Društvo prijatelja Berana i Udruženje "Beranda" organizovali su danas obilježavanje 95-te godišnice od smrti vojvode Gavra Vukovića (1852 – 1928), prvog diplomiranog pravnika u Crnoj Gori i ministra inostranih djela u knjaževini Crnoj Gori.
Članovi ovih udruženja, nasljednici i poštovaoci Gavra Vukovića posjetili su tim povodom njegov grob, u porti manastira Đurđevi stupovi, u Beranama. Nakon polaganja cvijeća, Jovana Došljak je prisutnima pročitala izvode iz eseja o Gavru Vukoviću, autora Slobodana Vukovića i Milovana Đilasa.
Slobodan Vuković: “Danas, 29. jula, 2023. navršava se devedesetpet godina od smrti Gavra Vukovića, dugogodišnjeg ministra inostranih djela Crne Gore, sina slavnog crnogorskog junaka i senatora, Vojvode Miljana Vukova, za koga Gavro reče: ‘Bio je skroman, izgledao je miran, ali dirnut u častoljublje, postajao je pravi ris’. Vojvoda Gavro Vuković (1852-1928), stariji sin Vojvode Miljana, rođen je u Lijevoj Rijeci. Rano djetinjstvo proveo u Lušcu, na Gomilama, kod Berana. Osnovnu školu 1859. pohađao u manastiru Đurđevi Stupovi; poslije drugog razreda nastavio na Cetinju. Gimnaziju započeo u Nici, u Francuskoj, pod pokroviteljstvom Knjeginje Darinke. Maturirao u Beogradu 1869. U istom gradu na Visokoj školi diplomirao pravo 1873. Prvi crnogorski diplomirani pravnik; bio ministar inostranih djela Knjaževine Crne Gore od 1889. do 1905. godine.
Njegovi briljantni memoari, kao svjedočanstvo ličnosti i događaja jednog vremena, su svevremeni. Priredio ih je, 1986. u izdanju cetinjskog “Oboda” i titogradske “Pobjede”, prof. dr Slobodan Tomović. Memoare je Gavro pisao u Beranama, đe se 1918. doselio s Cetinja i sagradio kuću. Zimovao je na Cetinju, kod svog zeta, crnogorskog diplomate Alekse Martinovića, u Bajovoj 130.
Obrazovan, sa znanjem nekoliko jezika, Gavro Vuković je gotovo sedamnaest godina vizionarski vodio crnogorsku diplomatiju, uvijek korak-dva ispred drugih diplomatija.
Nije zapostavljao ni svoju pravničku struku; godine 1873. napisao je knjigu: “Istorijski razvitak prava svojine od rimskoga doba pa do danas”. Umro je u zoru, 29. jula 1928. godine u Beranama i sahranjen kod manastira Đurđevi stupovi”.
Milovan Đilas, u “Besudnoj zemlji” , o Gavru Vukoviću piše: “Među još živim starijim vasojevićkim glavarima, bio je prava znamenitost vojvoda Gavro Vuković, crnogorski ministar spoljnih poslova, sin vojvode Miljana Vukova – Vešovića, vasojevićkog ustaničkog vođe kroz bezmalo čitavu drugu polovinu devetnaestog vijeka.
Vojvoda Gavro je živio ka vrhu varoši. Njegova nova kuća, u kojoj je stanovao, tek ako je bila gotova; gradila se dugo kao da je velika građevina, a ne vilica, privlačeći pažnju cementnim lavovima na njenoj kapiji.
U ličnosti vojvode Gavra najočitije su se vezivala dva doba – ono velikih junaka i ustanaka, kome je pripadao njegov otac, i ovo novije – ratova za Ujedinjenje, ali i grlatih političara i činovnika. On se ponašao tako da je dobro bio s ljudima svoga doba, ukoliko su još bili živi, a pokazivao se sklon navikama i pojmovima mlađih pokoljenja. Možda ovo zadnje i nije bilo iz njegovog uma i srca. Pa ipak držanje ovog mirnog i povučenog čovjeka bila je nit, tanana ali i nekidljiva, koja je vezivala najraznovrsnije ljude i doba. Možda je to takav čovjek bio? Možda mu je takvu ulogu dosudilo vrijeme u kraju i plemenu? Ili i jedno i drugo?
Bio je niskog srednjeg rasta, već star i oslabio. Tih i mio čovjek, kojemu nije bilo, što se kaže, zazorno ni s djetetom da progovori. Uprkos tom povučenom držanju, bilo je kod njega utoliko više nečeg dostojanstvenog i na dlaku odmjerenog. Držao je do svakog pokreta i svake riječi. Vidjelo se po njemu da je iz glavarskih kuća trebalo da se odnjeguje plemstvo – da su te kuće nastale prije koju stotinu godina.
Prije podne vojvoda Gavro nikada nije izlazio. Ali je kasno popodne uvijek kretao u šetnju, s polucilindrom i u crnim naočarima. Išao je lagano kao da pipa štapom – niz ulicu, pa dalje k starom manastiru. Tu oko stare nemanjićke zadužbine, odvijale su se najkrvavije borbe s Turcima pod vođstvom njegovog oca. Vojvoda se, što se brže primicao smrti, sve žudnije spajao s prošlošću – trebalo je da bude veliko nevrijeme pa da on ne prošeta k manastiru. U mrak bi se vratio. A noću je tu tinjala lampa iza zavjese na njegovom prozoru. Vojvoda je čitao ili pisao svoje uspomene. Živio je od sjećanja, čekajući smrt.
Ako je njegov otac vojvoda Miljan bio u prilici da iza sebe ostavi traga mačem, vojvoda Gavro ga je ostavljao srcem i mišlju, makar što se u ovoj zemlji priznaje i pamti manje nego junaštvo.
Rođen u studenoj plaveti ispod komskih visina, vojvoda je dotrajavao u dane u blagoj limskoj župi. Iako nije bilo nužde da se spušti u ovu ravnicu, jer je imao od čega da živi gdje je htio, i on je učinio ono što i mnogi drugi – naselio se najzad u varoši, koja je postajala središte njegovog plemena. Mada je vojvoda, kao školovan i svjetski čovjek, mogao da unosi kulturu i u razvijeniju sredinu, ipak je i on bio samo čestica onog velikog toka koji traje već čitavo stoljeće, stoljeće i po, a sastoji se u stalnoj bici brda za ravnicu, koju vazda drži neko drugu, tuđ brđanima gladnim hljeba i zemlje, a sitim siromaštva i – makar i lijepe – pustoši planinske.
A kad je stari vojvoda umro, to se jedva opazilo. Da nije bilo njegovog čuvenog imena jedino bi se primijetilo kako jednog dana, u predvečerje, jedan starac sa štapom nije prošao ulicom, ka manastiru”.
U Beranama se nalazi spomen kuća vojvode Gavra Vukovića, koja čuva uspomene na ovu znamenitu ličnost iz crnogorske istorije.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR