Ćatović: Neophodno je uvođenje femicida kao posebnog krivičnog djela, svako ko ćuti o nasilju spreman je da ga počini

Alma Ćosović četvrta je žrtva femicida u Crnoj Gori od početka godine. Ćosović je preminula 3. avgusta, od posljedica nasilja, koje joj je nanio, kako se sumnja, emotivni partner. Napad se dogodio sredinom juna, kada je osumnjičeni Dušan Ramić uhapšen. Kako su tada naveli iz Uprave policije, na teret mu se stavlja izvršenje krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici.

Ćosović se duže od mjesec dana nalazila u dubokoj komi, a nakon njene smrti, predmet je od Osnovnog tužilaštva u Nikšiću preuzelo Više državno tužilaštvo u Podgorici.

Ramić je juče priveden na saslušanje i iz VDT-a je saopšteno da je odbio da iznese odbranu. Nevladine organizacije, kao i porodica Alme Ćosović izrazili su očekivanje da će krivično djelo za koje je osumnjičen Ramić biti prekvalifikovano u teško ubistvo.

Uprkos obećanjima da će se uvođenjem femicida kao posebnog krivičnog djela u Krivični zakonik nasilje adekvatnije prevenirati, nasilnici zaustaviti, a žrtve zaštititi, dok se crne brojke nižu, vlast mahom tihuje. 

"Šalje se poruka da je život žene u ovom društvu nedovoljno vrednovan"

Pravnik iz NVO Sistem Tarik Ćatović za Antenu M kaže da su u toj organizaciji za nemili događaj dobili potvrdu putem medija, te da se i ovoga puta, stiče utisak da sistem umjesto da prevenira uzroke reaguje tek nakon što nastupe posljedice, kad je za reakcije prekasno što je, kako kaže Ćatović, porazno.

„Uzrok svakako jeste nedovoljna kultura prijavljivanja nasilja kao i nedovoljna senzibilisanost nadležnih službi i pristupa nasilju. Ukoliko informacije o ubistvu dolaze isključivo zahvaljujući nevladinim organizacijama i nekolicini javnih ličnosti, to znači da institucije nisu ispunile ni minimum svoje obaveze prema javnosti, a kamoli prema žrtvi. Takva praksa šalje jasnu, poražavajuću poruku da je život žene u ovom društvu nedovoljno vrednovan“, ukazuje Ćatović.

Ističe da sporadične i mlake reakcije javnosti nijesu iznenađenje, jer su godinama oblikovane atmosferom političke pasivnosti i relativizacije nasilja.

„Kada vlast ćuti, kad se izostavi odlučna i jasna osuda, kada se nasilnici tretiraju kao pojedinci, a ne kao proizvod nefunkcionalnog sistema — onda društvo to internalizuje kao novu normalnost“, upozorava sagovornik Antene M.

Kako naglašava, vlast koja ne reaguje na femicid, zapravo ga postepeno normalizuje:

"I stava sam da je svako ko ćuti o nasilju spreman da ga i učini".

Kako smo nedavno svjedočili, kad se govori o povećanju kvota za učešće žena u politici, predstavnici vlasti glasno govore o pravima žena, no kada se dogodi femicid, nastane muk. Ćatović ukazuje da sve to govori dovoljno i da se, neusmnjivo, stiče utisak da se ženska prava, vrlo često, politički instrumentalizuju.

„Ženska prava se instrumentalizuju kad je to politički zgodno, a zaboravljaju kada je za njihovu zaštitu potrebno preuzeti odgovornost i sprovoditi sistemske promjene. U tom smislu, borba protiv nasilja nad ženama se ne može svesti na broj žena u parlamentu, već na spremnost države da zaštiti njihove živote i dostojanstvo“, podvlači Ćatović, dodajući da bez te spremnosti, sve ostaje na nivou deklaracije.

Zaboravljanje djece žrtava drugi krug nasilja

Tarik Ćatović naglašava da je ovaj slučaj posebno bolan jer je zločin počinjen pred djetetom koje je osoba s invaliditetom.

„Postavlja se pitanje da li postoji kazna koja može da vrati ono što je izgubljeno? Ne postoji. Ali postoji odgovornost da se preduzmu svi koraci kako bi djeca bila zbrinuta, podržana i zaštićena“, poručuje sagovornik Antene M.

Kako napominje, dosadašnja praksa pokazuje da država najčešće zaboravlja na djecu žrtava nasilja, što je, ističe, drugi krug nasilja u kome djeca postaju institucionalno napuštena. "Ova djeca moraju postati prioritet svih sistema zaštite", podvlači Ćatović.

„Ćutanje vlasti, nečinjenje i nedostatak odlučnih mjera ne mogu se tumačiti drugačije nego kao tihi saučesnici nasilja. Kada se nasilnici ne boje sistema jer znaju da prijave neće biti ozbiljno shvaćene, da mjere zaštite neće biti sprovedene, da kazne mogu biti blage, onda oni dobijaju zeleno svjetlo“, kategoričan je Ćatović.

Ukazuje i da vlast koja ne šalje jasnu poruku da je nasilje neprihvatljivo zapravo poručuje da je ono dozvoljeno: "A to nam se čini da je slučaj sa crnogorskim sistemom koji je, još jednom, pokazao nemoć pred nasiljem".

Neophodna strateška i proaktivna prevencija

Upitan ima li vlast koja je ovoliko inertna u odnosu na sve oblike nasilja, uključujući i femicid kapaciteta da pokaže ozbiljnost i odgovornost, sagovornik Antene M ističe da je potrebna potpuna promjena pristupa.

„Prevencija mora biti strateška i proaktivna od obrazovanja (kroz uvođenje građanskog obrazovanja kao obaveznog predmeta u školama), preko medija, do osnaživanja institucija da prepoznaju rizične situacije“, poručuje Ćatović.

Kako naglašava, neophodno je uvođenje femicida kao posebnog krivičnog djela, uz obavezno obučavanje sudija, tužilaca, policije i centara za socijalni rad.

„Takođe, moraju se obezbijediti finansijska sredstva za podršku žrtvama, sistemska i jača podrška, ukazivanje na besplatna skloništa, pravnu i psihološku pomoć, kao i jača sistemska briga o djeci."

Dodaje, ako vlast to ne može da obezbijedi, onda se mora otvoreno reći da ova vlast nema kapaciteta da zaštiti žene, a društvo koje to prihvata bez bunta, takođe snosi dio odgovornosti.

„Promjena je moguća, ali samo ako se femicid ne tretira kao izolovani incident, već kao rezultat institucionalnog propusta i društvenog kolapsa vrijednosti“, zaključuje Ćatović.

Podsjećamo, Povodom slučaja Alme Ćosović oglasio se veći broj crnogorskih poslanica/ka koji su oštro osudiili ćutanje institucija, uputivši niz pitanja Skupštini i Vladi.

Saopštenjima su se oglasili i iz Crnogorskog ženskog lobija, ženskog kluba Skupštine Crne Gore, foruma žena SDP Podgorica, Bošnjačke stranke, Građanskog pokreta URA, pokreta Evropa sad, kao i poslanice DPS-a.

Poruke su mahom identične – nova opomena i novi alarm, koji bi morao probuditi usnule institucije. Imajući u vidu izostanak reakcija sa najvišeg institucionalnog nivoa, opravdano je postaviti pitanje – da li je vlast višegodišnjom pasivnošću i javnim diskursom zapravo normalizovala nasilje, zbog čega je i kritička oštrica javnosti na neki način otupjela.