Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

MAGLE “USTAVNIH PATRIOTA”

| Postavio/la: Antena M

MAGLE “USTAVNIH PATRIOTA”

Piše: Milorad Popović

Da bi se pravilno ocijenila svrha i dometi javne polemike potrebno je, između ostalog, osvijetliti relevantnost problema i motive koji su je pokrenuli. U ovom slučaju, važno je saznati i uzroke zbog kojih kontinuirano, više decenija, notorne besmislice i bizarnosti imaju status važnih, navodno sudbonosnih pitanja u crnogorskom bantustanu.

Pomenuću najmarkantnije fantazije koje su se pojavile u potonjih trideset godina: Crna Gora prva ekološka država u svijetu, u vrijeme kad su se politički sponzori ove ideje pripremali za rat, koji je srušio zemlje i gradove; Nova Razvojna Filozofija, koja je proklamovana u isto vrijeme, kad se pola republičkog budžeta punilo iz šverca duvana, nafte, itd; mikro država, čiji je ideolog planirao da cjelokupni državni aparat ima trista trideset tri službenika(sic!), iako je samo policija brojila nekolike hiljade uposlenika; ustavni patriotizam, futuristička teorija koja u Evropi – osim Švajcarske koja je sui generis – nije zaživjela ni u najrazvjenijim liberalno-demokratskim društvima. No, prve tri uobrazilje, za razliku od „ustavnog patriotizma u Crnoj Gori“, nijesu imale nikakvog učinka, pozitivnog ni negativnog. Osim što ideja „ekološke države“, u zemlji s tako niskom ekološkom i uopšte građanskom sviješću, može izgledati i kao simpatična dosjetka.

Kad je, pak, u pitanju ustavni patriotizam u Crnoj Gori, ova ideja u izvjesnoj mjeri je intelektualni egzibicionizam, tipičan za provincijalnu umišljenost o avangardnosti. Njena osnovna ideološko-politička potka osmišljena je u štabovima koji iz svojih nacionalnih, političkih, ekonomskih i drugih razloga, žele da zamute ionako mutnu crnogorsku vodu: prije svega da bi relativizovali smrtonosnu opasnost od velikosrpskog nacionalizma čija je ambicija da promijeni društveni i nacionalni karakter, kao i prozapadno opredjeljenje Crne Gore. U pitanju je jedan, za crnogorske prilike, široki političko-medijsko-institucionalni spektar, koji pseudoideologiju ustavnog patriotizma prezentuje, implicitno ili otvoreno, u različitim formama.

Opozicione stranke velikosrpske i prosrpske provinijencije, privatni mediji, kao i bivši indipendisti, kojima je smjena Mila Đukanovića politički i nacionalni prioritet, s obzirom na to da im na izborima i u pokušajima državnog udara 2015. i 2016. nije uspjelo nasilno nametanje velikosrpsko-panslavističke koncepcije, pokušavaju “mekim” demagoškim metodama da promijene društveni karakter i stratešku orijentaciju Crne Gore. K tome, apartčici i njima bliski intelektualci, koji podržavaju kontradiktorne izjave predsjednika Vlade o “pravoslavnoj koheziji” i da “Crna Gora nije država nacija nego građana”, ignorišu ozbiljnost hegemonističkih nacionalzama koji žestoko, svakodnevno i u svim domenima duhovnog, kulturnog i političkog života, žestoko nasrću na nacionalni i građanski integritet Crne Gore. Opterećeni dnevno-političkim konjukturama, znatan dio Vlade i stranaka koje su je konstituisale, vjeruju da će uvlačenjem srpskih nacionalista u vlast produžiti svoju trodecenijsku vladavinu, te smanjiti opaki animozitet koji srpski kleronacionalisti propagiraju protiv zagovornika crnogorske samobitnosti i suverenosti.

Teza da je država, ignorišući kulturno-nacionalne osobenosti, sama sebi cilj, u balkanskoj realnosti neminovno vodi u nestanak, ne samo male i osporavane crnogorske nacije, nego i same države. Edmund Berk, britanski političar i filozof, u 18. vijeku je shvatio ono što danas još ne razumije većina naših državnih čelnika i ministara: “Ljude ne povezuju papiri i pečati. Oni se udružuju po sličnosti, saglasnosti, naklonosti. Za nacije važi isto što i za ljude”.

Očekivati da će u Crnoj Gori zaživjeti ustavni patriotizam jednako je smisleno kao tražiti od djeteta koje je tek prohodalo da trči prepone. Ukoliko se u budućnosti djelimično promijeni karakter evropskih društava, i ustavni patriotizam prevlada etnički i liberalni nacionalizam, to će se svakako desiti u nekoj zemlji gdje su liberalne i univerzalne vrijednosti i danas veoma prisutne i uticajne, a ne na Balkanu, na kojemu će etničko i klerikalno, parohijalno i ksenofobno, još prilično dugo imati dominaciju nad univerzalnim demokratsko-liberalnim vrijednostima. Dakle, u Crnoj Gori nijesu u sporu oni što zagovaraju kleronacionalizam ili liberalni nacionalizam sa onima koji propagiraju ustavni patriotizam, nego se vodi dubinska bitka u svim kulturno-duhovnim, nacionalnim i političkim porama, između velikosrpsko-panslavističke- antizapadne i crnogorske-građanske-prozapadne ideologije. Zato propagatori “ustavnog patriotizma”, zamjenom teza, svoje nacionalističke namjere podmeću djelatnicima koji tvrde da su emancipacija crnogorske nacije i građanski karakter crnogorskog društva kauzalno povezani.

U ovoj, za naše prilike, sofisticiranoj podvali, kojoj je krajnji cilj potpuno političko i nacionalno obezglavljivanje Crne Gore, Vladimir Pavićević i njegova mala stranka imaju efemernu ulogu. Naime, Pavićević, već prekaljen u podzemnim beogradskim političkim igrama, shvatio je, s obzirom na konfuznu, emocionalno plitku, često dvostruku nacionalnu svijest Crnogoraca, i na moćnu političku i institucionalnu podršku tlapnji ustavnog patriotizma, da bi nešto mogao uloviti u mutnom. Stoga, važno je znati da je glavni meštar ove zakulisne, za Crnu Goru pogibeljne igre, Dragan K. Vukčević, predsjednik CANU, a glavni ideolog Ilija Vujačić, kojemu je Pavićević bio asisent na Beogradskom univerzitetu. D. K. Vukčević, predsjednik nacionalne akademije s dvije knjižice eseja, u kojima nema nijedne originalne rečenice, misli, zapažanja, čiji su najviši intelektualni dometi govori na sahranama, nema intelektualni i teorijski - za razliku od mešetarskog – kapacitet da iole suvislo obrazloži platformu ustavnog patriotizma i zato je u pomoć pozvao Iliju Vujačića, bivšeg dekana Fakulteta političkih nauka na Beogradskom univerzitetu, koji je sad dekan na Vukčevićevom UDG.

Da bi se mogao bolje razumjeti ideološko-politički profil, pa i odnos prema Crnoj Gori, glavnog ideologa ustavnog patriotizma u Crnoj Gori, dovoljno je spomenuti dvije stvari: Vujačić je prije samo tri godine, na Fakultet političkih nauka pozvao Milorada Dodika, kao specijalnog gosta. Uz to, zapaženi su i njegovi egzaltirani tekstovi o liku i djelu Ljubomira Tadića, filozofa, porijeklom iz Pive – oca Borisa Tadića – predsjednika referendumskoga Pokreta za zajedničku državu Srbija i Crna Gora.

Da je stvarni povod za polemiku koju je nominalno inicirao Vladimir Pavićević, kritika skupa o ustavnom patriotizmu u CANU – na kojemu je od dvanaset učesnika bilo šestoro iz Srbije! – a ne propagiranje programskih osnova njegove stranke, zapravo privrednog društva za jednokratnu upotrebu, vidi se iz toga što Pavićević, i polemici priključeni Predrag Zenović, predavač na Vukčevićevom UDG, brane skup u CANU kao naučno relevantan i društveno koristan. Po svemu sudeći, Pavićević i Zenović – Zenović, ipak, pokazuje teorijsku potkovanost i izvjesni intelektualni rafinman – dobili su pretežak zadatak, koji bi teško savladao sȃm Jirgen Habermas. Jer, “ustavni patriotizam” u crnogorskom kontekstu čista je sholastika, gomilanje visokoučenih fraza i floskula.

Svaka politička teorija koja se ne referiše na stvarnost, koja ignoriše ili krivotvori stvarnost, nema namjeru da razbistri, definiše, ponudi održive odgovore nego, naprotiv, da još više zamuti probleme, kako bi sprovela skrivene ciljeve. Na primjer, Jirgen Habermas je ustavni patriotizam u Njemačkoj postavio kao negaciju, prevrednovanje opakog njemačkog naci(onali)zma: nije za nacizam tražio opravdanje u izgubljenom ratu, ekonomskoj krizi, cionizmu, masonstvu, komunizmu, itd. Zato bi svaki iole častoljubivi zagovornik ustavnog patriotizma, građanskih vrijednosti, liberalnog nacionalizma u Crnoj Gori, ukazao da je osnovni i permanentni uzrok nestabilnosti u Crnoj Gori velikosrpski nacionalizam, te da je izjednačavanje srpskog i crnogorskog nacionalizma jedna vrsta sljepila, kao kad bi neko izjednačio opasnost od karcinoma i gripa.

Srpski nacionalizam je hegemonistički, klerikalan, iracionalan, emocionalno dubok, dok je crnogorski nacionalizam odbramben pluralistički, sklon liberalnim pogledima, ne zbog toga što su nacionalni Crnogorci na višem civilizacijskom stupnju od Srba, nego zato što ih populacijska malobrojnost, grčevita borba da stalno dokazuju pravo na odjelitu kulturu, jezik, crkvu, književnost, primorava da se prilagođavaju i traže kompromise. Vukčević, Vujačić, Pavićević, Zenović i ostali “ustavni patriote” svjesno prenebregavaju javno suočavanje sa ključnim razlogom zbog čega je njihova teorija manipulativna i neodrživa: sve relevantne srpske političke stranke, kulturne institucije, crkva, mediji i ostale ispostave, rigidni su sljedbenici hegemonističkog nacionalizma u Crnoj Gori. Oni ne priznaju nijedan društveni poredak i političko opredjeljenje u kojemu velikosrpska i panslavistička ideologija nije vladajuća i neupitna.

Vladimir Pavićević u ovoj polemici je ljeporečiv, pa bi nekog neukog možda mogao i zavesti, ali njegova demagogija je plitka, providna i drska, zato što računa na neobrazovanost i zaostalost javnog mnjenja u crnogorskom bantustanu. Prisjetimo se nekoliko njegovih demagoških egzibicija i privida.


1. Student koji na prvoj godini humanističkih nauka ne zna razliku između etnosa i nacije, ne može dobiti prelaznu ocjenu. Zato vjerujem da V. Pavićević, svjesno, a ne iz neznanja, definiciju nacije pripisuje etnosu. Naime, u definicijama kulturološke, marksističko-lenjinističke, etnogenetske škole nacije, etnos je “krvna zajednica” a nacija “imaginarna zajednica”, to jest politički narod, koji je povezan kulturom, istorijom, simboličkim indikatorima, mitom, jezikom, religijom, zajedničkom sudbinom, planovima za budućnost… No, da mu ne bi “propala” teza kako se ja bavim etničkim inžinjeringom on i dalje tvrdi da su Crnogorci i Srbi dva etnosa. Etnos, prema Pavićevićevu tumačenju, nije stvar pripadanja nego “osjećanja”!? Ovom tvrdnjom profesor političkih nauka ukida naciju, poput premijera Duška Markovića, kao sociološku i kulturološku kategoriju – iako tvrdi da je “etnija zajednica koja prethodi modernoj naciji”! – i njene atribute pripisuje etniji, što bi u crnogorskom slučaju značilo da, recimo, dva brata koji se izjašnjavaju kao Srbin i Crnogorac pripadaju različitim različitim etnosima, iako su imaju isti DNK, naslijeđen od jedne majke i jednog oca!?


