Rješenje Apelacionog suda u slučaju terorizam u pokušaju: Farsa s ciljem da se predmet uništi i nikad ne presudi

Za Antenu M piše: Rajko Bjeloglav

Sudije Apelacionog suda Seka Piletić i Zoran Smolović ocijenile su da je prvostepeni sud u slučaju terorizam u pokušaju sve pogrešno zaključio. Zato su donijeli čudnu odluku da se postupak sprovede pred drugim vijećem!?

Treći član Vijeća, sudija Milanka Seka Žižić bila je, prema pouzdanim saznanjima, snažno protiv ovakvog Rješenja, ali je preglasana. 

Da li je prvostepeno vijeće Višeg suda sve promašilo ili tandem Apelacionog suda niješta nije razumio…ili je posrijedi nešto treće, možda gore od obje prve varijante?

Ko iole poznaje pravila postupka i materijalno pravo, nepogrešivo prepoznaje da je namjera dvoje sudija bila da se predmet vrati na ponovno suđenje i da neko drugi oslobodi prvostepeno osuđena lica! Čudi, barem donekle, što sudije Piletić i Smolović nijesu to učinili sami, jer ih je zakon obavezivao da donesu presudu?

U Zakonu o krivičnom postupku jasno piše da će sud otvoriti pretres ako nađe da je prvostepeni sud pogrešno cijenio dokaze. Umjesto toga, Apelacioni sud nalaže prvostepenom sudu da opet izvede (već izvedene) dokaze i da zaključi drugačije!

Obrazloženje odluke Apelacionog suda u startu nameće pitanje: da li su sudije Piletić i Smolović zaista pročitali kompletne spise predmeta? Jer, i laiku je jasno da su ključne činjenice i dokaze izostavali, kao da ih nije ni bilo! Svoje razloge za poništenje prvostepene presude naveli su na 29 strana, a ispred sebe imali su presudu na blizu 700 strana, zasnovanu na preko 170 pretresa, stotine dokaza i hiljade stranica žalbi… I, ipak, uspjeli su da na 29 strana “spakuju” njihovo obrazloženje!!!

Za dvoje sudija Apelacionog suda nema ni dokaza, ni krivičnog djela! U redu, ali takav zaključak mora da bude nedvosmisleno objašnjen, imajući u vidu društvenu važnost slučaja i fokus domaće i strane javnosti na predmet.

Ako je tako, zašto sudije Apelacionog suda nijesu otvorile pretres i donijele meritornu odluku, kako ih je zakon obavezivao? Način na koji su ukinuli prvostepenu presudu, rečeno jezikom razumljivim i pravnim laicima, obrazac je postupanja s ciljem da se predmet uništi i da se nikad ne presudi. Za otvaranje pretresa i donošenje presude trebalo je imati ljudske i profesionalne hrabrosti. Sudije Piletić i Smolović nisu je imale, pa je odluka koju su napisali samo farsa.

Dvoje sudija Apelacionog suda zaboravili su da “odbrane” neodbranjive činjenice i dokaze, pa ih zato na svojih 29 stranica nisu ni pomenule. U radu koji se ne može nazvati ozbiljnom sudskom presudom koristili su samo djelove navoda žalbe koji su išli u prilog njihovoj odluci, kako bi zamazali oči barem laičke javnosti. Naime, sudije Apelacionog suda “ne vide” sledeće činjenice: da zaista postoji optuženi Šišmakov i Popov; da  je Šišmakov uplatio novac svjedoku saradniku Sinđeliću da bi došao u Rusiju i to u pošti koja se nalazi preko puta GRU-a; da je Sinđelić došao u Rusiju, da je dobio novac, da je preduzeo sve radnje koje mu je Šišmakov predočio i da je rekao Sinđeliću kako je on obavio razgovore sa liderima DF-a; da su oni stalno dolazili “da dosađuju”, da neće više “da ih trpe”, da su dali ogroman novac za kampanju i medije...

Sudije ne govore o razlozima susreta Sinđelića i Šišmakova u Beogradu; o slikama sa Kalemegdana; o komunikaciji Šišmakova specijalnim telefonima koji su se nalazili u reonu Zlatibora; o sastancima Sinđelića sa Ristićem, sa Bogićevićem, sa Velimirovićem; o kupovanju 50 kompleta opreme za lica koja bi izgledala kao crnogorski SAJ, a koju je trebalo da obuku na dan izbora u Crnoj Gori; o dolasku Popova zajedno sa Šišmakovom u Srbiju, u vrijeme izbora u Crnoj Gori; o novcu koji je Sinđelić davao Ristiću, Bogićeviću, Velimiroviću i generalu Dikiću… Ne govore sudije o identitetu Šišmakova, o njegovom pasošu sa lažnim podacima i lažnim imenom Eduard Širokov; o odgovoru na zamolnicu Ruske Federacije, gdje vrlo simptomatično i čudno nije dostavljen pasoš Širokova, a jeste navodna njegova izjava, dok je za Popova dostavljena izjava i pasoš.

Konačno - za ove sudije nije sporno ni što je devet lica priznalo krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije!?

Sudije Apelacionog suda u obrazloženju ne kažu ni riječi o odbrani Dikića, u kojoj priznaje da mu je Sinđelić pomenuo ulazak u Skupštinu, a Velimirović riječi “Defa” (DF-a?); o fotografijama; o pretraživanju i čuvanje mapa- centra grada u telefonu; o dopisivanju  da  16-tog može biti karambol u Crnoj Gori, jer - biće veliki protesti.

Ni riječi o odbrani Dikića koja se tokom suđenja mijenjala: od potpunog negiranja umiješanosti pred tužiocem i na glavnom pretresu, kada je rekao da je sve “bajka”; u toku postupka, potvrđuje određene činjenice, suštinski mijenja odbranu, objašnjavajući sve zaboravnošću i naknadnim sjećanjem, pa potvrđuje sastanke sa Sinđelićem, primanje iznosa novca od 500 dolara, skup ispred Skupštine, protest, naguravanje u Skupštinu kako to rade navijači, fotografije snimljene ispred Skupštine, jer “Kristina voli da se slika”, Velimirovićevo pominje riječi “Defa”, srpsku opoziciju kao organizatora skupa, preuzimanje specijalnog telefona oko 22 sata, po kiši i nevremenu, ispred “Delte”, za koji je došao iz Budve, pa javljanje Sinđeliću iz Podgorice, pretrage na internetu…

NIje logično da se osoba kakav je Bratislav Dikić naknadno prisjeća, pa od “bajke” na početku, dođe do priznanja činjenica, odnosno događaja u kojima je bio akter. Dikić je bio komadant srpske Žandarmerije, sam je naveo da je obezbjeđivao visokorizične objekte i skupove, pa je čudno kako sudije Apelacionog suda nijesu napisale ni riječ u odnosu na njegovu odbranu u ovom dijelu?

Dikić nije ni sporio da je trebalo da ima sastanak sa organizatorima protesta, nazivajući ih prijateljima, jer je znao da taj protest organizuje srpska zajednica, a protiv ulaska Crne Gore u NATO. Pokušao je general žandarnerije da relativizuje svoja saznanja navodnim neznanjem i naivnošću, ali su ga materijalni dokazi demantovali. Vjerovati  bivšem komandantu srpske Žandarmerije kad u svojoj odbrani kaže da je došao u Crnu Goru kako bi govorio na nekom skupu, a da pri tome ne zna sa kojim prijateljima je želio da se nađe u lokalu iza Skupštine i ko organizuje skup, naivno je i za laika, a ne za iskusne sudije.

Odstupajući od svog provobitnog stava da je sve “bajka”, Dikić kasnije priznaje da mu je, tek tako, 500 dolara nesmotreno “ugurao” Sinđelić! Za šta? Sudije  Apelacionog suda ne osvrću se ni na kodno ime Nikola koje je koristio Dikić, niti konstatuju, a kamo li da obrazlažu kako se general žandarmerije prisjećao novih detalja dok je odmicao sudski postupak?! Za sudije Piletić i Smolović nije od značaja ni materijalni dokaz – poruka koju je Dikić razmijenio sa izvjesnim Milbridžom, u kojoj je napisao “Mislim da karambol može biti u Crnoj Gori oko  16-tog, biće veliki protest”!?

Ali, zato, sudije Apelacionog suda kažu da nema dobiti, ni uvećanja profita prvostepeno osuđenih, navodeći kao argument novac koji im je dao Velimirović na autobuskoj stanici u Podgorici, navodno za troškove. Nijednom riječju se ne osvrću na iznose novca koje je dobio Sinđelić, a koji su dati Dikiću (što je on i priznao), pa Velimiroviću 30 hiljada eura za 50 kalašnjikova, 50 pištolja i što više municije, te Bogićeviću i Ristiću – iznosi: 15 hiljada, 30 hiljada, 29 hiljada, 9 hiljada i itd.

Jasno je da u ovom slučaju novac nije primaran motiv, ali je još jasnije da navedene iznose nije moguće zanemariti. Osim namjerno?

(nastavak sjutra)