Da li Cetinju treba Titov spomenik?

Za Antenu M piše: Ivan Martinović

U obraćanju 23. aprila 1948. američki predsjednik Hari Truman rekao je: “Rečeno mi je da je Tito ubio više od 400 hiljada opozicionara u Jugoslaviji prije nego se učvrstio kao diktator.” Iako se broj odnosi na sve u Jugoslaviji, od Slovenaca do Albanaca, ova procjena mora biti pretjerana. Osim toga, Truman ne uzima u obzir da je među ubijenima opozicionarima bilo i mnogo kolaboranata sa okupatorima. Svejedno, moralo je biti i hiljade ljudi koji su stradali samo zato što su bili protivnici komunizma.

U Crnoj Gori često se izjednačava komunizam i antifašizam. Nije li Staljin bio antifašista, nije li njegova uloga u pobjedi nad Hiterom veća od Titove? Svejedno, za demokratsku (i takva postoji) Rusiju Staljin je negativna ličnost, kao što je i za Evropski parlament koji je donio rezoluciju o osudi oba totalitarizma i fašističkog i komunističkog. A u Crnoj Gori svi teže Evropi, barem deklarativno.

Antifašizam u Italiji bio  jekoalicija svih, od konzervativaca, preko liberala do komunista. Tamo su komunisti uvijek poštovali demokratiju i postali evrokomunisti. U partizanima je, svakako, bilo i onih koji nijesu bili komunisti, ali samo ako bi prihvatli potpunu političku i oraganizacionu dominaciju komunista. To je bitna razlika u odnosu na italijanski primjer.

U Crnoj Gori se, tako, i danas slavi Jovan Tomašević. Na Cetinju postoji i njegova bista i ulica, samo zato što je bio osnivač Komunističke partije. On nije bio antifašista, umro je 1924. U to vrijeme Lenjin je kritikovao italijanske socijaliste što su izbacili iz partije Musolinija, jedinog koji je mogao dići revoluciju. Sklonost nasilju bila je zajednička i komunističkom i fašističkom lideru. Osim toga, Tomašević je bio i istaknuti bjelaš koji je znao da je propaganda protiv kralja Nikole gomila laži. Ko zna, možda bi i Marko Daković ili Savo Fatić imali spomenik na Cetinju da su bili komunisti.

S druge strane, Tito je bio borac za nacionalnu ravnopravost svih, uključujući i Crnogorce. To je svakako važan razlog za popularnost komunista u Crnoj Gori. Nažalost, komunisti su se istovremeno zalagali za podjarmljivanje svake nacionalne elite, ne prezajući ni od fizičke eliminacije kada je to bilo potrebno. A nacionalna elita je osnovna karakteristika svake nacije. Kasnije bi na njeno mjesto postavili svoju, komunističku nacionalnu elitu i time kontrolisali društvo. Još kasnije, kad bi uvidjeli neodrživost svojeg koncepta, u svoje nacionalne elite bi unosili elemente starih elita. Upravo u državama kao Poljska, Češka, Estonija, Slovenija… u kojima je relativna snaga predkomunističkih nacionalnalnih elita bila najveća, transformacija u demokrtsko društvo bila je najuspješnija.

Crnogorska nacionalna elita bila je posebno razorena. U startu malobrojna, uz to 1918. destkovana i žigosana kao “kamarila” kralja Nikole. Doduše svaki “kamarilac” gubio je tu "titulu" i postajao nacionalni patriota, druge nacije naravno, čim bi preskočio u bjelaški tabor. Dolaskom komunista, izvorna crnogorska nacija ostala je “kamarila”. Ali kako je komunistima bila neprihvatljiva svaka nacionalna elita, jednako su se okomili i na srpsku elitu, i u Crnoj Gori i van nje, čime je uspostavljen kakav takav balans, pa je Crna Gora bila na dobitku.

Tvrdokorniji od drugih, crnogorski komunisti bili su u obračunima sa ideološkim neprijateljima žešči od drugih. Beograd i danas, s pravom, žali za 100 uglednih građana koje su komunisti bez suda odmah pobili. Cetinje ne pominje svojih 20, što je proporcionalno šest puta više. U Dubrovniku ih je ubijeno sedam, na isti način... Da se zna da su komunisti bili protiv svake nacionalne elite.

U Crnoj Gori je odmah promijenjen glavni grad, što je opet značilo da se počinje "s ledine", da će stara elita manje ometati izgradnju nove. Da stvari pođu glatko, Podgorica je preimenovana u Titograd. Đilasova logika bila je da Tito ne može dozvoliti da se grad sa njegovim imenom zapostavi. I nije se zapostavio, inicijalno se razvijao Titograd a ne Crna Gora.

Kako se nacije ne stvaraju dekretima, stare nacije nijesu umrle, a nova jugoslovenska nije zaživjela. Nacionalne tenzije neprestano će da rastu. Tito je pokušao da riješi problem ali nije uspio, Jugoslavija se raspala u krvavom ratu. Iako ima i drugih mišljenja, smatram da je to konačni neuspjeh njegove misije.

Nacionalna borba u Jugoslaviji imala je dva jasna tabora. Jedan je Rankovićev unitaristički, a u mnogo čemu i velikosrpski, a drugi je Kardeljev federalistički pa i konfederalistički, sličan onome za koji je bio kralj Nikola 1918. Ne čudi da je Kardelj savjetovao crnogorskom rukovodstvu da se vraća Cetinju, to jest svojim izvorima.

Crna Gora je bila u Rankovićevom ataru i on je oživio duh velikosrpstva, doduše uvijen u komunističku oblandu i nikada tako sirovo anticrnogorski kao 1918. Upravo je u Rankovićevom periodu, otprilike od 1954. do 1966, počelo unošenje elemenata starih elita u novostvorene komunističke. Katastrafalno je za Crnu Goru što su primarno unošeni elementi srpske elite a ne one izvoreno crnogorske, ona je ostala “kamarila”.

Tito se pojavljuje kao zaštitnik Crne Gore i Cetinja, pogotovo iza pada Rankovića, nudi Jovu Kapi da ode u Crnu Goru i postavi nove kadrove. Kapa odbija, umjesto njega dolazi Veljko Milatović, iskreni crnogorski patriota ali, ubrzo se pokazalo, previše oprezan. Tito je znajući da je kralj Aleksandar svojom, a ne Njegoševom kako mnogi i danas misle, kapelom “uvjenčao” Crnu Goru sa Srbijom, progurao izgradnju Mauzoleja. Milatović je pomagao, ali nedovoljno energično. Pa tako političku bitku za Mauzolej nijesu vodile republičke institucije nego Skupština Opštine Cetinje.

Tito je isto tako bio za prenošenje ostataka kralja Nikole, simbolički čin njegove rehabilitacije, za uspostavljanje Crnogorske crkve… Nije, međutim, bilo snage u Crnoj Gori da to uradi. Đilasov i Rankovićev period ostavili su pogubne posljedice. Čak je i 500 godina osnivanja Cetinja, jubilej koji nije bio ni najmanje politički kontroverzan, na republičkom nivou tretiran kao lokalna proslava. Tadašnji Predsjednik predsjedništva Jugoslavije Mika Špiljak, u mnogome Titov sljedbenik, mislio  je dugačije i svojim je prisustvom uveličao proslavu. Ne čudi, onda, što će Crna Gora kasnije zavrsiti u taboru Slobodana Miloševića.

Da se vratimo Titovom spomeniku. Za ono što je napravljeno napravljeno 1944. nikako. Ono što je napravljeno nakon 1966. popravlja stvari ali nedovoljno. Iako bi spomenik Titu bio neuporedivo više opravdan nego postojeći Jovanu Tomaseviću.