2. Nije manje nesuvislo potenciranje tvrdnje o mom etničkom inženjeringu, iako V. Pavićević sad veli da nijesam šovinista! Ergo, nemoguće je zagovarati etnički inženjering, a ne biti šovinista: svaka vrsta etničkog inženjeringa – preseljenja, proćerivanja, fizičke likvidacije, “prevođenja” naroda – je šovinistička i fašistoidna. Svoju insinuaciju potvrđuje tvrdnjom da ja “etničke” Srbe želim da “prevedem” u Crnogorce “štelovanjem brojeva pod ruhom kulturne i duhovne reforme”. V. Pavićević, poput one princeze koja se probudila iz decenijskog sna, ne konstatuje činjenicu koju sam prethodno naveo, da je gotovo četrdeset odsto nacionalnih Crnogoraca, u Crnoj Gori i Srbiji, lažima, manipulacijama i pritiscima, već bilo “prevedeno” u nacionalne Srbe, između popisa stanovništva 1981. i 2011, s krajnjim ciljem da crnogorska nacija nestane kao relevantna kulturno-politička kategorija.

Meni, dakle, bivši asistent profesora Vujačića, pripisuje ista nepočinstva prema crnogorskim Srbima, koja su Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, Milorad Vučelić, Amfilohije Radović, Veselin Đuretić, Aleksandar Raković, Milo Lompar… radili, ili još rade, u odnosu na nacionalne Crnogorce. Ipak, Vladimir Pavićević, vrhunac drskosti i licemjerja demonstira tvrdnjom da on brani “etničke” Srbe, “zato da niko, nikada i niukom slučaju ne bi mogao to isto da traži ili poriče svima koji se osjećaju kao etnički Crnogorci”.

Dakle, pravi još jednu logičku i faktografsku inverziju, svjesno fasifikujući činjenice da ja nikad u gotovo četrdesetogodišnjem javnom djelovanju, nijednom rečenicom, nijesam osporavao srpsku naciju, niti se uvredljivo odnosio prema srpskoj tradiciji i kulturi, dok, s druge strane, postoji toliko obimna pisana hrestomatija, falsifikata, uvreda, psovki, tvrdnji na nacionalni Crnogorci, zapravo, i nijesu ljudi, već podljudi ili životinje, da ne bi mogla stati u najveću privatnu biblioteku.


3. Da nemam elementarnu nesnošljivost, kamoli asimilatorske i genocidne nakane u odnosu na nacionalne Srbe, najbolje bi mogao svjedočiti sȃm Vladimir Pavićević. Jer, poslije njegovog povratka u Crnu Goru, i nakon što ga je Purko Ivančević ustoličio za predsjednika Crnogorske, bivši docent je tražio da se upozna sa mnom, i ja sam mu se obradovao, uvjeren da jedan obrazovani Srbin, građanske provinijencije, može biti osvježenje u našem zapuštenom intelektualnom i političkom miljeu. Nijesam, čak, smatrao anomalijom što je predsjednik stranke koja se zove Crnogorska nacionalni Srbin sa beogradskim bekgraundom, i pokušao sam, u okviru svojih moći, da mu pomognem savjetima i kontaktima, u sferi medija i kulture. Ova činjenica dosta govori, ne samo o skrivenim političkim namjerama V. Pavićevića, nego i o njegovoj psihosocijalnoj i moralnoj strukturi.


4. Ono što Vladimir Pavićević i većina zagovornika ustavnog patriotizma danas mimkrijski rade – u dilu s otvorenim velikosrpskim nacionalistima – s ciljem razvodnjavanja, ionako plitke i konfuzne, nacionalne svijesti Crnogoraca, s krajnjim ciljem da se taj entitet ukloni s kulturno-političke scene kao remetilački faktor, ima svoj kontinuitet, koji se decenijama strateški i taktički prilagođavao različitim političkim okolnostima. Svjedočio je Pavle Mijović, predratni komunista, o tome da mu je nakon hapšenja u Belvederskim demonstracijama 1936. policijski isljednik rekao: “To što ste komunisti nekako vam možemo i tolerisati, možda će se i zakonski legalizovati komunistička stranka, ali ako budete tražili crnogorsku naciju, sve ćemo vas istražiti”.

Poslije rata Cana Babović je na nekom zasijedanju napala Andra Mugošu zbog toga što Crnogorci “žele da stvore posebnu naciju”, krajem šezdesetih godina prošlog vijek grupa cetinjskih i titogradskih profesora i pjesnika, koja se usudila da kritički preispita Skerlićeve, Cvijićeve, Erdeljanovićeve, Belićeve, Ruvarčeve kanone o Crnoj Gori, doživjela je pravu demonizaciju, ne samo od beogradskih intelektualnih i političkih krugova, nego i od domaćih političkih komesara. O nama nekolicini iz Književne opštine 1988., samo nekoliko mjeseci prije AB revolucije, zasijedalo je partijsko i republičko rukovodstvo da bi nas osudilo za nacionalizam i liberalizam. Tom prilikom, Radovan Radonjić, glavni ideolog SK CG, izjavio je da će “isušiti bare i barice nacionalizma”. Nakon dolaska velikosrpskih populista i oportunista na vlast 1989., pisci i novinari koji su se zalagali za odbranu crnogorske kulturne i nacionalne samobitnosti, bili su izloženi atentatima, policijskom i sudskom progonu, fizičkim napadima, potpunoj profesionalnoj diskriminaciji… Poslije raskola u DPS-u 1997. i odvajanje Đukanovića od politike Slobodana Miloševića, u sklopu ukupne emancipacije Crne Gore, stihijski i necjelovito se odvijala kulturna i nacionalna obnova, i zbog njenih kontroverznih učinaka dio režima je poslije izbora 2016. odustao od ideje da crnogorski identitet bude stožer ukupnog građanskog, multikulturnog bića Crne Gore.

Dio vladajućih stranaka DPS-a i SD-a, s premijerom Markovićem na čelu, implicitno su prihvatili “ustavni patriotizam”, jer ih ova nejasna floskula ne obavezuje na političku akciju, ni na bilo kakav intelektualni napor. Sve ovo se događa u prevečerje popisa stanovništva 2021. za koji su zvanična Srbija, Srpska pravoslavna crkva, srpske stranke u Srbiji i Crnoj Gori, njihovi mediji, prosvjetne i kulturne institucije, stvorili akcioni plan kako bi “preveli” još jedan broj nacionalnih Crnogoaca, da bi na taj način Srbi postali većinska nacija u Crnoj Gori. U toj razuđenoj strategiji agresivne i meke propagande, koja će se kretati od potenciranja navodnog srpstva Petrovića Njegoša, do kriminalizovanja vlasti koja je pobijedila na referendumu, protagonisti ustavnog patriotizma, na čelu s CANU, imaju značajnu ulogu, za destruiranje ionako slabe, nesigurne i konfuzne nacionalne svijesti Crnogoraca.

5. Vladimir Pavićević navodi sadašnju koaliciju u Budvi kao ogledni uzorak za ustavni patriotizam, vjerujući da je saglasnost oko podjele plijena u bogatoj prijestonici turizma, između stranaka toliko programski različitih da ih, narodski kazano, “u jedan kota svariš ne bi im se čorbe smiješale”, dovoljno vjerodostojan argument za budućnost zemlje. Pritom, ne spominje orgijanje u čast datuma nestanka Crne Gore, ali i to da su skupovi i plakati u počast Podgoričke skupštine samo mali segment velikosrpske duhovne i kulturne politike, koja se u ljetnjim i zimskim programima, promoviše na budvanskim trgovima, u dvoranama i bogomoljama. Ako bi neko pogledao spisak kulturnih programa, i da na njima ne piše mjesto u kojemu se održava, mogao bi pomisliti da je nabasao na flajer nekog kulturnog programa u Novom Sadu, Nišu, Trebinju ili Banja Luci.


