Tara - suza Evrope ili naš obraz?

"Na svom putu od Komova, dugom 145 kilometara, rijeka Tara stvorila je kanjon dug skoro stotinu kilometara i dubok 1,3 kilometra.

Kanjon Tare je po dubini drugi u svijetu (odmah iza Colorado Grand Canyon-a), ali je zato po ljepoti zasigurno prvi.

Zbog kristalno čiste vode (može se piti cijelom dužinom puta) i izuzetno bogatim biljnim i životinjskim vrstama (od kojih su mnoge endemične), rijeka Tara je na listi zaštićenih područja UNESCO-a.

Kanjon i rijeka Tara su ispunili čak tri uslova (od kojih je samo jedan bio dovoljan) da bi postali dio svjetske baštine prirodnih dobara UNESCO-a, a to su: geološki fenomen, hidrološki fenomen i biološki fenomen.

Rijeka Tara je najveći prirodni rezervoar pitke vode u Evropi!"

To je najčešći opis Tare koji se može pronaći u pretragama kada ukucate "rijeka Tara". Pitanje je međutim, da li smo svjesni naše "suze Evrope" i toga šta radimo njenim obalama i pitkoj vodi našim (ne)činjenjem?!

Najbolji odgovor na to pitanje daju fotografije koje smo zabiljježil obilazeći obale Tare, ali ne one divlje, samo čamcem dostupne divlje kanjone, već one kojim možemo prošetati. One obale, koje su naseljene. One daju najbolji odgovor na pitanje koliko Taru čuvamo.

.

.

.

Teško da bi neko ovu vodu popio i povjerovao da je ovo rijeka koja je na listi svjetske baštine UNESCO-a, zar ne?

.

.

.

Ima li smisla poslati apel građanima da ne bacaju otpad u Taru? Zar ne bi to, trebalo da znamo? Tara će svoje obale oprati, a možemo li mi naš obraz kad ovakve fotografije i snimci "suze Evrope" idu u javnost? 

Ovaj projekat pokušaja osvješćivanja građana šta činimo prirodi i koliko je malo potrebno da sve promijenimo Antena M realizuje uz podršku Ministarstva kulture i medija.