Kemalizam

Za Antenu M piše: Milorad Pustahija

Iako nemam ni želju niti pravo da uređujem odnose u Srbiji, opisaću to najsnažnije i najdrskije što mogu. Molim normalne ljude u Srbiji da mi oproste i da ovaj kontranapad shvate kao reakciju na brutalne srpske pokušaje hegemonije nad Crnom Gorom, koju provodi njihov vulgarni državni krem pomoću BIA-e, crkve, kriminalnih klanova i naših opskurnih četnikoidnih izdajnika. Dopadao mi se studentski i građanski pokret u Srbiji i sa uživanjem sam pratio njihove proteste i saopštenja puna duha, sve do vidovdanske beatifikacije opskurnog Mila Lompara. Tada sam shvatio da demokratizacija u Srbiji ne bi nimalo smanjila hegemonističke pretenzije prema nama, i da nas, osim nas samih, nema ko da brani.

Naravno osim NATO-a u slučaju vojne agresije, ali je i meka beogradsko-moskovska moć dosegla toliki vodostaj da smo se bukvalno počeli gušiti u tome gnjoču. Zato sam i dalje nastavio sa simpatijama pratiti pobunu u Srbiji jer bi nam vakuum u slučaju pada brutalnog režima dao bar šest mjeseci do godinu dana  prilike za ozbiljnu pobunu.

I onda mi se opet javi nada kada sam pročitao da su četvorica visokih oficira komandanti elitnih srpskih vojnih trupa odbili da angažuju svoje trupe protiv svoga naroda i pomislio da je režim u komi. Ali stvar je završila ostavkama i penzijama i postavljanjem komandanata odanih AV. Zašto ti visoki oficiri nisu kooptirali i druge kolege i napravili puč poput čuvenoga Kemala Ataturka i poveli svoj narod putem civilizacijske emancipacije svoje države, razbili kriminalne i korupcionističke klanove i vratili fundamentalističko sveštenstvo u oltare, proskomodije i arhiđakonikone i diskretni mir vjere Božije. I uveli Srbiju u XXI vijek. Baš kao što je Ataturk uveo raspalu Osmansku imperiju u XX vijek. Ali za postati Kemal Ataturk nije dovoljno visoko vojno obrazovanje i visoki komandni položaj, nego i duh pobjednika u velikim i krvavim bitkama.

A srpska soldateska izgubila je sve bitke i ratove u krvavom raspadu Jugoslavije. Onda mi u teškoj depri nakon ovih sumornih konkluzija pade na um da ovi što su napustili komandne položaje nijesu čuvali samo čast i obraz i narod već prvenstveno sopstvenu guzicu od padajućeg režima jer AV sa novopostavljenima organizuje paradu srpske vojne moći sa tim isti jedinicama koje su ovi napustili. No, možda je i među vojnicima i oficirima tih trupa ostalo nešto od humanih razmišljanja njihovih komandanata. Zašto se među srpskim oficirima ne bi ponovo pojavio neki general Živojin Mišić. To je onaj koji je u poluokruženju austrougarskih trupa sa svojim skromo naoružanim trupama odlučio da krene u kontranapad. Glavnokomandujući vojvoda Radomir Putnik ga je odgovarao i dao kontrakomandu. Mišić je rekao ili kontranapad ili ostavka.

Nemoćan da urazumi Mišića dao mu je na vezu prestolonaslednika Aleksandra koji mu je rekao: „slušaj Mišiću uozbilji se, ja sam ovaj narod uzeo na grbaču“. Mišić je odgovorio: „Veličanstvo vi ste se narodu  popeli na grbaču, napadam ili podnosim ostavku“. Onda ga je Aca palikuća blagoslovio riječima: „Napadaj Mišiću da Bog da poginuo“. I onda je Mišić napao i dobio jednu od najblistavijih bitaka Prvoga rata. A da i odmah titulu vojvode i vojvodsku palicu koju je odmah dao posilnome da je bači u ruksak.

Kako gođ stvari obršile u Srbiju, ako mi nastavimo sa ovim našim kukavičlukom i političkim kurvarlukom i demagogijom nema nam spasa. Ko misli da je ovaj posledni skup na Cetinje bio „strašan i vizionarski i odlučan“ taj sigurno nije šmrkao suzavca na Belveder. I ko se nada da će se produženjem ludila do 2007. godine stvari riješiti. Zar nismo doživjeli strašan civilizacijski, politički i ekonomski i moralni strmopizd za ovih pet godina.I da im damo još dvije godine za velikosrpski kreščendo. Je li vas bilo stid što vas je Mijajlo Backović, desantni pop, podjebavao sa zidina Cetinjskog manastira i što je skup završio u patetici i demagogiji.“Treba moći stići i uteći i na strašnom mjestu postojati, gdje prah ljuti za oči ujeda i pucaju toke na prsima“.

Umjesto čekanja izbora 2027. godine treba krenuti u građansku pobunu odmah. I svako samohvalisanje trivijalnih i umišljenih „procrnogoraca“ odjebati odmah. Nemamo vremena, treba nam iskreno požrtvovanje  i spremnost na žrtvu, a ne karijerističke egzibicije  iskompleksiranih, ambicioznih neostvarenjaka. Pun mi je đokica strašnih analitičara i mudraca i promotera propalog liberalnog kapitalizma i čuvenih evropskih vrijednosti, i njihove promoterke Von der Layen. Hoću Getea, Voltera Gibona, Ničea, i nedogmatske bisere socijalističke  misli. Ko ozbiljno doživljava Trampa sigurno ima dijagnozu. Nada umire posljednja.