Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Jasmin Agić: Kad se ističeš, moraš biti žrtva zluradog nastojanja da te obezvrijede

| Postavio/la: Antena M

Agić za Antenu M

Jasmin Agić: Kad se ističeš, moraš biti žrtva zluradog nastojanja da te obezvrijede

Razgovarao: Tomislav Marković

Jasmin Agić je nedavno objavio knjigu „Historija odbačenih“ u izdanju izdavačke kuće Connectum iz Sarajeva. Autor se u ovoj knjizi pozabavio fenomenom odbacivanja, marginalizacije i zanemarivanja izuzetnih pisaca i umetnika, ispisujući čitav niz portreta onih čije je delo preveliko da se stavi u uske mediokritetske okvire koji vladaju kod nas.

Junaci Agićeve knjige su ljudi koji su stvorili najznačajnija dela u kulturi Bosne i Hercegovine: Ivo Andrić, Meša Selimović, Skender Kulenović, Derviš Sušić, Mak Dizdar, Branko Ćopić, Zija Dizdarević, Ivan Goran Kovačić, Hasan Kikić, Bato Čengić, Mirza Idrizović, Hajrudin Šiba Krvavac, Zuko Džumhur, Isak Samokovlija, Izet Sarajlić, Radovan Samardžić, Hamdija Kreševljaković, Predrag Matvejević, Nedžad Ibrišimović i Enver Čolaković.

„Historija odbačenih“ Jasmina Agića sačinjena je od 22 teksta od kojih je 21 objavljen na portalu Al Jazeera Balkans.

Jasmin Agić rođen je u Zenici 1982. godine. Diplomirao je i magistrirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu iz oblasti teorije književnosti. Piše prozu, esejistiku, književnu i filmsku kritiku. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkog P.E.N. centra. Radi kao novinar na portalu Al Jazeera Balkans u Sarajevu.

Do sada je objavio četiri knjige umjetničke proze: „Gospođica Biljana Tepalj i druge priče“, „Bahka“, „Peto godišnje doba“ i „Povučen život“, i dramu za čitanje i izvođenje „Terezinski sužanj“.

Jasmin Agić za Antenu M govori o nepravednom odnosu prema velikim umetnicima, o zaveri mediokriteta, o odbacivanju antifašističkog nasleđa i istorijskom revizionizmu koji uništava vrednosti i vodi nas u mrak potpunog bezumlja...

U predgovoru pišete o kontinuitetu odbacivanja izuzetnih stvaralaca u Bosni. I nacionalistički i komunistički ideološki komesari stavljali su kulturu na Prokrustovu postelju, a znamo da su i u međuratnoj Jugoslaviji knjige bile zabranjivane a pisci hapšeni. Da li je redukcionizam kojem su sve ideologije sklone neka vrsta konstante u našim društvima? Razne ideologije se smenjuju, ali kroz sve sisteme opstaje dominacija ideologije nad svim drugim sferama društva.

Čini se da je redukcionizam ta konstanta o kojoj mnogi maštaju na ovim prostorima. Jedina stvar u kojoj se naša društva pokazuju kao dosljedna i konsekventna jeste sklonost pojednostavljenjima i diskriminaciji. Posebno je nemilosrdan ideološki redukcionizam koji vrednuje stvari iz svoje ograničene svjetonazorske perspektive i to na način da je sve ono što je u nekoj vrsti kolizije sa idejama koje proklamuje unaprijed osuđeno da nosi negativnu konotaciju. Taj vrijednosni ekstremizam posebice je izražen, što samo naizgled zvuči paradoksalno, u ovom demokratskom vremenu koje navodno promovira ideje slobode mišljenja, govora i ponašanja.

Komunisti su u mnogim stvarima koristili nasilje, a posebice su bili nemilosrdni prema ideološkim protivnicima koji su pripadali njihovom političkom i ideološkom spektru, dakle onima koji su se deklarisali kao marksisti i komunisti a onda posumnjali u socijalističku eshatologiju. Ti su obračuni bili brutalni i socijalistička Jugoslavija je puna primjera intelektualaca koji su bili u sukobu sa režimom, a ovdje bih pomenuo samo najpoznatijeg odmetnutog intelektualca Milovana Đilasa.

Etnonacionalizam je u mnogim stvarima podmukliji i opasniji, on je prijetvoran i uvijek računa na jednu veoma labilnu identitetsku emociju, koja je manje stvarna nego što je to simbolička veza koja povezuje ljude kao radnike. Takvom nacionalizmu, ograničenom u prostor sopstvene imaginarne etnije i jednog krajnje proizvoljno zadanog prostorno-vremenskog identiteta, svaka vrsta internacionalizma je otvorena prijetnja. Baš je zato svaki postjugoslovenski nacionalizam zdušno mrzio umjetnike koji su u praktičnom ideološkom smislu bili komunisti, makar je njihova književnost bila daleko od poetičkih zahtjeva socijalističkog realizma kao dominantne društvene poetike.

Meša Selimović, Hasan Kikić, Derviš Sušić, Skender Kulenović su bili žrtve jednog takvog napada, dakle nasilja koje je izvršeno nad njihovim biografijama i njihovim umjetničkim djelom. Sve ono što je nove interpretatore stvarnosti, historije i književnosti makar podjećalo na komunizam bilo je odbačeno, izbrisano i sakriveno, a sami autori bili su žrtve teških konfabulacija. O njima se moglo reći apsolutno sve dok god je taj narativ zadovoljavao potrebu za minimiziranjem njihovog umjetničkog djela.

Mnogi autori o kojima pišete marginalizovani su jer su bili članovi NOP-a (Derviš Sušić, Zija Dizdarević, Hajrudin Šiba Krvavac, Hasan Kikić, Branko Ćopić...) Šta to govori o odnosu današnje Bosne prema sopstvenom antifašističkom nasleđu?

To govori mnogo i govori da smo dospijeli u jedno krajnje šizofreno stanje kolektivnog duha, da parafraziram u konkretnoj primjeni ideju Žila Deleza. Odricati se svog antifašističkog naslijeđa znači u jednoj izvrnutoj logici pristati biti na gubitničkoj i anticivilizacijskoj strani, a razlog za takav postupak je nevjerovatno glup i banalan. Na taj se način navodno želi staviti do znanja kako je društvo protiv primjene i opravdavanja rigidnih komunističkih praksi, pri čemu se antifašistička borba tokom Drugog svjetskog rata poistovjećuje sa ograničenim primjenama marksističke teorije upravljanja društvom koja je bila praksa tokom socijalističkog perioda Jugoslavije. Ono što veoma zabrinjava u takvim vulgarnim pojednostavljenjima jeste potreba da se komunizam svede na svoje najfrivolnije pojave, opasne, nasilne i destruktivne - u što niko ne sumnja niti iko dovodi u pitanje, ali jugoslovenski samoupravni socijalizam nije bio sovjetski staljinizam. I mržnja koju neki, s pravom, osjećaju prema tim praksama koje su potiskivale nacionalno i vjersko, danas reflektuju na sve ono što se u stvarnom, historijskom i simboličkom smislu odnosi na jugoslovenski komunizam, pa tako i na umjetnike koji su tokom Drugog svjetskog rata bili partizani i antifašisti.

Činjenica je da je KP Jugoslavije vodila najorganizovaniji i najdosljedniji pokret otpora fašizmu tokom rata i da je u tom metežu uspjela izvršiti i ideološko/političko/društvenu revoluciju, a kasnije uspostaviti gotovo monolitnu vlast na gotovo pola vijeka, ali svi oni, poput pomenutih u pitanju, koji su se odvažili priključiti partizanima i suprotstaviti se fašizmu nisu to radili sa mišlju da će jednog dana biti dio upravljačke oligarhije i partijske nomenklature koja sprovodi volju ideologije. Oni su to učinili jer su vjerovali kako se treba oduprijeti zlu. Meša Selimović dolazi iz porodice koja je dala devetero partizana, Mak Dizdar je bio član pokreta otpora zajedno sa bratom Hamidom Dizdarom, sestra i majka su mu ubijene u Jasenovcu. Takvih je primjera bezbroj. Antifašizam se treba poistovjećivati sa najvećim humanističkim vrijednostima čovječanstva, a Bosna treba biti ponosna na ljude koji su bili dio takvog jednog pokreta. 

Da li je ideološka isključivost tek maska ispod koje se kriju znatno prozaičnije pobude? Koliko u tome ima mržnje i zavisti osrednjih, takozvane zavere mediokriteta?

Nažalost jeste. Biti slijepi idealist je potpuno suludo i negirati istinu da se mnogi umjetnici iz naše prošlosti odbacuju iz tako profanih razloga kakva je zavist - značilo bi negirati istinu stvarnosti. I upravo je riječ o zavjeri mediokriteta, odlična sintagma koju ću preuzeti i koristiti. Ti mediokriteti su se uvukli u svaku ćeliju društva i svojom prosječnošću uništavaju sve s čim dođu u dodir. Oni su neke sasvim pozitivne ideje nacionalne kulture potpuno izokrenuli naglavačke i počeli ih koristiti kao oružje u sticanju – ugleda, privilegija, moći i novca.
U takvom društvu sasvim je logično da se odbacuju Meša Selimović, Ivo Andrić ili Mirza Idrizović, jer horizonti njihovog umjetničkog svijeta su toliko široki da se od sjaja njihove panorame svijetovi tih malih netalentiranih ljudi uopće ne vide.

U Bosni je bezbroj takviih ljudi i oni neprekidno rade sve što mogu da čovjeka koji se ističe po nečemu zgrabe za ramena i bace pod svoje prljave noge. Tu su meni, po sadašnjem osjećaju, najveće žrtve Meša Selimović i Nedžad Ibrišimović, baš žrtve te mediokritetske svijesti, tog, da iskoristim srpskoj javnosti referentniju sintagmu, palanačkog duha, te odvratne, učmale i nikada začete misli o vrijednosti koja u svakom pomaku duha vidi nedopustivu ekstravaganciju. Kad se ističeš, a posebno kada se ističeš po lijepom, onda moraš biti žrtva zluradog nastojanja da te obezvrijede. Meša Selimović i Nedžad Ibrišimović su pisali lijepu književnost kako je tu umjetničku praksu shvatala klasična poetika, a osim toga bili su i lijepi ljudi, naočiti, obrazovani, šarmantni, elokventni. Nekada i pomalo oholi, jer su uvijek nastojali braniti svoje pravo da se ne slažu sa ukusom gomile. To gomila u Bosni, a i drugdje na prostoru bivše Jugoslavije, nikada ne prašta.

Zanimljivo je da je i Ivan Goran Kovačić među odbačenima, iako je njegova poema „Jama“ danas, nažalost, aktuelnija nego ikad, zahvaljujući masovnim grobnicama koje je srpska soldateska posejala gde god je stigla – od Tomašice do Batajnice. Zašto se pesnicima ne oprašta to što su bili partizani, čak i kad su stradali od četničke kame?

To ne znam, nemam odgovora na to pitanje. Goran je zaklan negdje u okolini Foče, istog onog mjesta na kojem su četnici 1992. orgijali u svojoj bestijalnosti, opet klali, opet palili kuće, opet izgonili ljude iz njihovih domova. A za razliku od onoga rata u ovome su evoluirali svoje zločinačko ponašanje tako što su silovali stotine žena. Goranovu „Jamu“ trebalo bi štampati i dijeliti ljudima po ulici, njegova bi bista morala stojati u svakom bosanskom gradu u kojem su počinjeni genocid i masovni zločini. Ja - koliko vidim - danas malo ko uopšte zna ko je bio Ivan Goran Kovačić, a opisao je sudbinu Bošnjaka do u tančine, proročki, samo što je njegova opomena ostala potpuno neshvaćena.

Mnoge autore ste izvukli iz zaborava, ali pišete i o nekima koji su vrlo prisutni u kulturnom prostoru, poput Ive Andrića, Meše Selimovića ili Maka Dizdara. Šta Vas je ponukalo da i njihove portrete uvrstite u svoju knjigu?