6. V. Pavićević, kao glavni dokaz da je model ustavnog patriotizma u Budvi već profunkcionisao, navodi i želju Marka Carevića, predsjednika crkvene opštine Srpske pravoslavne crkve i predsjednika Budve, da se sretne s Milom Đukanovićem i Duškom Markovićem! On vjerovatno računa da većina čitalaca ne razumije nužnost ekonomske i sistemske povezanosti opština i centralne vlasti. Da Budvom vlada sȃm Amfilohije Radović, a da su na vlasti u Podgorici Ramuš Haradinaj i Hašim Tači, gradonačelnik Budve bi bio prinuđen sarađivati. Čak i kad bi sadašnja Budvanska skupština, nalik na Podgoričku skupštinu 1918., proglasila prisajedinjenje Srbiji, opet ne bi mogli prekinuti odnose s Podgoricom, jer ovaj turistički grad, pored ostalog, nema sopstvene izvore vode, električnu centralu, aerodrom, pa bi morali praviti međudržavne ugovore o vitalnim privrednim, saobraćajnim, carinskim i drugim pitanjima.

Gornji pasus svjedoči da je daljnja polemika s Vladimirom Pavićevićem izgubila smisao, i stoga ću je okončati. Pavićević je dobio je ono što je tražio, a ja ću, ako se budem, u dogledno vrijeme, ponovo oglašavao na temu ustavnog patriotizma, tražiti druge spornike – glavne komesare i ideologe ove opasne i podmukle pričine.

3. 02. 2018.

Milorad Popović

Komentari

ja,

G. Popoviću, hvala Vam! odličan osvrt!

danilo s.,

Odličan tekst g. Popovića. Ne znam motive g. Pavićevića, ali njegov "ustavni patriotizam" je apsolutno neprimjenjiv na CG. Taj sistem može da funkcioniše u visoko razvijenim državama Zapada sa jaki institucijama i crkvama odvojenim od države, ali ne i u CG - državi dje opozicija cijepa Ustav u skup

Crnogorski Betoven,

Sve čestitke za tekst. Intelektualna superironost. Pavićević da se vrati u Beograd i neka tamo priča o "ustavnom patriotizmu", po mogućnosti u Patrijaršiji i Akademiji..

Katunjanin,

Nazalost,kroz veci dio istorije ,najopasniji neprijatelj CG -ske samobitnosti i opstanka je dolazio iznutra .Sto se i danasnje vrijeme ocituje pod raznim maskama i sa visokih pozicija vlasti Ovo sto se dogadja kao i ono do sad trebala bi da bude krajnja opomema onimkoji su i dosad ucinjeli dosta za vracanje CG na svoj istorijski put ,da istraju do potpunog zaokruzenja Da nebi posle svi zajedno ispastali ,odnosno da nebi CG ispastala

blazo,

Ima Crna Gora i crnogorska nacija i sve sto uz to ide svoju buducnost dok postoje intelektualne i moralne velicine, kao sto je M. Popovic, koji snagom argumenta i snagom intelekta raskrinkava svaki puzeci i skriveni pokusaj zamagljivanja crnogorske zbilje i izlaska na zelenu granu opstanka i drzave i nacije. A namjere Pavicevica najbolje se ocitavaju u koalicionoj ulozi u Budvi.

Labud Dabanović,

...može viđet da porod raje/mileti koja u 500g poslije kneza Lazara nije nijednu pobunu/ustanak dizala za odbranu srpskog naroda a mirno pristali da je Turska 15 pasova UMNOŽAVA za sluge i vođe protiv hrišćanstva Balkana-NE MOGU BIT NASLjEDNICI tog naroda i njihovog viteštva.A učevni ćute ka biʓe

Labud Dabanović,

I sa osnovnim obrazovanjem se vidi da su dasadšnje vlade DPS i koalicije u Skupštinu ućerali za svoj intereas pelješanja i opstanka na vlast vođe iz naroda otrcana srpstva Srbije-da s takvima plaši crnogorski narod-ako ih ne glasaju da će ostat bez države i imena.Svako imalo obrazovan danas ....

BRAVO i hvala !,

Ovo je sjajan , sjajan text i dubinski sken čitave naše nesretne i zloslutne situacije. Pa ako mi nestanemo, ka što ćemo izgleda, barem da ostane zabilježeno precizno i jasno što je sve do toga dovelo.

Ostavi komentar

0/300