Možemo različito misliti, ali ovo je bajička crkva

Duže od 30 godina čekali su mještani Bajica na Cetinju, listom Martinovići i Borilovići, da se okupe, bez policijskih kordona, u svojoj mjesnoj Crkvi Svetog Jovana Krstitelja i obilježe svoju slavu – Jovandan, piše Pobjeda.

 Tri decenije trebalo je da im plemenici, koji su uz Srpsku pravoslavnu crkvu, daju ključeve crkve.

Ekipa Pobjede zateka je juče ujutro i po tri generacije iz nekih familija – otac, sin i unuk, koji su došli da, kako kažu, održe amanet predaka da se Bajice „drže zajedno, kao jedno, pa i kad drugačije misle“.

Okupile su se samo muške glave, njih pedesetak. Ne radi se, vele oni, o diskriminaciji, „žene su ostale doma, da pripremaju slavu“.

A pripremili su se i oni – u spomen-domu pored Crkve postavljena je bogata trpeza, od njeguške pršute i sira, do crnog vina, rakije i sokova.

Ozarena lica svjedoče iskrenoj sreći što su se, poslije toliko godina, mogli u miru naći ispred svoje crkve i ući u nju.

“Slava Svetog Jovana Krstitelja je bajička krsna slava i mi želimo i sa ovog mjesta da pošaljemo lijepu poruku mira i sloge, da pošaljemo poruku da moramo da budemo ono što su nam bili naši preci, da se vodimo njihovim idejama i da svaku razmiricu, neslogu, u Bajice riješimo bratski, međusobnim razgovorom, ka’ što se to vazda i radilo”, kazao je Niko Jošov Martinović, koji tradicionalno, decenijama, donosi i loži crnogorski badnjak na Dvorskom trgu na Cetinju.

I ova, kao i stotine ostalih crkava i manastira u našoj zemlji prepisana je u vlasništvo Srpske pravoslavne crkve i u njoj su svih prethodnih godina, kako kažu u Bajicama, „služili srpski popovi“, a ključ od crkve držali su mještani koji su vjernici ove crkve, iako su oni manjina u selu.

Od Božića ove godine, priča Niko Martinović, počeli su da se sastaju i razgovaraju „kao plemenici“.

“Nama je glavno da je sloga. Možemo različito misliti, ali ovo je bajička crkva. I dogovorili smo se da nam predaju ključeve da obilježimo slavu”, dodaje Martinović.

Ključeve od Crkve vratili su, ali su se i saglasili da u njoj više neće služiti sveštenstvo SPC, a neće ni Crnogorske pravoslavne crkve, dok mještani ne postignu konačan dogovor.

 Tomo Borilović došao je sa ocem Veljom i sinom Savom da zajedno, „u ime tri generacije“, kaže on, „ispred ove naše svetinje, sa naše krsne slave, pošaljemo poruku mira za sve rođake, bratstvenike i plemenike“.

“Sve smo ovo uradili u dogovoru sa našim plemenicima koji ne misle kao mi. Bratska ruka pomirenja je pružena svima. Da se dogovorimo preovladalo je poštovanje prema ovoj svetinji – našoj crkvi i ovim grobovima i dušama onih koji tu počivaju”, kaže Borilović.

Prvi put je pred Crkvu u Bajicama došao kada je bio dječak. Imao je tada 15 i po godina i došao je na nalaganje crnogorskog badnjaka.

“Poslije 30 godina sam na istom mjestu i čini mi se da danas nema srećnijeg Crnogorca ni Bajice od mene, jer sam ođe, u miru, sa rođacima i plemenicima”, ističe Tomo Borilović.

Sa ocem Vasom i sinom Ilijom, koji ima nepune dvije godine, da u svojoj Crkvi obilježi slavu, došao je i Nikola Martinović.

“Ova crkva meni je ostala od prađeda, đeda, oca i doveo sam i sina da i on to zna”, kaže Nikola.

U spomen-domu, uz zakusku i piće, uglavnom se pričalo o politici.

“Novinari, napišite da ćemo braniti i odbraniti Crnu Goru”, poručuje grupa mladića.

Božidar Martinović naglašava da su Bajice za pomirenje i da su dobrodošli svi koji ne misle kao oni, „ali moraju znati da je Crkva bajička“.

“Neće više moći da služe popovi iz Čačka, Leskovca… Ovo je naša crkva i nećemo je puštiti nikome. Ovdje nema politike. Naši sugrađani vazda mogu da dođu, ali bez srpskih popova”, poručio je on.

Na slavu Bajicama došao je i Mijo Adžić, profesor u penziji, koji je radni vijek proveo u Hrvatskoj, u Splitu i onda se vratio na svoje Cetinje.

“Bajice su ponos crnogorski, pod lovćenskim olimpom. Ono što je ođe stvoreno nikada se ne može izbrisati, nikakvom okupacijom, niko ne može to poništiti. Danas, kad čujemo one najave za Mauzolej na Lovćenu, zgranemo se. To je tragedija uma i razuma. Njegošev mauzolej je ponos Evrope, to je najljepši spomenik 20. vijeka u Evropi”, kategoričan je Adžić.

Martinovići i Borilovići, kako su se i dogovorili sa plemenicima koji su uz SPC, juče su im vratili ključ od Crkve, ali će nastaviti razgovore.

Niko Martinović uvjeren je da će doći do dogovora koji će biti na obostrano zadovoljstvo, te da će osvanuti dan kada će i sveštenstvo Crnogorske pravoslavne crkve služiti u bajičkoj svetinji odakle je i prije tri decenije, 20. jula 1990, inicirana „Bajička rezolucija“ kojom je bratstvo Martinovića i Borilovića, uz podršku ostalih građana Crne Gore, zatražilo „vrtanje svijeh prava Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi koja su joj neregularno i nezakonski oduzeta nasilnijem pripajanjem Srpskoj pravoslavnoj crkvi 1920. godine“.

Tadašnje vlasti oglušile su se o apele Bajica, a, iako je u međuvremenu Crna Gora obnovila državnost i ponovo postala međunarodno priznata zemlja, imovina CPC ostala je u rukama SPC. Do danas su ključevi naših crkava i manastira kod njih, a Crnogorcima i sveštenstvu CPC je zabranjen pristup.