Odnos prema njima i njihovom djelu, odnos koji govori da nisu na ispravan način vrednovani i da ne zauzimaju mjesto koje zaslužuju u sistemu književnih i društvenih vrijednosti. Ivo Andrić je bio osoba veoma kontroverznog života i čovjek koji je vođen svojim oportunističkim nagonom činio grozne stvari. Najstrašniji su ti njegovi postupci koje je činio dok je bio zaposlen u jugoslovenskom Ministarstvu inostranih poslova, posebice dokumenti koje je sastavljao a u kojima je izražavao opetovani fašizam. Danas, kada ga pravdaju da je postupao samo kao savjestan birokrata, više čine zla njegovom djelu nego što mu suštinski pomažu.

To je ista vrsta izgovora koju su nakon Drugog svjetskog rata koristili nacisti kada su tvrdili da su samo radili svoj posao. Kada Andrić kao gotovo pedesetogodišnjak učestvuje u sastavljanju referata u kojima predlaže podjelu Albanije ili progon albanskog stanovništva, on to čini kao potpuno zrela i realizirana osoba. Morao je reći ne, morao je odbiti izvršavati takve naloge, što on ništa nije učinio. Trebao je postupiti kao Meša Selimović.

Meša je otišao u partizane nakon što je nekoliko mjeseci prije prebjega bio zatočen u ustaškom zatvoru. Zatim se cijeli rat potucao vrletima Bosne, ratovao, gladovao, strahovao, dakle bio sve ono što Andrić nikada nije. Mislim da mu je to iskustvo života na granici izdržljivosti, sa običnim svijetom koji hrli u pogibelj vođen samo osjećajem za pravdu i nadom da će se ideali jednog dana postvariti, dali i umjetničku snagu da oblikuje veoma životne romane. „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“ su veoma životni romani, imaju tu jednu dimenziju koja nadilazi literarno i bez obzira što im je radnja smještena u osmansko vrijeme, čitajući ih doima se kao da govore o mukama čovjeka u sadašnjosti. Andrićevoj literaturi nedostaje ta dimenzija. 

Morao sam pisati o njima jer se obojica dosta osporavaju, posebice Andrić, a niko ne razumije da je, bez obzira kakv je bio u životu, i on „dijete Bosne“. Meši mnogi, s pravom, zamjeraju što se u nacionalnom i kulturnom smislu odredio pripadnikom srpske identitetske norme. Paradoksalno, kao i kod Andrića uostalom, što je više htio biti nešto drugo to je djelima, možda nesvjesno, pokazivao da je Bosanac, da je čovjek uvjetovan u svemu tim nesretnim podnebljem.

Slučaj Radovana Samardžića se razlikuje od ostalih - nije odbačen, već je on taj koji je odbacio svoju zajednicu. Kako je do toga došlo? Kakav je to zagonetni prelom u čoveku koji od osmaniste napravi velikosrpskog nacionalistu? Tema je teška i široka, verovatno je primerenija romanu ili naučnoj studiji, ali ako biste mogli ukratko da iznesete svoje viđenje ovog preobražaja.

Meni je to još uvijek zagonetno. Meni je prirodnije da neko ko se s toliko strasti i zanimanja udubi u neku tematiku, kako je Samardžić u osmanistiku, poprimi iz ljubavi njene kulturološke norme. Čedomil Veljačić je izučavao istočnjačke religije i onda proveo živeći na Šri Lanki godine svog života. Postao je neka vrsta budističkog mistika. Da je Radovan Samardžić prihvatio islam i tursku kulturu to bih razumijevao kao nešto sasvim normalno i prirodno. Ali, on je pervertirao u najgoru vrstu nacionaliste, u osobu koja je počela mrzjeti i osmansku kulturu i muslimane, a ja vjerujem i veliki dio samog sebe.

Zato je on u mojoj knjizi samoodmetnut. Njega niko nije tjerao od Bosne, on je sam odbacio zemlju svog rođenja i znanja svoje intelektualne strasti. Zašto je to učinio nikada neću razumjeti.

U zaključku eseja o Dervišu Sušiću pišete: „Da je živio u Francuskoj, Sušić bi bio nacionalna kulturna ikona, jer stvoriti tako monumentalan opus, a ne biti ‘obožavan' za kulturni svijet Zapada nezamisliv je fenomen. Samo u Bosni, toj zemlji satkanoj od prokletstva i zavisti, moguće je da se promoviše mržnja prema istinskom geniju pisane riječi kao da takvih pisaca imamo napretek, makar svi dobro znali da takvog kakav je Sušić Bosna porađa jednom u pola stoljeća”. Meni se čini da takav odnos prema velikim piscima nije bosanska specifičnost. Mržnja prema Radomiru Konstantinoviću koji je optužen za „autošovinizam“ i „duh samoporicanja“ neobično podseća na ovo o čemu pišete. U Srbiji svaki pisac koji govori o srpskim ratnim zločinima, genocidu u Srebrenici ili odgovornosti srpske intelektualne elite za pripremu rata – automatski biva odbačen i marginalizovan. Da li u Bosna i Srbija sličnije nego što se čini na prvi pogled, bar kad je u pitanju odbacivanje pisaca po ideološkoj osnovi?

Bosna i Srbija su u mnogim stvarima veoma slične, u toj naročito. Samo bitna je razlika što u Bosni nikada nije nastala ideja fašizma, ona je uvijek dolazila iz susjednih zemalja i bivala zaraza koja truje njeno tkivo. Ima u Bosni nešto od te pomirenosti sa sudbinom, taj čudni osjećaj da se razumije metafizika postojanja, to je taj famozni istočnjački fatalizam koji prezire šovinizam jer razumije da je previše ovozemaljski, previše prljav, neupotrebljiv, previše usmjeren protiv Boga.

Radomir Konstantinović je, kao figura, nesretna ličnost jer je djelovao u društvu koje nikako nije uspijevalo da se konstituira umstveno. Njegova priroda mislioca bila je previše strana svijetu koji je sebe razumijevao isključivo kao reprezenta osjećajnosti, ne shvatajući da je i to samo konstrukt inteligibilnosti. I što je Konstantinović žustrije pokušavao objasniti da je simbolika njihovog samopredstavljanja jednako artificijelna kao i svaka druga, to je jaz nerazumijevanja između njega i društva bivao dublji. Taj suludi osjećaj da se prezire sve što makar asocira na pojmove kulture i civilizacije zajedničko je Bosni i Srbiji. Ali, srpski hegemonizam i militarizam su pokretačka snaga destruktivnosti na ovim područjima i to je osnovni razlog što je Bosna uvijek bila žrtva, a Srbija zločinac.

Kad smo već kod Konstantinovića, ne mogu a da ne pomenem njegovo grandiozno delo „Biće i jezik“, osmotomnu studiju u kojoj je napisao eseje o 113 srpskih pesnika. U toj knjizi Konstantinović je mnoge odbačene i zaboravljene vaskrsao iz mrtvih, recimo velikog avangardnog pesnika Monija de Bulija. Zanimljivo je da ta studija ni dan-danas nije uvrštena u program za studente književnosti, uprkos tome što se radi o jedinstvenom poduhvatu u srpskoj kulturi. U svetlu ovog neveselog primera, šta mislite koliko knjige poput Vaše, knjige koje nastoje da prevrednuju kanon i da unesu novi poredak – mogu da utiču na promenu uvreženih mišljenja?

Svoju „knjižicu“, odmah da kažem, nikada ne bih uspoređivao sa „Bićem i vremenom“, knjigom kojoj nema premca, možda, čak ni u evropskim kulturama velikih jezika. Moja knjiga neće promjeniti ništa, ona će samo, za jedan beznačajan trenutak, skrenuti pažnju na problem o kojem govorim i to će biti sve što će se desiti. Ovo nije nikakav samosažaljevajući lament nad samim sobom, stvari su jednostavno takve. Tema knjige privukla je pažnju javnosti i zanimanje za ideje koje su u njoj iznesene je izuzetno veliko. To je stvar koja me raduje jer se potvrdio moj prvobitni osjećaj koji mi je govorio da nešto nije u redu s našim odnosom prema umjetničkoj i duhovnoj tradiciji.

