Kina i Rusija na Zapadnom Balkanu djeluju ispod praga otvorenog nadmetanja, koristeći meke i hibridne metode. Kina kroz donacije lokalnim vlastima, univerzitetima, medijima i civilnom sektoru širi uticaj, dok Rusija oslanjanjem na religijske i kulturne veze održava prisustvo i oblikuje narative. Na panelima 2BS Foruma, na kojima je razgovarano o malicioznom uticajima ovih zemalja, stručnjaci upozoravaju da oba aktera koriste prilagodljive strategije i hibridne pristupe kako bi oblikovali društva i političke procese na Balkanu.
Ana Krstinovska (ESTIMA) ističe da Kina stalno mijenja pristup i uči iz prakse, prilagođavajući se pritisku SAD-a, NATO-a i EU. Kako su vlade postale manje otvorene za kineske projekte, Peking se okrenuo lokalnim samoupravama, akademskoj zajednici, medijima i civilnom društvu, često djelujući ispod radara.
Smanjenjem prisustva zapadnih medija, Kina pojačava saradnju s novinarima i civilnim sektorom, preuzimajući metode zapadnih demokratija.
Saman Nazari (Alliance4Europe) naglašava da je kineski pristup strateški, sa snažnim kulturnim i informacionim elementom: identifikovanje i uključivanje pojedinaca i grupa kroz beneficije, platforme i simbolična priznanja, bez formalnog angažovanja.
Sprega Ruske i Srpske pravoslavne crkve za veći uticaj na Balkanu
Priča o malicioznom djelovanju i uticajima, nastavljena je i kroz panel “Posvećeni uticaj: Mekana moć Rusije kroz prikrivene metode”.
Kadri Lik, saradnica u Evropskom savjetu za spoljne poslove (ECFR) ocijenila je da Rusija nije uvijek smatrala balkanske zemlje saveznicima u anti-zapadnim politikama.
“Ne mislim da je imala neke velike planove za region. Ona ne dominira republikama koje teži da kontroliše, ali je oduvijek gledala na Balkan kao na zgodne saveznike u anti-zapadnim stavovima i aktivnostima”, rekla je Lik.
Smatra da se stav Rusije nije mnogo promijenio.
“Tako je bilo još dok je Rusija sama prolazila kroz tranziciju. Sjećam se razgovora u Moskvi sredinom devedesetih sa prilično uticajnim ljudima koji su govorili za Slobodana Miloševića: „Možda nam nije simpatičan, ali nam je strateški saveznik.“ Nisam to tada razumjela, jer je u to vrijeme sama Rusija, u svojoj unutrašnjoj i spoljnoj politici, težila da se pridruži Zapadu, promovišući ljudska prava, demokratiju, itd., a ipak su ga tretirali kao nekoga kome treba pružiti podršku, iako je zastupao potpuno suprotan kurs”,navela je sagovornica.
Naravno, kako su se odnosi Rusije sa Zapadom pogoršavali, kaže Lik, Rusija je nastojala da iskoristi priliku da se približi anti-zapadnim akterima.
“Možemo raspravljati o tome koliko su ove aktivnosti zaista rezultat Kremljinske politike. Mislim da smo često vidjeli i improvizaciju, ljude koji djeluju na svoju ruku, na primjer, određene akcije ovdje. To se, zapravo, uvijek dešavalo. Sada, kada je konfrontacija Rusije sa SAD-om egzistencijalna, možemo samo raspravljati o tome šta dalje”, navela je Lik.
Miroslav Sazdovski, viši analitičar, Hybrid CoE kazao je da se region Zapadnog Balkana koristi kao plodno tlo za njegovanje određenih narativa i subjektivnosti koje Rusija propagira. Kazao je da su aktivnosti, kao što su postavljanje svinjskih glava ispred džamija ili ispisivanje antimuslimanskih poruka na zidovima, dio šireg poznatog hibridnog djelovanja.
“Mora se reći da to zapravo ne stvara ništa novo, poput nekih opštih politika. Oni uzmu neku zapadnu strategiju, politiku ili aktivnost, prilagode je, stave u određeni okvir i onda kreiraju svoju, sličnu verziju. To rade od samog početka, uzmu nešto, izmijene ga i prilagode svojim ciljevima, i urade sve što je potrebno da bi služili svojim interesima. To je obrazac koji koriste za ove svrhe. Zato, kada govorimo o mekoj moći moramo imati na umu da ruske aktivnosti meke moći nisu iste kao one na koje smo navikli na Zapadu, ocijenio je Sazdovski.
On je podsjetio da je Rusija još 2009. priznala Rusku pravoslavnu crkvu kao „čuvara“ ruskog naroda.
“Ova veza zapravo je popunjavala jaz između vrijednosti koje je Rusija izgubila nakon raspada Sovjetskog Saveza i potrebe da se povrati osjećaj velike, ozbiljne države sa sopstvenim kulturnim i ideološkim prostorom. Ruska crkva je došla kao izvor ideologije i „duhovnosti“ da pruži vrijednosti onome što je režim nastojao da održi i promoviše”, pojasnio je on.
Kada govorimo o Balkanu, prema njegovim riječima, postoji jedna očigledna paralela.
“Nakon raspada Jugoslavije, Srbija je izgubila moć da nameće svoje politike unutar prostora u kojem je ranije imala dominantan uticaj. Ta dva elementa, potreba za obnovom uticaja i ideološko-duhovna podrška crkve, stvorila su čvrstu vezu između mehanizama kojima te zemlje ostvaruju svoje ciljeve”, rekao je Sazdovski.
On je pojasnio i da je Rusija uspostavila partnerstvo sa Srpskom pravoslavnom crkvom i to nametnula kao politiku, jer im je, naravno, teže da direktno djeluju u regionu.
“Naravno, oni to čine u određenoj mjeri, ali manji dio aktivnosti je direktan ruski, dok je glavni kanal djelovanja upravo partnerstvo sa pravoslavnim crkvama u regionu, koje služe kao posrednici u sprovođenju politike na regionalnom nivou. Ali iskreno, to se ne ograničava samo na crkvu, već se odnosi i na druge vrste institucionalnih struktura koje pomažu u širenju takvih politika, naveo je Sazdovski, zaključujući da je sve to kreiralo jasnu vezu između “ruskog mira” i “srpskog sveta”.
FOTO: 2BS
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR