Globalni klimatski izgledi: Prijeti li nam katastrofalni scenario

Dr Ivana Vojinović, direktorka Centra za klimatske promjene UDG

Služba za klimatske promjene EU (Copernicus) nas je još jednom upozorila. April 2025. godine bio je drugi najtopliji april u globalnoj istoriji, sa prosječnom temperaturom vazduha od 14,96°C, što je 0,60°C iznad prosjeka za taj mjesec iz perioda 1991–2020. godine. Uz to, april 2025. godine bio je 21. mjesec u nizu od 22 mjeseca u kojem je prosječna globalna temperatura bila viša od 1,5°C u poređenju sa predindustrijskim periodom. Sve ovo znači da svijet i dalje ne ide ka ispunjenju cilja iz Pariskog sporazuma, a to je zadržavanje globalnog zagrijavanja na 1,5°C, kao minimum ispod kojeg se očekivalo da će klimatski sistem ostati relativno stabilan.

Jaz između obećanog i učinjenog

Gdje se, stoga, svijet danas nalazi po pitanju globalnog zagrijavanja? Na prvom mjestu, suočeni smo sa velikim jazom između ambicija i implementacije, između obećanog i učinjenog. Čak i puna primjena trenutno usvojenih nacionalnih politika i klimatskih obaveza dovela bi do maksimalnog porasta od oko 1,8°C, a to je još uvijek iznad cilja Pariskog sporazuma. Prema projekcijama Evropske komisije, ukoliko se globalne politike ne promijene i ne počnu dosljedno implementirati, svijet ide ka zagrijavanju od 2,6°C do 2100. godine. U tom scenariju, broj dana sa ekstremnim toplotnim talasima u gradovima Evrope raste za šest do osam puta. Poljoprivredni prinosi u suptropskim zonama padaju i do 40 odsto, a opstanak zimskih sniježnih rezervi, ključnih za vodu u rijekama poput Rajne, Poa i Dunava je pod znakom pitanja. Ovdje treba imati u vidu da svaki dodatni 0,1°C povećava rizik od prelaska tzv. prelomnih tačaka, kao što su otapanje ledenih ploča Grenlanda i Antarktika, odumiranje koralnih grebena, oslobađanje metana iz sibirskog permafrosta i sl.

Dakle, svaki decimalni porast temperature iznad sigurnosnog praga znači više ekstremnih klimatskih događaja, produženih suša koje traju godinama, uragana koji ruše sve pred sobom, šumskih požara koji prave vlastitu klimu i stvaraju pirokumulonimbuse, „vatrene oblake“ od pepela i dima koji pucaju gromovima. Navodim neke od primjera.

Šumski požari koji su pustošili Australiju u sezoni 2019–2020. godine, generisali su toliko toplote da su formirali sopstvene vremenske sisteme, uključujući suve grmljavine i vatrena tornada. Na drugom kraju svijeta - Kalifornija, dom tehnoloških čuda, tokom 2011–2017. godine proživljavala je jednu od najsmrtonosnijih suša u svojoj istoriji. Više od 60 miliona stabala je izgorjelo. Međuvladin panel za klimatske

promjene navodi da se intenzitet najjačih uragana (kategorije 4 i 5) povećava, a učestalost ekstremnih ciklona je u porastu od 1970-ih XX vijeka, posebno na sjevernoj hemisferi. Uragan Katrina, 2005. godine usmrtio je više od 1.800 ljudi. Na Filipinima, tajfun Haiyan, 2013. godine donio je vjetrove brzine preko 300 km/h, toliko silovite da su čitavi gradovi bili „izbrisani“. Više od 6.000 mrtvih, a milioni raseljenih. To nije bio samo vjetar, već lekcija iz klimatske nepravde da zemlje koje najmanje doprinose emisijama, najviše stradaju.

Odustajanje od scenarija?

Da se lagano odustaje od 1,5°C scenarija pokazuju i modeli EU prema kojima zadržavanje rasta prosječne globalne temperature na 1,5°C znači da bi emisije morale početi da opadaju odmah, a ne 2030. ili 2040. godine. I to ne kozmetički, već brzinom od preko osam odsto godišnje. Do 2035. globalne emisije bi morale biti smanjene za 56 odsto u odnosu na 2022. godinu. Drugim riječima, da bismo uopšte ostali na putu ka 1.5°C, svake godine bi trebalo smanjivati emisije za prosječnih 3,3 GtCO₂eq, a što je ekvivalent trenutnih ukupnih godišnjih emisija Indije. Ako se to ne dogodi, pred nama su masovni klimatski poremećaji, gdje globalna temperatura probija granicu 1,5°C i time aktivira lanac povratnih mehanizama i klimatskih tačaka preokreta.

Primjera radi, iako se termin „superćelijska oluja“ možda čini kao da se nalazi samo u meteorološkim udžbenicima, on je sve češći gost dnevnih vijesti. Ovakve oluje, koje nose u sebi eksplozivnu snagu atmosferske energije, postajaće češće i intenzivnije. One više nijesu rezervisane za centralne ravnice Amerike, već se sve češće formiraju i iznad Evrope, gdje pregrijane vazdušne mase stvaraju oluje koje izbacuju grad veličine teniskih loptica, sa vjetrovima koji dostižu 200 km/h. I nije riječ samo o olujama. Postoji opasnost i od „kompozitnih katastrofa“, odnosno situacija u kojima se više klimatskih nepogoda odvija istovremeno ili u kratkom razmaku. Na primjer - toplotni talas usljed kojeg sagori vegetacija, koji ugrožava starije i imuno-kompromitovane osobe, praćen je jakom kišom koja izaziva bujične poplave na ogoljenom tlu, a zatim slijedi suša koja parališe poljoprivredu, iscrpljuje preostale vodne rezerve, nakon čega bukte požari koji uništavaju ekosisteme i infrastrukturu. U svijetu koji ide ka 2,6°C zagrijavanju, ovakve sekvence postaju norma, a ne izuzetak.

Uticaj na ekonomiju

Makroekonomska analiza najnovijeg Izvještaja o globalnim energetskim i klimatskim izgledima EU za 2024. godinu otkriva da bi prelazak na 1,5°C putanju imao samo marginalni efekat na globalni BDP, dok bi sektori niskokarbonskih tehnologija doživjeli snažan rast. Očekuje se da bi smanjenje potrošnje fosilnih goriva dovelo do povećanja zaposlenosti u sektorima obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti, uz istovremeno smanjenje troškova goriva na nivou domaćinstava. Samo u EU predviđa se da će do 2035. nestati više od 500.000 radnih mjesta u fosilnim sektorima, dok će istovremeno nastati preko milion novih u čistim tehnologijama. Ekonomski gubici, iako relativno niski u 1,5°C scenariju, postajali bi nesagledivi u višim scenarijima, jer bi klimatske katastrofe razorile poljoprivredu, destabilizovale energetske sisteme, izazvale migracione talase, pogoršale društvene nejednakosti i dovele do konflikata.

Četiri su ključne strategije za dekarbonizaciju koje bi sve zemlje trebalo da integrišu, a to su: proizvodnja čiste električne energije, elektrifikacija krajnje potrošnje i povećanje energetske efikasnosti, dekarbonizacija sektora koji se teško mogu dekarbonizovati (poput industrije i transporta) i povećanje kapaciteta za negativne emisije putem prirodnih i tehnoloških rješenja. Posebno G20, koje su uostalom i odgovorne za oko 80 odsto globalnih emisija, moraju hitno i značajno unaprijediti svoje klimatske ciljeve. Prema

projekcijama Evropske komisije, nijedna zemlja G20 u 2035. godini ne bi smjela imati manje od 50 odsto proizvodnje električne energije iz nefosilnih izvora, niti manje od 35 odsto električne energije u krajnjoj potrošnji, a upotreba negativnih emisija i prestanak deforestacije moraju postati norma, a ne izuzetak.

Malo optimizma

Konačno, i manja doza optimizma. Napori na smanjenju emisija i razvoju tehnologija obnovljivih izvora energije već su rezultirali time da su globalne projekcije zagrijavanja snižene sa 3,2°C (2015) na 2,6°C (2024). Ovo je dokaz da politike funkcionišu kada su konkretne, primijenjene i podržane investicijama. I ovdje se dolazi do ključne poruke. Decenija pred nama nije samo tehnički izazov. Ona je civilizacijski test hoćemo li se pripremiti za svijet sa sve više poplava, požara i oluja ili ćemo investirati u svijet sa manje straha i više otpornosti? Jer, u svakom decenijskom proračunu, u svakoj crvenoj liniji na grafikonima, krije se jedno pitanje koje nije tehničko, već duboko etičko: kakav svijet ostavljamo za one koji dolaze poslije nas?