Crnogorski PEN centar: Hoćemo li pristati da se kritika tretira kao zločin?

Kad se u Crnoj Gori poslanica javno, pred kamerama, uz smijeh hvali kako je nekad babi izmakla stolicu, u policiji završi čovjek koji pita: „Je li ovo stvarno smiješno?“, poručuju iz Crnogorskog PEN centra komentarišiću posljednji razlog zbog čega je mimer Radosav Vrbica bio na informativnom razgovoru.

"Kad građanin u ironičnome ključu napiše „PrEsmiješno“, ponavljajući poslaničin javni osvrt na sopstveno ponižavanje svoje babe, i zbog toga biva pozvan na informativni razgovor u Centar bezbjednosti, nije u pitanju samo sloboda javne riječi. U pitanju je očit primjer političkoga nasilja.

Radosav Vrbica u spornoj objavi nije prijetio, nije vrijeđao, nije izazivao paniku, nije koristio govor mržnje. Ironično je ponovio poslaničinu riječ „presmiješno“. Prijava policiji zbog toga čina simptom je opresivnoga refleksa režima: straha od javne riječi i zabrane moralne reakcije.

Poznati mimer učinio je zapravo ono što se u svakome odgovornom društvu podrazumijeva: u jednoj jedinoj riječi postavio je pitanje mjere. Đe je granica javnoga govora? Što je dostojanstvo drugoga čovjeka? Može li odrasla osoba koja se smije padu svoje babe, koji je sama namjerno izazvala, predstavljati građane u najvišem državnom domu, izigravati elitu, procjenjivati što je dobro a što loše u jednome društvu?", pitaju se u PEN centru.

Kako dodaju, možda je baš ovaj postupak gospodarice uvrijeđenoga autoriteta usmjeren ka jačanju Mandićeve ideje da se ide „na formiranje jednog specijalnog suda koji bi se bavio tim pitanjima kako da se Crna Gora oslobodi ljudi koji su negdje dominantno zatrovali crnogorski prostor“.

"Očito je da režim svako preispitivanje sramnih postupaka javnih djelatnika tretira kao „trovanje crnogorskoga prostora“.

Ovakav čin, dakle, ima samo jedan cilj: da pošalje poruku da građanin nema pravo na moralni sud, na kritičko tumačenje, na ironiju, na neslaganje. A društvo koje ukine pravo na neslaganje, ubrzo ukida i pravo na pitanje. U konačnici, ukine i pravo na misao.

Stoga ova situacija od nas ne traži retoričku osudu, nego jasnu etičku liniju. Ne radi se o Radosavu kao pojedincu, već o odgovornosti svih nas: Hoćemo li pristati da se kritika tretira kao zločin? Hoćemo li pristati na travestiju stvarnosti u kojoj se ironiji stavljaju lisice?

Možda je krajnje vrijeme da se zapitamo: Ako institucije preispituju komentare onoga ko podśeća na dostojanstvo, a ne onoga ko ga baca sa stolice, što smo zapravo usput izgubili?", navode u saopštenju.