Šta sve može nikšićki Leonardo da Vinči!

On je inženjer zaštite životne sredine, metalostrugar, fotograf, muzičar, klesar, električar, zidar, odžačar, varilac, planinar, kolekcionar... On je poslije fakulteta ponovo bio srednjoškolac.... On je, jednostavno "crnogorsko čudo" zvano Miloš Zvicer.

Pozamašan broj zanimanja ne stoje samo na papiru, tek tako - već ih Zvicer u stvarnosti pretače u djela, u umjetnost.

Zbog toga je i vrlo teško pronaći pravu riječ, izdvojiti je iz mnoštva epiteta, koji mogu da se pripišu ovom mladom umjetniku iz Nikšića. 

Po nečemu se Zvicer, ipak izdvaja i po tome ga gotovo svi Nikšićani znaju - on je više nego vješt hvatač posebnog trenutka, on sa nevjerovatnom lakoćom pravi fotografsku magiju.

Dvadesetsedmogodišnji Zvicer, koji zasigurno može biti primjer svim mladima, priča za portal Antena M o svom stvaralaštvu, željama koje će tek da ostvari, da li mu je Nikšić "tijesan" za sve što može i želi...

Više nego zavidan je spisak zvanja, zanimanja i znanja za nekog ko ima 27 godina - inženjer zaštite životne sredine, metalostrugar, fotograf, muzičar, klesar, električar, zidar, odžačar, varilac, planinar, kolekcionar.....Nije neobično da u Crnoj Gori neko ima sklonosti ka raznim zanimanjima, ali nema želju i za formalnim obrazovanjem, šta je kod Vas presudilo?

- Generalno rečeno u 21. vijeku, kada je obrazovanje svima dostupno, ružno bi bilo ne iskoristiti tu priliku i ne školovati se. U samoj ljudskoj prirodi je da uvijek teži ka nečem višem. I moj apel je - učite dok možete i imate priliku, a nakon završene škole možete se baviti svim tim dodatnim stvarima koje vas ispunjavaju.

Nesvakidašanji podatak je da ste nakon fakulteta ponovo bili srednjoškolac, otkud ta odluka?

- Oduvijek me je privlačila mašinska obrada materijala - obrada na strugu i nakon završenog fakulteta sam jednostavno pošao u mašinsku školu i završio taj zanat. Sa strugom sam se sreo prilično davno, kao dijete i jednostavno me oduševila ta mašina, jedna od rijetkih koja može da napravi samu sebe! Na njoj možete da napravite baš mnogo stvari, samo zavisi koliko ste kreativni. Biti srednjoškolac poslije fakulteta nije bilo lako i zato što me ljudi u početku nijesu shvatali ozbiljno, jer nijesu vjerovali da sam prije toga završio fakultet! Mislili su da sam čovjek sa osnovnom školom, koji se prilično kasno upisao na zanat.

Zanimanje - inženjer zaštite životne sredine rijetko je u Crnoj Gori, po zakonu bi svaka fabrika trebalo da ima takvog inženjera, ali bez obzira na to, posla za Miloša Zvicera nema!? Sve se završilo na pripravničkom. Zašto baš taj poziv, da li ga i dalje vidite kao svoju budućnost?

- Do skoro sam bio jedini inženjer zaštite životne sredine u Nikšiću, ali nije bilo posla, nadam se da će se nešto uskoro promijeniti po tom pitanju. I naravno da vidim sebe kao inženjera zaštite životne sredine u budućnosti, jer mislim da bih mogao mnogo da doprinesem zaštiti životne sredine u našem gradu i u Crnoj Gori. Bez tog riješenog problema, ne možete imati normalan život.

Od pregršt zanimanja i hobija, je li ijedno, zvanično, Vaš posao?

- Za sada ne, zvanično sam nezaposlen.

Da li je zanimanje u kojem najviše uživate, zapravo ono koje donosi i najviše prihoda, da li ste spojili lijepo i korisno?

- Na svu sreću, sa fotografijom sam spojio lijepo i korisno i ispunio samog sebe, a materijalnu zaradu bi ostavio po strani, jer je ona minorna i ne može se uporediti sa stvaralačkim trenutkom. 

Miloš Zvicer je u Nikšiću, upravo najpoznatiji po fotografijama. Ko Vas je «uvukao» u taj svijet, te koji su uzori?

- U svijet fotografije uvukao me je moj kum Dejan Đukanović 2008., tad sam prvi put uzeo foto aparat u ruke i počeo da učim osnove fotografije. Što se fotografskih uzora tiče to su: Milan Pešić, istaknuti jugoslovenski i crnogorski fotograf i Đordije Đorđević, fotograf Kraljevine Crne Gore i lični fotograf kralja Nikole.

Najviše ste zainteresovani za umjetničke fotografije, no od takve umjetnosti, reklo bi se, ipak ne može da se živi u Crnoj Gori?

- Umjetnička fotografija je moja inspiracija, ali nažalost, malo ljudi može da shvati poruku, koju ta fotografija šalje i razumije njen sadržaj, tako da ih ja najčešće imenujem, kako bi ljude makar malo asocirao na poruku fotografije. Ako me pitate koliko se može u Crnoj Gori živjeti od ovakve fotografije, moj odgovor je i ne baš, jer jer to je jedan proces, koji za sada na cijelom svijetu radi svega 1500 ljudi. To je više fotografija onako za svoju dušu.

Postoji li tehnika za koju ste se posebno specijalizovali?

Od skoro sam počeo da radim jednu istorijsku fotografsku tehniku koja se zove "Wet Collodion" ili prevedeno na naš jezik "Mokri Kolodijum". To je tehnika, koja je objavljena 1851. i danas spada u domen istorijiske umjetničke fotografije. Prošle sedmice imao sam tu privilegiju da pored profesora Darka Ilića i Balše Gobovića držim predavanje o istorijskoj fotografiji na Danima fotografije, koji se tradicionalno održavaju u Podgorici.

Budući da ste jedan od rijetkih fotografa u Crnoj Gori koji se bavi studijskom fotografijom, angažovani ste i na svadbama, jesu li Crnogorci zahtjevni? 

- Tako je, ja sam jedan od rijetkih, koji se u Crnoj Gori bavi studijskom fotografijom, jer u studiju ste jednostavno gospodar fotografije, možete da radite šta vam volje. A svadbe ne radim toliko često, ali mogu da kažem da naši ljudi baš nijesu zahtjevni, nikada nijesam imao problema oko bilo kog angažmana, jer se prije toga sve lijepo dogovorimo i preciziramo šta klijent želi. Anegdota sa svadbi baš i nemam, jer kad pođem da radim samo se koncentrisem na posao ne gledam previše okolo.

Koliko savremenena tehnologija, odnosno pojava pametnih telefona sa visokom rezolucijom utiče na obim posla jednog fotografa? Utisak je i da se sve manje fotografije izrađuju, čuvaju se isključivo u telefonu ili računaru?

- Generalno gledano, prilično se smanjuje fotografski posao, ali ako neko želi neku profesionalnu uslugu svakako da će pozvati fotografa. To je nesumnjivo stanje današnjice, ali ja sam malo skeptičan zbog toga, jer nikada ne znate kad taj uređaj može otkazati, a vi ostati bez svih svojih uspomena. Zato, moj savjet je odaberite makar jednu najbolju fotografiju iz svakog serijala, izradite je i ostavite za neka buduća vremena.

Nerijetko se može čuti da se na društvenim mrežama pretjeruje sa fotošopom-narodski rečeno, do te mjere da se neko ne može prepoznati na ulici? Imate li Vi takav utisak?

- Fotošop je program bez kojeg ne možemo zamisliti digitalnu fotografiju, ali pod uslovom da se koristi pravilno u dozvoljenoj mjeri. Sada, međutim neki trendovi nalažu određeni način obrade, što ljude čini izvještačenima. 

 Koliko se, danas izrađuje crno-bijele fotografije, da li je i njih moderno doba potisnulo u drugi plan?

- Crno bijela fotografije je bila i biće odličje umjetnosti i jako je teško uraditi pravilnu crno bijelu fotografiju zbog rasporeda tonova. Mada, na sreću, u razgovoru sa Dejanom Kalezićem, rekao mi je da se crno bijeli film polako vraća u upotrebu, jer ljudi žele da dočaraju baš te lijepe tonove, iako je upotreba filma danas prilično skupa.

Šta je, zapravo recept za dobru fotografiju - kvalitetna oprema ili osjećaj za detalj?

