Par naučnika iz Rusije sreću pronašao u Zeti: Nekad nas posmatraju kao marsovce

Neće vas začuditi ako čujete da su Rusi došli da žive u Crnoj Gori. Ali, šta ako je to par vrhunskih naučnika koji živi u Zeti?

Dmitri Tarasov, Rus koji ima dva doktorata iz oblasti elektrotehnike i njegova supruga Valentina Komarova, specijalista za astrofiziku i nebesku mehaniku školovali su se na prestižnim evropskim koledžima. Zavidnu karijeru u nauci i porodični život gradili su nakon toga u ruskoj prijestonici.

“Život u Moskvi je međutim, naporan, stresan. Ogromne su gužve, Sunca ne vidiš po pola godine. Jednog dana rekli smo sebi 'Dosta više negativnog bilansa. Treba nešto mijenjati, jer imamo samo jedan život. I tako smo krenuli u potragu za boljim mjestom”, priča Dmitri za portal Antena M.

I ne, nijesu, kako to ustaljeni obrazac nalaže, čuli od ruskih tajkuna da na crnogorskom primorju ima jeftinih nekretnina.

Dmitri i Valentina su čuli da je područje bogato vodom, blage klime, srdačnog stanovništva… Došli kao turisti 2006. i baš kao u filmu – ostali zauvijek.

Novi dom su počeli graditi u Zeti. Na pitanje osjećaju li se nakon života u Parizu i Moskvi sputani u Zeti, Dmitri i Valentina odgovaraju: “Kako to?”

“Voz staje na pet minuta od kuće, do aerodroma se može pješke, Dom zdravlja i škola su na dohvat ruke, u Opštini nikada nema gužve kao u Podgorici, uvijek ima mjesta za parking, mirno je tiho, zeleno…”

“Nijesmo se slučajno našli u Zeti. Oduvijek smo voljeli prirodu, prostor, i upravo život u gradu i stanu nas je sputavao.”

Dmitri se zaposlio u IT kompaniji, Valentina se bavi popularizacijom nauke u zemlji, a sin Jevgeni studira.

Ova porodica se u Crnoj Gori osjeća "kao da su stvarno doma”, kažu. Svoji na svome.

Dmitri već savršeno vlada crnogorskim; Jevgeni, koji studira u Baru, pokupio je i lokalni akcenat; dok Valentina, kako kaže, “upija sada jezik”, ali bez problema može komunicirati, pa i držati časove.

“Niko nas nikada nije nazvao došljaci, niti dočekao sa sumnjom, oprezom, otporom, a kamoli mržnjom. Nijesmo nikada zažalili zbog odluke”, uvjeravaju. “Ovo je sada naša domovina i ne nedostaje nam stara.”

Iz bučne i stresne Moskve su, na primjer, jedva čekali da odu na odmor. Sada to posmatraju kao u staroj jevrejskoj šali: „Skroz sam jadan i nesrećan. Živim pored mora, tako da nemam ni gdje na odmor da otputujem...“

“U Crnoj Gori stvarno ima svega na toliko malo prostora da jednostavno ne vidimo razloga da idemo negdje vani na odmor.”

Nije sve tako ružičasto

Iako život na novoj zemlji opisuju lijepim riječima, na pretek je stvari koje su kod njih izazvale očaj, razočaranje, iznenađenje…

“Nekoliko puta se desilo da stvari moramo raditi na prekomplikovani način zbog crnogorskog zakonodavstva, tradicije ili mentaliteta, dok iz našeg iskustva iz više zemalja svijeta pouzdano znamo da se to rješava mnogo jednostavnije i povoljnije za svaku stranu", kažu navodeći primjere iz komšiluka, pravosuđa, saobraćaja…

Vrlo brzo su se sreli sa nekim osobenostima Crne Gore: "Doživjeli smo vještačenje štete na vozilu koje nikada nije ni postojalo, pa smo na primjer saznali kako je let jednog BMW-a kroz naselje dozvoljen čin, jer je “pilot” iza volana sin nekog funkcionera i tako redom".

Najviše ih boli neodgovornost, odnosno neuređenost i neprofesionalizam.

“Ovdje vlada neobzirnost prema drugim osobama - na javnim mjestima, u prevozu, na parkinzima, da ne govorimo o čuvenoj lijenosti...", smatraju naši gosti, mada su sada već skoro pa domaći.

Dmitriju je posebno simptomatično za naše društvo što svako sebe proglašava za majstora, dok “u većini slučajeva nema ni malo predstave o poslu na koji se usudio.“

Kao istinski posvećenik nauci, koji se tokom decenija dokazivao na različitim poljima, upozoravajuće je kad kaže: "Može zvučati smiješno i banalno, ali društvo koje toleriše lažnog majstora pristaje na pogrešnu percepciju struke i zanata, počinje da misli da „tako se to radi“, i ne dobija kvalitetnu uslugu ili robu za svoj teško zarađeni novac.

S druge strane, lažni majstor, iako na početku možda i bio svjestan svoje nestruke, i imao potrebu za usavršavanjem, vidjevši da ga društvo ipak prihvata kao majstora, pada u zabludu da je zaista takav i odustaje razvoja. Dotok novih istinskih profesionalaca je blokiran- jer je drušvo u iluziji da „imamo dovoljno stručnjaka, sva radna mjesta su popunjena, zašto bi išta mijenjali“.

Dok u stvarnosti nema možda nijednog. i tako na svim nivoima, od vodoinstalatera do profesora na fakultetu. Oni koji su zaduženi za nešto ne mogu odraditi posao kako treba, a istovremeno oni koji bi mogli taj posao odraditi kako treba- ne mogu doći do posla… Ovo je zaista jedna velika zamka koja vodi do tragedije kroz regres kvaliteta i robe i usluga, i pada efikasnosti privrede", pričaju naši sagovornici.

Zbog svega ovoga, napominju Dmitri i Valentina, “žalosni smo, zajedno sa društvom koje treba da se razvije i preraste ove bolesti, a nikako mrzovoljni”.

Kao par koji jako cijeni kulturu, takva dešavanja u Crnoj Gori mora opisati sa izvjesnom gorčinom. Festivali, karnevali, svirke... sve im to izgleda kao neka improvizacija.

Indikativan je momenat koji Dmitri opisuje. Kada su tek došli, pronašli su klub koji je najavljivao neku dobru, džez svirku. Barem je tako djelovalo.

Kada su to pronašli, pitali su se da nijesu promašili, jer su čuli da je među omiljenim gradskim klubovima. "Prvo, ne možeš da uđeš jer vratima udaraš muzičara koji nastupa. Od dima cigareta ne vidiš kuda ideš. Na 16 kvadrata su šank, stolovi, bina... Muzika je sve, samo ne džez. Napustili smo to mjesto razočarani."

Drugi momenat koji im smeta jeste to što za neka dešavanja nijesu moguće rezervacije, što programi nijesu blagovremeno razrađeni, nema organizacije... 

Naša bogata ruska braća

Porodica Tarasov/Komarova sjajan je primjer apsurdnosti stereotipizacije. Oni nijesu Rusi kakvi se u crnogorskim čaršijskim pričama često spominju, oni nijesu ekcentrični naučnici kakve možda očekujemo.

Zato im smetaju predrasude koje nažalost baštinimo.

“Najprije nam smeta gotovo kanonska priča kad saznaju naše porijeklo 'O, pa mi smo isti narod. Rusija je majka.'

A druga opcija je: 'A, ovi su puni kao brod. Daj da ih prevarimo, da im prodamo plac, stan, kola, solarijum…', pričaju sagovornici Antene M.

“To zaista smeta… to što i nas, koji nijesmo milioneri, nego živimo skromno od svog rada, doživljavaju pogrešno.”

