Minimalizam kao otpor

Piše: Ana Nives Radović

Umjetnost je rijetko kad tiha. Većina galerija insistira na spektaklu, na ispunjavanju svakog ugla, na nadglasavanju svijeta spolja. Minimalizam radi suprotno. Smanjuje, izoluje, od posmatrača traži samo jedno, a to je da bude prisutan, pa u vremenu kada svega ima previše liči na provokaciju.

Minimalizam nikad nije imao veze sa skromnošću. Uvijek se radilo o kontroli. Skidao je gestove i narativ da bi testirao koliko malo je potrebno da značenje postoji. Dao je formi, materijalu i prostoru da nose punu težinu namjere. Na taj način je pokazao koliko je buke u savremenoj umjetnosti navika, a ne potreba.

Relevantnost minimalizma danas leži upravo u tom zahtjevu. Primorava nas da usporimo, da gledamo dok gledanje ne postane razmišljanje. Bijeli kvadrat na platnu ili ponavljanje jednostavnih motiva odbija momentalnu konzumaciju koja definiše veliki dio današnje kulture. Nemoguće ga je samo uočiti i nastaviti dalje. Potrebno je zastati.

Ta usporenost je upravo njegova politika u svijetu koji monetizuje pažnju i u kojem minimalistički objekat naizgled ne nudi ništa. Ne zabavlja, ne objašnjava. Čeka, strpljiv i nepokolebljiv, zahtijevajući posvećenost, a ne moleći za nju. Njegova snaga dolazi iz pauze, iz tenzije između prisustva i odsustva.

Kritičari su dugo smatrali minimalizam hladnim ili elitističkim, kao da emocija mora da bude jasno iskazana da bi postojala. Ipak, njegova uzdržanost nije odsustvo, već kontrola. Minimalistička djela funkcionišu kao muzika svedena na jednu jasnu notu, bez ukrasa, ona koju je nemoguće imitirati. Minimalizam odbija da zavodi, ali nagrađuje strpljenje preciznošću.

Takođe, redefinisao je način razmišljanja. Nekada neutralni okvir postao je dio djela. Prostor je postao jezik. Kustosi su otkrili da prazan prostor može da ima veću težinu od svake prepune zidne površine. Danas, među instalacijama i digitalnim spektaklima, najpametnije izložbe i dalje se zasnivaju na principu koji jednom djelu daje prostor da se registruje, puštajući ga da se nametne bez konkurencije.

Minimalizam traje jer čuva ono što savremeni svijet neumorno oduzima, a to su fokus, jasnoća i tišina. Podsjeća nas da pažnja nije beskonačna i da jasnoća nije neprijatelj dubine.