Za Antenu M piše: Mirjana Kostić
Uoči 13. jula 2025. crnogorski građani okupljeni na protestu ispred Vile "Gorica" počašćeni su biber sprejom, a negator crnogorske nacije koji bi našu državu “pregrnuo lopatom zemlje“ i njegov rasistički sabrat nagrađeni su najznačajnijim državnim priznanjem. Velikosrpski cirkus u bašti nekadašnje vile Blaža Jovanovića, uz sasluženje popova, vodio je čelnik okupacione vlasti u Crnoj Gori Andrija Mandić.
Godinu ranije, tačno dan uoči 13. jula, četnički vojvoda i njegov saborac Milan Knežević, zajedno sa ostalim optuženim za pokušaj državnog udara 2016. odlikovani su oslobađajućom presudom. Istoga dana, uručujući dobitnicima Trinaestojulske nagrade, Mandić je u sred Cetinja oštrio zube, najavljujući vraćanje kapele Karađorđevića na vrh Lovćena.
Na ivici sukoba bio je i 13. jul 2023. kada je, zaslugom policije, grupa kleronacista i kriminalaca pokušala da izazove nerede na kraju patriotskog skupa održanog u čast Dana državnosti u Nikšiću. Umjesto provokatore naoružane obilježjima druge države i šovinističkim pjesmama, policija je suzavcem zasula građane koji su mirno slavili praznik svoje države.
Samo je 13. jul 2022. naoko ličio na one negdašnje praznike kada su na Dan ustanka slavljene velike radne pobjede, a građanima darovani najznačajnjiji infrastrukturni objekti. Svečano otvaranje najzahtjevnije dionice autoputa “Princeza Ksenija” bio je posljednji veliki graditeljski poduhvat u Crnoj Gori. Čast da održi prigodnu besjedu povodom puštanja u saobraćaj kapitalnog projekta iz epohe vladavine Demokratske partije socijalista, prigrabio je te noći najveći kritičar izgradnje puta iz „niđe u ništa“, nekadašnji poslanik Dritan Abazović presvučen u premijersko odijelo. Ipak, trinaestojulsku proslavu 2022. zasjesnilo je i Crnu Goru u stid zavilo drugo Abazovićevo slovo, izrečano dva dana ranije u Potočarima, na najbolnijoj tački Balkana, kada je ustvrdio da u Srebrenici „nije počinjen genocid nad Bošnjacima nego nad ljudima“ i da najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata „nijesu počine vojske nego politike“.
Tako izgleda trinaestojulska hronologija nakon „oslobođenja“ Crne Gore u avgustu 2020. godine. Paralelno sa velikosrpskim maršom koji razara institucije crnogorske države i podriva njene temelje, već pet godina teče i osmišljeni proces unižavanja državnih praznika, s namjerom da se obilježavanje istorijskih datuma obesmisli i pretvori u lakrdiju.
Ali, duboki su antifašistički korijeni u našoj državi. Još je duži istorijski put 13. jula i žilavija njegova višeznačna simbolika. U taj sveti datum uklesana je potvrda međunarodnog priznanja Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878. i prvi opštenarodni antifašistički ustanak u porobljenoj Evropi 1941. godine i prvo zasijedanje Crnogorske antifašističke skupštine 1944. u Kolašinu.
I u poratnoj Crnoj Gori ustanički praznik popločan je velikim djelima. Omladinska pruga Nikšić – Titograd, izgrađena za samo 15 mjeseci, puštena je u saobraćaj 13. jula 1948, a u godinama i decenijama koje su uslijedile, na Dan ustanka otkriveni su spomen kompleksi na Gorici, Grahovu, Pivi, Njegoševa bista u Titogradu, spomenici narodnim herojima u svim krajevima Crne Gore. I stara crnogorska prijestonica je prije tačno pola vijeka 13. jula 1975 odlikovana Ordenom grada heroja “biljegom časti za herojsko Cetinje uvijek dostojno slobode”.
Proslave Dana ustanka pamtimo po opštenarodnom veselju, otvaranju fabrika, puteva, hotela, barske luke, izložbenih paviljona, galerija, filmskim premijerama… Još su svježe uspomene na velike graditeljske poduhvate koji su darovani građanima na taj datum u 21. vijeku. Tunel Sozina, koji je za 30 kilometara skratio udaljenost Podgorice od mora, 13. jula 2005. godine pustio je u saobraćaj tadašnji premijer Milo Đukanović. Istoga dana predsjednik Filip Vujanović otvorio je most Milenijum, simbol nove Podgorice, na kojem će se deset mjeseci kasnije zavijoriti državne zastave nezavisne Crne Gore.
Slike iz trinaestojulskog albuma nekad i sad ilustruju sunovrat Crne Gore pod sluganskom vlašću Milojka Spajića, Dritana Abazovića, Zdravka Krivokapića, Jakova Milatovića, Andrije Mandića, Danijele Đurović, Alekse Bečića… Vladajuća većina u raspolućenoj Crnoj Gori već pola decenije građanima ne nudi ništa osim ogoljenog fašizma, skandala i afera, lažnih obećanja, enormnih zaduženja, animacija projekata koji nikad neće ugledati svjetlost dana... Istovremeno, vlast koja uništava sve čega se dotakne, punih pet godina prekrajanjem istorije i falsifikatima otima autentično crnogorsko nasljeđe, nastojeći da i ustanički 13. jul i Dan državnosti preobrazi u četničku prćiju. Na protestu povodom dodjele Trinaestojulske nagrade prije nekoliko dana Vučićevoj posluzi jasno je poručeno: No pasaran! I danas, 147 godina nakon Berlinskog kongresa i 84 godine nakon antifašističkog ustanka šaljemo istu poruku: Neće proći! Dok je ijednog Crnogorca i Crnogorke.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR