti sinove i udomila kćeri

vrijeme je da prijeđem preko potoka

i do tebe dosegnem.

 

Pribojavam se da je moja sjenka

zauvijek ne probudi.

Ovako zaboravljena na mjesečini

ona ostaje u polju sama

šetajući svoje poluriječi

od zvijezde do zvijezde.

 

OČEKIVANJE ZEMLJOTRESA

 

Ovdje Zevse nema pravih gromova

ni munja koje ognjena kola gone

preko bijesnog mora:

Kazne su male

a darovi – iza najdaljih oblaka

pa kud bi oni kad bi i malo izrasli

iz sjenke svojih udomljenih snova

Ovdje Zevse gnjiju i krpice nade

Njih više nema Ni zvjezdasto zlatnih

konja-ljudi iz boja u boj što plove

na žrtvenik tebi pepelom da priđu

Nema ih Zevse ni među raspetim boginjama

što ljubav i đecu svoju – kao lijek i melem

na svoja nepca slažu

I nose sva krvava sladostrašća

po beskrajnom nebu tuđih zlih sudbina

 

Oronuo si i niko više ne ugađa ti moći

Ne blagosilja ti stravoplamna kopita

ne moli se tvome bestjelesju

ne umire za primjer – da ti dah izusti

kao troglavi plamen

 

Tutnje mašine – lome se srca – vade oči

I samo more ne gubi od svoje stravične moći

ni kad se srdžbama podzemnih nemani hrani

 

Umri Zevse i u smiješnim ogledalima

kamo te vode s čaktarom o vratu

da loviš svoju otanjalu sjenku

Umri dok trče patuljasta groblja

kroz uske dveri pričesnoj trpezi

a božanska zvona ni u snu se ne jave

 

Buni se zemlja i ko zna koji podanik tvoj

Čovjeka uči kako je nezrio još.

 

(Asprovalta, avg. 1978)

 

MLADIĆ OD NOŽA

ISKAČE IZ VOZA

 

Možda on stijenu primijetio nije

Kroz prozor naglo otvoren ka Smrti

Možda on ni prepoznao nije

Licem miris usirene krvi

Možda dobro ni vidio nije

Bljutavu blijesak Noža

Što grli i grije

 

Da li to Smrt samu sebe sanja

Dok neohlađena tijela

Hitaju kroz okna

A voz još tamniju tajnu ganja

 

Njima je sad svejedno

Biše i nema ih više

Ne čuju strasni usmrtitelja kikot

Ni oporost prećutalog krika

Ni odagnati uzdah saputnika

 

Nož u Nos

Tijelo u Opijelo!

 

Voz još juri niz ogrezle planine

Nož još zuri u tjelesa i tmine

A svjedoci ne podižu glave

Iz ove Krvave Jave

 

Noć Slijepih Miševa i Preklani dan!

 

A možda On ni uronio nije

Iz Voza Noža u spasonosni san!

 

(Na Savindan, 1994)

 

USKRŠNJA MAJKA

 

Spušta se ona niz drvena stepeništa

prozukla od vremena

malena i pogrbljena

u paučinu neba

upletena

 

Napukla kuća a srce još kuca

između polusnova i šljemena

Napukla duša

škripe stare štice

a Ona bona niz ponorne litice

tone u modra oka Svevremena

 

Eno je oko zamišljenog ognjišta

oko vatre predaka

uz izvore i vinograde

uz ulišta

Suve smokve a stišani glasi

Čuje iznutra a ne vidi ništa

i nema ko da je od nje same spasi

 

Stigla je već do potonjeg stepenika

i sad ulazi u dvoranu punu graje

s uskšnjim jajima

i sa uzdisajima

Osmijehe po beskraju stola pipa

ne moli Boga

ne kune Krvnika

U vinsku čašu kišnice dosipa

i u tamjanu traje

 

Sve su lanci oko kostiju njenih

A po putu razgranale drače

(svuda vode koje se ne brode)

Oslanja se samo na oštre zvuke

i odomaćene muke

što je s Tamnom Zorom srode

i ne daju da zaplače

 

Sad sjedi na čelo trpeze beskrajne

i svima nama dodiruje ruke

gladi nam prste

i riječi kalemi nadom

S dušom u nosu – ne otvara tajne

a mukle se muke

u potiljku ukrste

kradom

 

U srebrnom kandilu umjesto ulja gori

Još je u Nebu nema a otud zbori

 

(Veligdan , Beri 1990)

 

I G R E

 

Govore na ulici đeca.

Ona još ne znaju

što je to život

a što smrt.

Ptice to znaju.

 

Ja stojim između đece i ptica

i čudno mi je

što ne umijem

ni da oživim bajke

ni da letim.

 

(1964)

 

 

 

Ostavi komentar

0/300