Izvor takve percepcije poznat je Valentini: “Dosta bogataša, korumpiranih činovnika, pa i pravih mafijaša stizalo je jedno vrijeme u CG radi kupovine veoma skupih nekretnina na primorju.”

Ali, probajte da gledate drugačije, kaže Dmitri: „Može li neki učitelj iz Podgorice da ode i kupi vilu u Španiji? Vjerovatno ne, ako radi pošteno. Pa zašto onda iskustvo pojedinca prenosimo na čitav narod?“

S druge strane, ako zamišljate naučnike kao kakve osobenjake bez smisla za humor i socijalni život, ovaj par bi vas uvjerio kako se grdno varate.

Naravno, za svega pet minuta čuli biste pregršt zanimljivosti. Ali iako su život posvetili nauci, Dmitri i Valentina poznaju i druge, vannaučne stvari.

Maltene su sami stvorili pravu malu oazu u Zeti, sade cvijeće i drveće, brinu se o kući i vrtu… Ove doktore nauka često ćete vidjeti sa lopatom i čizmama.

To je, izgleda, neobično samo u našoj društvenoj zajednici.

“U Rusiji se stručna sprema osobe ne ističe toliko ni u razgovoru, pogotovo ne na vizit-karticama, kao ovdje.”

„Zatim, normalno je da će neko, ako je inženjer, sam da zida, popravlja auto i sl. Tako i mi, ne zovemo majstore zato što nemamo novca, već zato što nalazimo zadovoljstvo u tome da radimo sami. Uređujemo baštu, kosimo, sadimo cvijeće...”

Zato, kaže Dmitri, stereotipi se najviše vide kad se Zećani čudu ne mogu načuditi kad vide komšije da kopaju.

“Najprije to što smo doktori posmatraju kao nešto za divljenje koliko smo pametni, pa još kad vide da radimo – nas komšije smatraju za izuzetno unikatnu porodicu, za osobe koje su kao stigle sa Marsa.”

Ovdje su čuli izreku koju roditelji često govore djeci "Uči sine, da ne radiš", koja im je smiješna, gotovo suluda.

U nekoliko ravni im je problematičan taj stav. Najprije, što bi onda uopšte učio. Da ne radiš, možeš i bez učenja, kažu.

Zatim, dodaju, ljudi ovdje misle ako završe fakultet sa desetkom, odmah je neko dužan da ga zaposli.

Treći problem vide u snobovskom stavu naših visokoškolaca, koji smatraju, "ako imaju diplomu, ne smiju uzeti čekić, a kamoli ašov u ruke", zaključuju.

S obzirom na to da Dmitri ima puno radno vrijeme u barskoj firmi, a Valentina vodi Astronomski klub, sprema prvi udžbenik astronomije u našoj zemlji, fascinantno je kako uopšte stižu sve to i da li imaju slobodnog vremena.

“Ako mislite slobodno vrijeme ono kad neko leži i ne zna šta bi sa sobom ili jednostavno sjedi kod komšije na kafi – to nemamo. Sa tipičnog crnogorskog stanovišta, slobodnog vremena onda nemamo, jer mi odmaramo uživajući u baštovanskim poslovima ili učenju”, navodi Valentina.

Kroz šalu dodaju kako mi u Rusiji ne bismo izdržali: "Uopšte rečeno, imamo osjećaj da bi prosječan Crnogorac crkao ako ne prve, onda druge zime u Rusiji.

Tamo je, ali ne samo tamo prosto nezamislivo da neko ne dođe na posao iz razloga da „nije raspoložen“ ili „pala je kiša“ ili „danas mi je slava“ i td. Takođe bi bilo nezamislivo, apropo one priče o majstorima -  da neko ko postavi pločice krivo na primjer, traži da se isplati jer je navodno radio čitavi dan. Ne samo da neće biti isplaćen, već će platiti odštetu za uništeni materijal…"

Naučnici, a ne samo Rusi u Zeti

Crna Gora, po naučnoj pismenosti, sa Albanijom zauzima posljednje mjesto u Evropi. Pogotovo imamo katastrofalne rezultate u domenu fundamentalnih nauka.

