Digitalna prašina

Piše: Ana Nives Radović

Ulje na platnu može da traje stotinama godina ukoliko se slika pažljivo čuva i pravilno održava. Digitalni format, naizgled lišen potrebe da se njegovom čuvanju ili održavanju posveti veća pažnja, ipak zna da nestane, da se ne učita ili ne pokrene.

Riječ je o apsurdu digitalnog doba u kojem umjetnost nikada nije bilo jednostavnije dijeliti, a ona nikad nije bila krhkija. Digitalna umjetnost, sva od svjetlucavih piksela i čistog koda, naprosto nestaje pod koracima napretka. Kako se softver ažurira, a hardver mijenja, čitave arhive stvaralačkog rada zaključavaju se u formatima koji se više ne mogu otvoriti, na serverima kojima se više ne pristupa, u svjetovima koji više ne postoje.

U fizičkom svijetu, ram je nekada bio neprimjetan, diskretan okvir koji je štitio i držao, ali se uglavnom nije nametao. U digitalnom prostoru, ram je iskustvo, bio to ekran, browser ili uređaj za virtuelnu stvarnost. To su novi pozlaćeni rubovi, samo što stare brže od bilo kog trenda. Interfejs koji je nekada oslobodio umjetnost iz galerije sada određuje koliko će dugo ona preživjeti.

Digitalna umjetnost bi, logično, trebalo da bude vječna, oslobođena slabosti materije. Bez propadanja, bez gužvanja, bez uticaja previše suvog ili previše vlažnog vazduha, bez neadekvatne svjetlosti.

Ono što ovu krhkost čini čudnom je njena namjernost. Pucanje davno nanešenog sloja boje izgleda gotovo plemenito, gubitak fajla djeluje kao diverzija. Bezbroj kolekcija digitalne umjetnosti nestalo je sa floppy disketama koje odavno niti jedan uređaj nije mogao da učita, a ni čuvanje na CD-u im nije pomoglo.

Svaki tehnološki skok čini prošlost nečitljivom. Što brže uređaji napreduju, to je vijek digitalnih djela kraći. Nigdje se ovaj sukob ne vidi jasnije nego u virtuelnoj stvarnosti. Umjetnici su tokom cijele protekle decenije gradili čitave svjetove i priče sa ciljem da ih publika doživi pomoću VR uređaja. Svaki od njih zavisi od hardvera na kojem je nastao.

Pokušaj da danas pristupite nečemu što je prije manje od deceniju stvarano da bi se gledalo na ovaj način znači ulazak u svijet duhova, na praznu scenu stvorenu za ugašeni aparat. Koliko god bili savremeni uređaji na kojima se i za koje se danas stvara toliko svaki put kada ta tehnologija postane zamijenjena naprednijom ono što se učitava ponekad više ne bude isto. Budućnost umjetnosti, čini se, možda znači samo beskonačan niz sadržaja stvorenih bez namjere da traju.

Nije u pitanju nostalgija za analognim medijima, već prepoznavanje strukturnog problema. Umjetnost sada zavisi od uređaja čiji se vijek mjeri proizvodnim ciklusima. Uređaj napravljen da pruži trenutnost postaje artefakt odlaganja. Granica izraza istovremeno postaje i granica pristupa, a trajnost je pažljivo programirana da istekne.