- Što se tiče dobre fotografije nikad ne znate kad ćete je napraviti, jer meni se često dešavalo da pođem namjenski da radim neku fotografiju i ne uspijem u toj namjeri, a opet nekih puta sasvim slučajno nastane neki snimak za pamćenje. Oprema jeste bitna, ali ne i presudna - ključ dobre fotografije je znanje i pravilna upotreba svijetla, bez svijetla ne bi bilo ni fotografije.

Do sada ste imali nekoliko izložbi, kao i inostranih angažmana?

- Imao sam tri izložbe: 2013. "Retrospektiva Bedem festa", 2015. "Neprekidnost",  izložba, koja je bila u domu JNA, pod organizacijom KC Punkt i 2016. jubilarna izložba povodom dvadeset godina litije Svetog Vasilija Ostroškog, gdje sam imao tu privilegiju da sa još šest fotografa izlažem svoje radove.

Prošle godine sam, takođe, imao tri inostrana angažmana, bio sam u Austriji, Italiji i Njemačkoj. U Austriji sam fotografisao svjetski poznatu opersku divu Heidi Brunner, u Italiji sam fotografisao jedno izvorno napuljsko vjenčanje, a u Njemačkoj sam bio fotograf Evropske akademije za mir u Evropi.

Kolekcionar ste, kako dolazite do starih predmeta? Koji za Vas ima posebnu vrijednost?

- Kolekcionarstvo je za mene jedna neobuzdana strast. Do predmeta dolazim najćešće kupovinom, a nerijetko poklonima ili pronalaskom. Za mene najveću sentimentalnu vrijednost imaju naše istorijiske crnogorske fotografije.

Nesporno, Nikšić je Vaša glavna inspiracija, no da li je «tijesan» za sve što možete i želite?

- Nikšić je oduvijek bio i biće grad umjetnika, boema i dobrih ljudi u kojem možete realizovati sve ono što poželite. Tako da samo nedostaje rada, a inspiracije i prostora imamo na pretek.

Budući da ste član jednog nikšičkog benda, svirate gitaru, nastupali ste i na Bedem festu, koliko imate vremena da se posvetite i tom hobiju?

- Nekada sam svirao gitaru i imao tu privilegiju da nastupim na drugom Bedem festu, a sad je baš rijetko uzmem u ruke, jer nemam vremena. Ali, znate kako kažu - svaki instrument vam oprosti kad mu se vratite. 

U moru interesantnih podataka o Vama, zanimljiv je i taj o porijeklu?

- Kod nas u Crnoj Gori su jako rijetka prezimena, koja se završavaju na er, pa tako i ovo naše Zvicer. Neka nepisana legenda kaže da smo porijeklom Švajcarci i da su naši preci bili u papinoj gardi vratari i ključari u Vatikanu kao i da se prije nekih 350 godina naš predak doselio iz Italije u Crnu Goru i nastanio u pograničnom predjelu, u selu Cuce. Odatle smo svi mi. Jos jedna zanimljivost je da se na italijanskom jeziku Švajcarska kaže Svizzera.

 Posebnostima, koje stvara Miloš Zvicer, čini se, nikad kraja. Izradili ste i porodično stablo, ali ne, kako se to obično i radi?

- Kod nas u porodici se jako dobro čuvaju stvari, tako da sam imao tu privilegiju da se u našim albumima nađu fotografije četiri generacije mog čukunđeda Krsta, prađeda Sima, djeda Tripka i mog oca Dejana. Ja sam te fotografije uokvirio, upotpunio i povezao tako da se sad na mom zidu nalazi oko 50 fotografija moje porodice i rodbine sa tatine i majkine strane, koje sačinjavaju jedno specifično porodično stablo, napravljeno od fotografija.

 Želite i da nastavite porodičnu tradiciju i postanete pilot! Kada će se na spisku zanimanja naći i to?

- Biti pilot i letjeti nebom je za mene nesto nesvakidašnje. Nadam se da će se uskoro organizovati neki dobar kurs letjenja, koji ću sa zadovoljstvom pohađati. A, u međuvremenu sam odlučio da se oprobam u padobranskim vodama i u dogovoru sa mojom prijateljicom Anom Marijom Grubač napraviću nekoliko skokova, čisto da osjetim i tu vrstu adrenalina.

Razgovarala: Jelena Ćetković