Piše: Vladimir Jovanović
Kada je riječ o vladavini zakona, koja je sadržana u čl. 1 Ustava Crne Gore iz 2007. godine, postavlja se nekoliko pitanja u odnosu na Zakon o slobodi vjeroispovijesti – pišu Hartmut Rank, Norbert Bekman-Dirkes i Janik Kelman u analizi „Rasprava o vjerskom zakonu u Crnoj Gori”, koju je 10. februara objavljila Fondacija Konrad Adenauer.
„S obzirom na to da zahtijev sigurnosti izvire iz vladavine zakona, postavlja se odmah pitanje u kojoj se mjeri vjerska imovina može svrstati u dvije kategorije sadržane u Zakonu (čl. 62. st. 1. i 2.) i na taj način moguće utvrditi za koju nekretninu je potrebno obezbijediti dokaz o vlasništvu”.
(Čl. 62 st. 1 i 2 Zakona: „Vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore koji su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine, i za koje ne postoje dokazi o pravu svojine vjerskih zajednica, kao kulturna baština Crne Gore, državna su svojina. Vjerski objekti koji su izgrađeni na teritoriji Crne Gore zajedničkim ulaganjima građana do 1. decembra 1918, a za koje ne postoje dokazi o pravu svojine, kao kulturna baština Crne Gore, državna su svojina”).
„Neki vjeruju da bi, prije svega, trebalo dokazati da su određene nekretnine ili izgrađene, kupljene ili čak u vlasništvu države do 1918. godine – ili da su izgrađene uz učešće crnogorskoga naroda”, navodi se u analizi Fondacije.
„Iako ovaj dokazni teret ne proizilazi direktno iz teksta Zakona, Crna Gora se, međutim, tu pozvala na Venecijansku komisiju. Povezana pitanja tumačenjâ u velikoj mjeri zavise od čitanja istorije Crne Gore, a često su država i Srpska pravoslavna crkva (SPC) dijametralno suprotstavljene.
Prema Vladi, do raspuštanja nezavisne Crne Gore, sva imovina Crnogorske pravoslavne crkve bila je u državnome vlasništvu. To bi rezultiralo obavezom vjerskih zajednice da prilože dokaz o vlasništvu nad svim imanjima iz tog vremena bez izuzetka. SPC se protivi ovome gledištu.
Ali čak i uz neutralni pogled na Zakon, postavljaju se dodatna pitanja. Jedna ili druga strana mogu zaista uspjeti da dokažu da su neke nekretnine bile u vlasništvu jedne ili druge strane – ili nijesu. Ovi dokazi možda se još mogu pronaći za zgrade ili kupovinu oko 1900. godine, ali mnoge crkve i manastiri u Crnoj Gori mnogo su stariji.
U svakome slučaju, trenutna verzija Zakona otvorena je za proizvoljna tumačenja države i izvršnih organa, a o pravnoj sigurnosti ne može biti sumnje. Okolnost koju država pokušava da iskorist je najava da je opet otvorena za zaključenje državnoga ugovora sa SPC. Toj Crkvi se stoga daje mogućnost izbora između relativne nesigurnosti u skladu sa režimom Zakona i sigurnosti ugovora.
U doba tržišne ekonomije, imovina uživa sveobuhvatnu zaštitu pravnoga sistema. Na primjer, čl. 58 crnogorskoga Ustava garantuje pravo na imovinu; intervencije se mogu vršiti samo u javnome interesu i uz odgovarajuću nadoknadu. Vlasništvo je najistaknutije zaštićeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima (EKLjP), posebno njezinim Dodatnim protokolom 1 u čl. 1.
EKLjP prema čl. 9 Ustava Crne Gore, ima hijerarhijski prioritet u odnosu na unutrašnje zakone i čini protivpravnim unutrašnje zakone suprotne Konvenciji”.
(Čl. 1 Protokola 1 EKLjP: „Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni”).
„Međutim, zbog strukture Zakona, Vlada bi mogla a priori osporiti zaštitu crkava po standardima EKLjP, što ionako čini u vezi sa pravnim nasljeđem Crnogorske pravoslavne crkve od prije 1920. godine”, navodi se u analizi Fondacije.