Pa ipak, kada se javnost zasiti ovog narativa, a siguran sam da hoće, stvari će nastaviti da se dešavaju upravo onako kako sam ih opisao. Ništa se suštinski neće promijeniti u našem odnosu prema pobrojanim ljudima, ali ako se desi neka promjena onda ću biti veoma sretan. Opet će, kao i bezbroj puta do sada, to ostati tema za raspravu u jednom krajnje malom i ograničenom krugu ljudi, onih koji nikada neće imati moć da nešto promjene, dakle onih koji su daleko od mjesta gdje politika donosi odluke o načinu na koji će se konstruirati kanon.

Esej o Branku Ćopiću završavate rečenicom: “Možda samo tješi jedna fantastična i nevjerovatna pretpostavka, misao podjednako grandiozna koliko i blasfemična: možda je dragi Bog stvorio negdje svijet, iza ozelenjelog brijega ili raštrkanog oblaka, u kojem spokojni počivaju partizani, revolucionari, borci za neki bolji i ljepši svijet i možda baš u tom svijetu zajedno (a kako drugačije?) u razgovoru i igri vrijeme provode Branko, Zija, Goran i Hasan”. Da li je situacija u ovostranom svetu toliko mračna i beznadežna da sve nade možemo položiti samo u onostrano i nadzemaljsku pravdu?

Vjerovatno jeste, a možda i nije. Njihov je svijet uništen. Sve ono za šta su se borili Branko Ćopić, Hasan Kikić, Zija Dizdarević i Ivan Goran Kovačić je nestalo. Nema više socijalizma kao vjere u ovozemaljsku pravdu, nema više Jugoslavije kao modela zajedničkog življenja, države jedinstva i jednakosti, nema više antifašizma kao mjere svih stvari. Danas su revizionizam i fašizam u istoj epistemološkoj ravni kao antifašizam i socijalizam. Danas su partizani izjednačeni, a nekada i obezvređeniji od kolaboracionista, fašista i kvislinga. Jeste li primjetili da o ustaškom i četničkom pokretu danas niko više ne govori kao o kvislinzima, kao o domaćim izdajnicima? I oni su postali neka vrsta neodređenih pokreta, koji su se borili za neke ideje i uvijek se propušta reći kakva vrsta pokreta i za kakve ideje. A sila snage se ulaže u to da se dokaže da su partizani bili zločinci, što je potpuno suludo. To je taj svijet izokrenutih vrijednosti u kojem živimo, svijet historijskog revizionizma koji uništava vrijednosti i vodi nas u mrak potpunog bezumlja.

Čitajući Vašu knjigu prisetio sam se eseja Predraga Čudića o pesniku Miodragu Stanisavljeviću u kojem Čudić varira jedan Stanisavljevićev paradigmatičan stih - „Neverovatno je koliko si nepotreban“. Sudeći po srpskom iskustvu, čini mi se da prećutkivanje i marginalizacija velikih pisaca i umetnika nije praksa karakteristična samo za Bosnu. U tom eseju Čudić piše: “Ukleti pesnik – fraze za nikad dovoljno prezreni kičeraj udžbenika književnosti. Kad hoće da izbegnu, zbog obaveznog optimizma poruka nastave, prave razloge društvenih nepravdi, sveopšte averzije prema pojavi svakog istinskog talenta, onda doktori za lepo posegnu za tom čarobnom formulacijom – ukleti pesnik”. Da li su nerazumevanje, odbačenost, prezir, marginalizacija – neminovne posledice koje nesvakidašnji talenat nosi sa sobom?

Jesu u jednom osamnaestovjekovnom romantičarski ustrojenom svijetu u kojem talenat genija razbija predrasude i tabue. U našim današnjim društimva to je jednostavno bolest duha. U cijelom civiliziranom svijetu individualni talenat i insistiranje na neponovljivosti ličnosti i mišljenja je optimum egzistencije, svrha življenja i postojanja. Danas veliki umjetnici žive i prepoznati kao takvi i priznati kao izvanredne osobe i materijalno situirani. Ali, u našim zemljama imati talenat još uvijek znači biti proklet, biti umjetnik znači biti suprotstavljen društvu osrednjosti.

Najbolji primjer onoga o čemu govorim je odnos prema Nedžadu Ibrišimoviću, koji je našoj kulturi iritantan i literarnim talentom i ponašanjem. Njega se danas sistematično ili zaboravlja, ili se njegovom književnom pismu oduzima i umanjuje vrijednost, a razlozi su i više nego profani. Njegov duhovni preobražaj se uzima kao polazna tačka u sagledavanju i njegovog života i njegove litarature. On je u jednom trenutku postao izuzetno aktivan vjernik musliman i od tog trenutka mu sva ta lažna ljevica zamjera taj čin kao nešto neprihvatljivo i nedolično. Od tog trenutka njegova literatura, koja je izvanredna, postaje predmet osporavanja. To se ne smije raditi. Mi koji živimo i djelujemo ovdje dobro znamo da je to uvijek bio samo izgovor – njega su mrzili zato što je genijalan pisac, onakav kakav oni nikada neće biti.

Lista autora kojima se bavite zaista je impozantna: Ivo Andrić, Meša Selimović, Skender Kulenović, Derviš Sušić, Mak Dizdar, Branko Ćopić, Zija Dizdarević, Ivan Goran Kovačić, Hasan Kikić, Bato Čengić, Mirza Idrizović, Hajrudin Šiba Krvavac, Zuko Džumhur, Predrag Matvejević... Ako su oni odbačeni, za koga onda ima mesta u kulturi Bosne i Hercegovine? Ako njih odbacimo, šta nam ostaje?

Ne ostaje nam ništa. Problem i jeste što bosanska književnost i nema čvrst kanon, on je zapravo toliko fluidan i nestalan da nikada nije uspio ni da se konstituiše u pravom smislu te riječi. Problem nije što se osporavaju neki umjetnici, nego što se osporava i samo postojanje kanona, postojanje autentične bosanske književnosti i kulture i postojanje bosanskog jezika. Nakon svih tih problema onda dolazi ovaj o kojem sam pisao, lista odbačenih, prezrenih, ismijavanih, osporavanih i zaboravljenih. Šta vam znači ako ste dobili mjesto u jednom imaginarnom kanonu kada nikome nije uopšte stalo do tog kanona?

Da li bi se „Historija odbačenih“ mogla čitati i kao Vaš pokušaj da uspostavite vlastitu tradiciju, u eliotovskom smislu? Da li su i koliko su autori kojima se bavite uticali na Vaše književno delo? Čini mi se da je u sam odabir autora o kojima ste pisali neka vrsta „izbora po srodnosti“.

Upravo tako. Ovo je moj lični kanon, moja čitalačka lektira, moj mali osobni spisak najdražih pisaca, moje štivo o književnosti Bosne, moja imaginarna Bosna. I, zapravo, ova knjiga, u tom elitovskom značenju, ima smisla samo za mene. Najviše me uvijek proganjala sudbina Meše Selimovića, ne bih volio imati takav život. Ivo Andrić sa svim svojim oportunističkim izdajama je najudaljeniji mom shvatanju uzornog ponašanja, to što je on radio je gadljivo. Skender Kulenović, Zija Dizdarević, Hasan Kikić, Branko Ćopić, Šiba Krvavac, oni su neka vrsta ljudskih uzora. Kada bih se našao suočen sa fašizmom volio bih da postupim kao i oni, da riskiram sve, da žrtvujem sve. Volio bih napisati jednu priču i da publika misli da sam plagirao Nedžada Ibrišimovića, pristao bih da trpim uvrede i javna poniženja.

Da li je lista odbačenih konačna ili ima još zanemarenih, zaboravljenih, potcenjenih pisaca i umetnika u BiH? Da li razmišljate o pisanju nastavka?

Ta je lista beskrajna i ne, ne razmišljam da pišem nastavak knjige. Jer imam jedan strah za koji se bojim da će biti sasvim opravdan. Na ovoj listi već sada ima mjesto na kojem se može upisati moje ime. Dakle, još jedan od odbačenih sam i ja sam - Jasmin Agić.

Komentari

danilo s.,

Odličan intervju. Nijesam bio upoznat sa g. Agićem kao piscem. Moram priznati da mi je njegovo razmišljanje veoma blisko. Sve najbolje u budućnosti. Neka ga još i više mrze - mediokriteti.

Ostavi komentar

0/300