Šta o ovoj situaciji smatraju Dmitri i Valentina kao naučni radnici:

“Crna Gora ne radi dovoljno na promovisanju naučnog znanja. Ministarstvo uživa u PR akcijama i deklaracijama tipa 'gradimo i podržavamo društvo zasnovano na znanju', ali od deklaracija do akcija je dalek put.

S druge strane, nevladina udruženja i druge organizacije koje se bave promocijom nauke nemaju kapacitete da to rade same.

“Ovdje ima entuzijasta koji veoma uspješno pomažu talentovanoj djeci, spremaju ih za međunarodna takmičenja... Mnogi od njih posijle upisuju studije van zemlje, spadajući po bodovima na ispitima u 5% najuspješnijih u Evropi. Ali problem je u tome što se nakon studija ne vraćaju kući jer nemaju što raditi u zavičaju", podvlače glavni crnogorski problem.

"Rijeka high-tech preduzetništva i investicija ne teče uzbrdo, koliko god nju nagovarali, izražavali podršku i tvrdili da će biti bolje", objašnjava Dmitri živopisno. "Ali kada iskopate povoljno korito – usmjeri se sama brzim tokom, ne tražeći ni odobrenja, ni ohrabrenja niti garancija.”

Ono gdje oni vide neki put napretka jeste u akcijama, a ne reklamama.

"Podrška same nauke kao i promocija nauke je u akcijama, u stalnim istraživačkim stanicama za mlade, u stalnim postavkama tipa muzeja nauke, u finansiranju nacionalnih istraživačkih projekata, u pokrivanju organizacionih troškova naučnih skupova, časopisa, knjiga i sl, u stvaranju uslova za high-tech preduzetnike kao jedinstvenog načina za sprječavanje odliva mozgova.

Trebaju nam akcije koje bi stvarno pretvorili CG u društvo zasnovano na znanju iz društva zasnovanog na kontroverznim vezama", zaključuju.

Kako je i pomenuto, karijera u nauci često je obavijena velom nekim predrasuda. Dmitri navodi da tu nema odricanja i sličnih stvari, već se samo promisli o ciljevima i postave prioriteti u životu. Stoga tvrdi da zbog nauke “ništa ne trpi” u vasem životu.

Kada su posrijedi dame u nauci, pošto se često postavlja neki imaginarni ultimatum ljubav-karijera ili nauka-porodica, Valentina kaže da je to samo zaostavština patrijarhalnog društva.

“Ubijeđena sam da ženama nije teže uspjeti u nauci. Ne postoji dokaza neka izražene intelektualne razlike između polova, dok vaspitanje, obrazovanje, karakter naravno imaju uticaj na lične performanse i kapacitete”, navodi Valentina.

Imajući sve ovo u obzir, oni su ipak mišljenja da iako mala, Crna Gora ima mogućnost za naučni napredak, uz uslov da se oslobodi nekih stega.

“Mala naučna zajednica ima samo jednu manu – težnja ka samoizolaciji. Nažalost takvo postupanje “iz sujete” vodi do degradacije naučnika, pada nivoa radova i disertacija, diskreditaciji visokog zvanja profesor. 

Ali mala zajednica ima i svoje prednosti, koje po našem mišljenju potencijalno nadmašuju mane. Mala zajednica je ujedinjena, mobilnija, adaptivnija, brže reaguje na nove potrebe društva i tržišta i mnogo lakše se reformiše. U maloj zajednici mnogo je lakše postići konsenzus neophodan za efikasan rad. Tako da smatramo mala zajednica zaista može uraditi mnogo, samo da djeluje svjesno, polazeći od svojih jakih strana, ne pokušavajući da glumi a kamoli da se takmiči sa nekim jačim društvom. Male zajednice mogu veoma uspješno popunjavati niše, i tim dopunjavati i pomagati jaca, a ne konkurisati sa njima", savjetuju na kraju.