„Jer Zakon predviđa eksproprijaciju samo u slučajevima kada se vlasništvo nad imovinom ne može dokumentovati. Zajedno sa ograničenom vremenskom oblašću primjene Zakona [do 1918. godine], SPC stoga će moći možda da dokaže vlasništvo samo nad dijelom nepokretnosti, pa shodno tome – prema tumačenju Vlade – u većem dijelu ne može biti tražena zaštita prava na imovinu.
Međutim, Evropski sud za ljudska prava (ECHR), najviši organ za sporove u oblasti EKLjP, već je morao da odgovori u veoma sličnom slučaju. Grčka je takođe 1980-ih usvojila zakon kojim se eksproprijisala crkvena imovina u slučaju da Grčka pravoslavna crkva (GPC) ne može da dokumentuje svoje vlasništvo. ECHR je s pravom priznao kompleksnu situaciju da su se, tokom vijekova, mijenjali vladari, teritorijalne pripadnosti i primjenjivali različiti zakon, te da se vlasnički statusi do 1980-ih (a vjerovatno čak i u 21. vijeku) pomoću imovinskih akata ili drugih dokumenata teško mogu dokazati.
Dalje je ECHR saopštio da, bez obzira da li je GPC ikada legalno pośedovala imovinu koju je koristila veoma dugo, prošao je potreban vremenski period za sticanje imovine (sticanje imovine vremenom - državinom), i tako se došlo u domen zaštite imovine”.
Međutim, razlika u fundamentalnim činjenicama iz spora između države Grčke i GPC (predmet: Holy Monasteries v. Greece, № 13092/87 i 13984/88, presuda 9. decembra 1994) i mogućeg spora po osnovu Zakona o slobodi vjeroispovijesti pred ECHR između Crne Gore i SPC je drastična: pored ostaloga, SPC nije matična crkve Crne Gore, a osnovana je, prema vlastitim aktima, tek 1920. godine
Autori Fondacije ne uočavaju ni ovaj kontekst, iako su prethodno (vidi prvi dio analize) utvrdili da je do 1918. Crna Gora imala svoju posebnu istorijsku autokefalnu Crkvu.
U Grčkoj, vjerovatno najpravoslavnijoj od svih zemalja, crkvene nekretine i vjerske aktivnosti se oporezuju. Poreske olakšice u korist svih vjerskih organizacija u Grčkoj, bez izuzetka, ukinute su Zakonom № 3842.
Pravna lica koja predstavljaju GPC moraju da plate porez na imovinu; porez na zakup po stopi od 20%; dodatni porez na prihod od zgrada i zakupljenoga zemljišta u iznosu od 3%; ostali porezi u vezi su sa pravilima o oporezivanju svih ostalih uobičajenih transakcija, etc.
Ništa od ovoga nije postojeća praksa u Crnoj Gori, a SPC, tj. njezine eparhije, ovđe nijesu, po vlasitoj slobodnoj volji i izboru, ni registrovane kao vjerske ustanove.
U nastavku analize, autori Fondacije Konrad Adenauer pišu:
„U odnosu na slučaj SPC u Crnoj Gori, može se, dakle, reći da bi, bez obzira na mogućnost pružanja dokaza o vlasništvu, i ona mogla da se poziva na pravo državine [faktičkoga posedovanja, sa ili bez pravnoga osnova] u pogledu svoje imovine. Jer crnogorski zakon poznaje oblik sticanja imovine tokom vremena, kao što je navela i Venecijanskoj komisiji. Međutim, crnogorska strana u vezi s tim je primijetila da se državna imovina ne može steći državinom. I u ovome slučaju pravna ocjena pitanja zavisi od tumačenja istorijskih činjenica.
Da li SPC ima pravo na vlasništvo – pitanje je o kojem na kraju moraju da odluče sudovi; eksproprijacija u korist države predviđena Zakonom o slobodi vjeroispovijesti predstavlja ometanje prava i Ustav Crne Gore i EKLjP zahtijevaju da takvo uplitanje bude opravdano javnim interesom. Ako bi, kako kritičari pretpostavljaju, nekretnine konačno bila redistribuirane Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, to bi bilo teško opravdano prema vladavini zakona. Teško je zamisliti da bi crnogorska vlada mogla pobuditi javni interes koji bi na adekvatan način mogao pred njezinim stanovništvom opravdati eksproprijaciju od većinske Crkve. Ali, pošto Vlada ima veliku diskreciju u vezi s tim, trebalo bi da uslijede neki komentari o proporcionalnosti intervencije.
Uopšteno govoreći, ozbiljnost miješanja u zaštićeni pravni položaj mora biti izbalansirana s javnim interesom za miješanje. Pošto je ovo posljednje samo spekulacija, komentari su ograničeni na nekoliko stanovišta. I Ustav i EKLjP predviđaju nadoknadu u slučaju eksproprijacije, ali u Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ne mogu se naći takve odredbe. Venecijanskoj komisiji ovo je opravdano činjenicom da će se morati nadoknaditi samo eksproprijacija legitimne imovine, pošto Zakon ionako prenosi samo imovinu koja je stečena na zakonit način.
Ako sudovi ne slijede ovo obrazloženje, prema sudskoj praksi ECHR-a, eksproprijacija bez naknade je takođe moguća, ali samo pod ‘izuzetnim okolnostima’ (prirodne katastrofe, imperativni razlozi u javnome interesu itd.), za koje nijedna indikacija sada nije prepoznatljiva. Stoga se uzima u obzir da se eksproprijacija bez naknade smatra neproporcionalnom i samim tim nezakonitom. Mora se izbjegavati neravnopravan tretman vjerskih zajednica koje djeluju u zemlji, a prebacivanje tereta dokazivanja na štetu onih koji će biti eksproprirani teško se može smatrati najblažim sredstvom koje je vladavina zakona dužna koristiti u slučaju pravnih intervencija. Umjesto toga, država bi sama morala da dokaže da određene nekretnine nijesu u vlasništvu vjerskih zajednica”.
Međutim, autori analize Fondacije propuštaju da uoče, između ostaloga, da je ECHR još 2012. presudio u korist države Crne Gore u sporu koji je protiv nje pokrenula SPC, uz asistenciju države Srbije, zahtijevajući restituciju crkvene imovine u Crnoj Gori. ECHR je tužbu SPC odbacio, jer je bila neosnovana i neprihvatljiva, navodeći da SPC nije imala „postojeću imovinu" ni „legitimno očekivanje" – iz čega u praksi ECHR proizilazi da je crkvena imovina svojina Crne Gore.
U zaključku analize „Rasprava o vjerskom zakonu u Crnoj Gori” Fondacije Konrad Adenauer, autori pišu:
„Konačno, može se primijetiti da uprkos svim kritikama Zakona, već postoje mogućnosti da crnogorsko pravo ospori vlasništvo na sudu ako sadašnji vlasnici nemaju pravo na ovaj položaj. U tom pogledu, Zakon predstavlja samo pojednostavljenje proceduralnih koraka koji su potrebni za to i promjenu nadležnosti – do sada su se pred građanskim sudom morao pokrenuti postupak, a sporovi oko oduzete crkvene imovine sada su u nadležnosti upravnih sudova. U pravnome smislu čitava stvar nije novost.
Od nedavno je bilo umirujućih tonova; čini se da su obje strane spremne za pregovore. Ostaje da se vidi kako će prvo Ustavni sud Crne Gore, a kasnije i ECHR, ocijeniti Zakon i situaciju oko SPC u Crnoj Gori. Ono što je sigurno je da će ključne pravne procjene zavisiti od teškoga pitanja o tome kako bi se klasifikovali određeni istorijski događaji u Crnoj Gori prije više od 100 godina. U tom pogledu, ovaj sukob oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti takođe pokazuje kompleksnu, isprepletenu prošlost zemalja Balkana”.
(Kraj)
Analiza Fondacije Konrad Adenauer: Crna Gora imala istorijsku autokefalnu Crkvu (1)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR