Šta je dovelo do NATO intervencije protiv SRJ ni nakon 25 godina nije otvoreno i istinito predočeno građanima Srbije, kaže osnivačica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić uz opasku da to objašnjenje nijesu na pravi način dali ni zvaničnici NATO. Zato, ni četvrt vijeka kasnije, srpsko društvo nema realnu sliku o uzroku vojne intervencije.
Novinari su u, nakon pada režima Slobodana Miloševića, otvarali pitanja na koja nijesu nikada dobili odgovore, jer čak ni vlast okupljena oko Zorana Đinđića nije imala kapaciteta da odgovori na to, kako kaže gošća DRV "opasno" pitanje. Iako je i sam nekoliko puta najavljivao da će srpsku javnost upoznati sa uzrocima NATO intervencije, ni Aleksandar Vučić nikad nije to obećanje ostvario.
Tako je do danas ostao zvaničan narativ, u koji vjeruje ogromna većina građana Srbije, da je to bio agresija na malu, herojsku zemlju koja nije htjela da se potčini moćnoj Alijansi.
O stvarnim razlozima Vojne intervencije NATO, koja je počela 24. marta 1999. govorila je Nataša Kandić, koja je za vrijeme NATO intervencije bila na Kosovu i bila svjedok brojnih dešavanja. Jedna je od rijetkih hrabro i otvoreno saopštavala istinu o tim događajima.
20. mart 1999. - datum o kojem se ne govori
Nataša Kandić podsjeća da je progon albanaskog stanovništva na Kosovu intenziviran nekoliko dana prije početka intervencije NATO.
Prisjećajućići se zbivanja u Prizrenu, upada srpske vojske i policije u domove Albanaca, Kandić za Antenu M tvrdi da se prvo masovno ubijanje civila dešava 20. marta 1999.
"Na dan kada se Kosovska verifikaciona misija povlačila sa Kosova, kada je prisustvo međunarodnih zvaničnika prebačeno u druge zemlje, kada je Kosovo potpuno palo pod kontrolu vojske i policije SRJ, prvi korak bilo je ubijanje Abanaca, seljaka, civila, a broj ubijenih u tom periodu do potpisivanja Kumanovskog sporazuma dostigao je 7000", prisjeća se Kandić, napominjući da se to prikriva.
"Ubijanje Albanaca bilo je nekažnjivo"
Sagovornica Antene M objašnjava da su regularne snage Srbije tada neometano upadale u albanska naselja, ubijale pripadnike albanskih domaćinastava, krali vrijedne stvari iz njhovih kuća, a zatim palili albanske domove. Počinioci su znali, govori Kandić, da je ubijanje nekažnjivo.
Kandić napominje da se ovih dana čuju različiti podaci, kao i podsjećanja na NATO intervenciju kao "udar na jednu malu herojsku zemlju i mali herojski narod, koji se borio protiv ideje da bude istrijebljen".
"Zvanični podaci pokazuju da su u Srbiji stradale 754 osobe, od kojih je polovina poginula u momentima dok su stajali u vojnim i policijskim kolonama", kaže naša sagovornica.
Kandić primjećuje da je čak i onaj dio srpske javnosti koji se glasno protivio Miloševićevoj agresiji na BiH i Hrvatsku, gotovo zaćutao povodom represije i zločina na Kosovu. Na pitanje može li se to objasniti dugovremenim stvaranjem slike o Albancima kao "građanima drugoga reda", sagovornica Antene M kaže da vjerovatno i u toj predrasudi leži dio objašnjenja.
"Albanci su nevažni, oni su građani 'drugog reda', vojska i policija brane interes srpskog naroda ubijajući njih - to je bio narativ koji je ostao u srpskom društvu do danas. Pripadnici vojske i policije u albanske kuće su ulazili izgovarajući rečenicu 'Tražili ste NATO - dobićete NATO, izlazite iz kuća i pravac Albanija'!"
Opisuje i slike iz Beograda, s početka bombardovanja, i metode kojima je Miloševićeva vlast stvorila atmosferu koja je zastrašivala građane, isključujući im struju, stalno puštajući zvučne signale za odlazak u skloništa...
"Beograd je bio u mraku nekih sedam dana, a pod velom tog mraka, na Kosovu su se dešavali zločini velikih razmjera. Mogli ste da vidite kasnije, kada su dovoljno uradili, da ljudi sjede u baštama, na terasama kafića i bezbrižo gledaju u nebo. Svako iz Beograda je mogao da ode na Kosovo, jer NATO snage nisu bile prisutne na zemlji, a iz Kosova niko nije mogao da izađe jer su vojska i policija sve kontrolisale", podsjeća Kandić.
"Zločin bez leša ne postoji"
Kandić se prisjeća epizoda nakon bombardovanja, kada je gledala kolone ljudi koje odlaze iz svojih domova u Srbiju. Priča kako je jedan od poznatih albanskih komandanata, kasnije ubijeni Drini, pitao ljude iz kolone koja se od Merdara kretala prema Srbiji, zašto napuštaju svoje kuće(?) i govorio im da ostanu. Ni iz te kolone, ni iz drugih u kojima su Srbi napuštali svoje domove, niko se nije zaustavio i vratio. Odgovori tih ljudi bili su gotovo jednoobrazni:
"Znate li koliko je ljudi ubijeno, kako da ostanem?"; "Toliko ljudi je ubijeno, iako nijesam ništa radio, nosio sam uniformu. Kako da ostanem?".
Ljudi su, tvrdi Kandić, bili svjesni kakvi su zločini načinjeni, koliko krivice nose i da ne smiju da ostanu ni u Đakovici, ni u Velikoj Kruši, ni u Meji u kojoj je 27. aprila 1999. ubijeno 350 Albanaca, među kojima je bilo maloljetnika. Oni su strijeljani na livadi porodice Hasanaj, a njihova tijela su u septembru 2000. identifikovana u Batajnici.
Iako podaci o albanskim žrtvama postoje, srpski pobornici narativa da je srpska nacija "istorijska žrtva" i da je NATO intervencija za cilj jedino imala njihovo istrebljenje, često postavljaju pitanje: "Ako se ubistvo desilo, gdje su žrtve?". Kandić kaže da danas malo ko zna priču o zemunskoj opštini Batajnica, u kojem je nađeno preko 750 posmrtnih ostataka, među kojima su bila i djeca.
"O tom mjestu se ne govori, za to prenošenje leševa sa Kosova u Batajnicu danas malo ko zna. Preko 750 posmrtnih ostataka, što odraslih, što djece, đačkih torbi, igračaka pronađeno je u toj opštini, a nema ni pomena da se na tom mjestu podigne spomen obilježje ili da bar neko ponese ružu!"
Razlog za prenos leševa sa Kosova u Srbiju, kaže Kandić, utemljen je u logici - zločin bez leša ne postoji.
Kada će Vučić izaći sa obećanim činjenicama o uzroku intervencije?
9. juna 1999. Slobodan Milošević i oficiri vojske SRJ potpisali su Kumanovski sporazum sa oficirima NATO-a, nakon kojeg je Milošević građanima Jugoslavije poručio da je Sporazum potpisan "za mir i za sigurnu budućnost". Kandić kaže je to bila "bolesna izjava" koja se nikako nije uklapala u ono što su svi mogli da vide na terenu: kolone tenkova, kamiona, civila i vojnika koji se povlače sa Kosova.
Aleksandar Vučić obećavao je da će izaći sa činjenicama o tome što je prethodilo NATO intervenciji, ali se njegovo istupanje u javnost sa tim podacima nikada nije desilo.
"Vučić nikada neće ući u polje opasnih izjava, mada je nakon oslobađajuće presude Šešelju, održao konferenciju za medije kazavši da plan rada Radikala o stvaranju 'Velike Srbije', nikada neće biti plan Vlade. Ipak, nikada nismo vidjeli da Šešelj napada Vučića, kao ni Vučić Šešelja. Prema tome, jasno je da Vučić nikada neće govoriti o naređenjima koje je dobijao od Šešelja, kao ni o naredbama Radikala dobrovoljcima", kaže Kandić.
Da li će se na istinu o zločinima na Kosovu, koji su doveli do Vojne intervencije NATO čekati čitav vijek, baš kao što se čekalo na prve podatke o masakru u selu Ljuma, tokom povlačenja srpske vojske preko Albanije u Prvom svjetskom ratu; kakve posljedice po društvo ostavlja pretvaranje vojih poraza u amblematične događaje istorije jednoga naroda; da li je nespremnost na suočavanje sa prošlošću najava da će Srbija nastaviti da bude "crna rupa" i faktor destabilizacije čitavog regiona... poslušajte u Drugačijoj radio vezi u kojoj je gošća bila osnivačica FHP, koordinatorka REKOM i jedna od najuglednijih borkinja za ljudska prava u Srbiji i na Zapadnom Balkanu Nataša Kandić.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR