Strašni sud za đurišlije – 7. crnogorska, Krnovo 25. avgust 1944.

Priredio: V.J.

U ljeto 1944, tokom njemačke operacije pod šifrom „Rübezahl” — obuhvatnog napada na slobodnu teritoriju Titovih partizana (NOVJ) u śevernoj i centalnoj Crnoj Gori — sa Wehrmachtom i Waffen-SS sadjejstvuju Đurišićevi četnici, te ostaci italijanskih „crnih košulja”, a od Bosne i Hercegovine ustaško-domobranske i muslimanske „handžar” snage. 

7. CRNOGORSKA UDARNA OMLADINSKA BRIGADA „BUDO TOMOVIĆ”, čiji je stroj od đevojka i mladića iz bezmalo cijele Crne Gore, svečano oformljen 30. decembra 1943. na trgu u Kolašinu — sa 5. crnogorskom i 9. crnogorskom brigadom je u sastavu 3. udarne divizije, a pod višom komandom štaba 2. korpusa NOVJ.

U operaciji „Rübezahl” napad glavnih neprijateljevih snaga na partizansku 3. diviziju počeo je noću 11/12. avgusta. Desetak narednih dana, konkretno bataljoni 7. crnogorske od svojih početnih položaja iznad Podgorice (Kuči, Bioče, Piperi, Bjelopavlići) pod neprekidnim se borbama povlače ka pl. Vojnik — zatvarajući u manevarskoj odbrani sa tih dana formiranim bataljonom Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNE) ovaj sektor fronta od njemačko-četničkoga prodora prema narodnom zbjegu na Durmitoru i partizanskim ranjenicima i bolesnicima evakuisanim od Andrijevice, Berana i Kolašina, te iz BiH.

Za stotine ranjenika sa improvizovane polijetno-slijetne staze iz Brezana u Pivi planiran je transport savezničkom, dominantno kraljevskom avijacijom Velike Britanije (RAF), za Italiju — logistički je to bila najveća takve vrste ratna operacija ikada na ovim prostorima. U koprodukciji ovdašnje Britanske ambasade je o tome snimljen dokumentarni film….

O borbama 7. crnogorske tokom „Rübezahla”, koje su, nakon što je izvršena spektakularna avionska evakuacija partizanskih ranjenka za bolnice u Italiji, imale za epilog i gromoviti kontraudar u kojem je samljeven „gvozdeni puk” đurišlija — „Antena M” je ranije pisala u jednom od serijala. Sada o tome objavljujemo i izvode iz studije istoričara, ujedno aktera događaja…

* * *

Piše: Dr Mitar Đurišić *

Krajem jula 1944. Operativna grupa divizijâ NOVJ — 2, 5. i 17. divizija, pod komandom general-lajtnanta PEKA DAPČEVIĆA — izvršila je prodor iz Crne Gore u Srbiju. Njemačka 1. brdska divizija, koja se, na putu iz Grčke, sa zakašnjenjem prikupila u rejonu Kosovske Mitrovice, nije stigla da sudjeluje u pokušaju da se ovaj prodor spriječi. Njemačke okupacione komande su se u prvi mah kolebale: ili da ovu diviziju upotrijebe protiv Dapčevićevih snaga, koje su već bile na putu za Kopaonik, ili da s njom i ostalim svojim i kvislinškim snagama preduzmu operaciju „čišćenja" slobodne teritorije Crne Gore?… Ipak su se odlučile za ovo drugo.

Za operaciju u istočnoj BiH i Crnoj Gori, organizovanu pod šifrom „Rübezahl”, a u našoj literaturi poznatom pod nazivom „Durmitorska operacija”, Nijemci su upotrijebili jake snage:

- 7. SS-diviziju „Princ Eugen”; - 13. SS-diviziju „Handžar”; - 369. legionarsku diviziju; - 1. brdsku diviziju; - 363. puk 181. divizije; - borbenu grupu „Bendel”; - legiju „Krempler”; - pukovsku borbenu grupu bugarske 24. divizije; - dijelove njemačkoga 5. policijskog motorizovanog puka; - 1. i 11. ustašku i 8. i 9. domobransku posadnu brigadu; - i jake četničke snage iz istočne BiH i Crne Gore.

Neprijateljev je plan bio: opkoliti i razbiti snage 3. i 12. korpusa NOVJ u istočnoj BiH, odbačujući ih od Drine i time im spriječiti povezivanje sa 2. korpusom i eventualno prebačivanje u Srbiju, a zatim opkoliti snage 2. korpusa, nabačiti ih na masiv Durmitora i tu uništiti.

U toku priprema za ovu operaciju neprijatelj je prikupio prema 7. brigadi sljedeće snage: - 1. bataljon 363. pješadijskoga puka; - četu 359. pješadijskoga puka; - brdsku bateriju; - vod 14. čete 363. pješadijskoga puka; - oko dva voda pionira; - i jedno odjeljenje za vezu – sve iz njemačke 181. divizije. Ove snage su dobile naziv „grupa Harendorf"...

Pored toga, angažovano je oko 350 talijanskih fašista i znatan broj ČETNIKA PAVLA ĐURIŠIĆA, čije je jezgro sačinjavao kadrovski „GVOZDENI PUK". Prema lijevom krilu 7. brigade, počev od njezina izbijanja na Javorje, djejstvovali su i dijelovi 1. brdske divizije; pretpostavlja se da su sve ove neprijateljeve snage brojale oko 3.000 vojnika, od kojih oko 600 Nijemaca… U pogledu brojnosti, njemačko-četničke snage su bile u velikom preimućstvu. Odnos snaga, naime, bio je najmanje 3:1 u njihovu korist… Četnici Đurišića su imali: - 15 mitraljeza; - 45 puškomitraljeza; 6 teških i 6 lakih minobacača…

Napad glavnih neprijateljevih snaga na 3. diviziju počeo je noću 11/12. avgusta…

Štab 3. divizije je 22. avgusta u dva maha naredio štabu 7. brigade da se postavi na liniju Krnovo - Kruševice - Mokro, zatvarajući pravce ka Breznama: u slučaju jačega pritiska neprijatelja da ljevokrilne bataljone povlači ka Breznama a desnokrilne ka selu Pragi i Vojniku.

Toga dana, sasvim neočekivano, jer se pretpostavljalo da će stići tek narednih dana, nad Breznama su se pojavili SAVEZNIČKI AVIONI: 36 TRANSPORTNIH APARATA, u pratnji 50-AK LOVACA, u nekoliko je navrata sa improvizovanog aerodroma podiglo oko 900 RANJENIH I BOLESNIH BORACA, iznemoglih staraca, žena i đece iz naših zbjegova.

Očevidno ozlojeđen time što mu, tako reći ispred nosa, avioni rasterećuju partizanske jedinice teških ranjenika, neprijatelj je svim silama pokušavao da to spriječi. On je čitavoga dana vršio snažan pritisak na sve jedinice 3. divizije. Ali iako je na nekim pravcima uspio da pomjeri odbrambene linije naših jedinica, on ni na jednom pravcu nije dublje prodro niti ozbiljnije ugrozio naš aerodrom i ranjenike na njemu.

NEPOSREDNO SARAĐUJUĆI SA NIJEMCIMA, ČETNICI PAVLA ĐURIŠIĆA su čitavog ovog dana pokušavali da probiju odbranu 7. brigade, izbiju na Vojnik i tako ugroze Brezna. Oni su uspjeli da potisnu 2. bataljon i bataljon OZNE sa Borovnika, Mliječnog brda i Ostrvice i zauzmu Ćeranića goru, ali dalje nijesu mogli ni koraka: 7. brigada je pośela liniju Gradačka poljana - Komandirovo brdo - Krnovska glavica - Kruševice - Mokro, koju je, po zadatku štaba 3. divizije od prethodnoga dana, trebalo da drži i s nje je odolijevala svim neprijateljevim napadima.

Svi dalji pokušaji četnika da ovladaju Gradačkom poljanom i Krnovskom glavicom, kao i pokušaji njemačkih snaga da potisnu 3. bataljon 7. crnogorske iz rejona Kruševica, ostali su bez uspjeha.

Predveče, kad su svi ranjenici bili otpremljeni za Italiju, situacija se na frontu bila potpuno izmijenila.

Neprijateljeve snage sa istoka, iz doline Lima, i sa zapada, iz istočne BiH, tj. ojačane 1. brdska i 7. SS-divizija „Princ Eugen” i 13. SS-divizija „Handžar”, uspjele su da se spoje na Durmitoru, ali nijesu uspjele da unište ni jednu našu jedinicu. Naprotiv, NAŠE JEDINICE su sačuvale svoju živu silu, te su sada, OSLOBOĐENE TEŠKIH RANJENIKA I IZNEMOGLIH BORACA, BILE U STANJU DA SE „ODLIJEPE" od neprijatelja i sa puno izgleda na uspjeh priđu izvršenju svoga osnovnog zadatka.

Zadatak 3. divizije je sada bio da se preko Lukavice i Morače zabači neprijatelju za leđa i povrne Kolašin, Berane, Andrijevicu i čitavu doskorašnju slobodnu teritoriju.

* * *

Ni poslije završetka borbi na Sinjavini i Durmitoru štab 2. korpusa nije bio načisto s tim kolika je jačina i kakve su namjere neprijateljevih snaga u Crnoj Gori? I dalje je bio u uvjerenju da jedna njemačka armija treba iz Grčke da se prebači na śeverozapad, preko Crne Gore i Sandžaka, pa je pretpostavljao da su 1. brdska divizija i ostale njemačko-četničke snage, kojima su naše jedinice vodile borbe od Čakora do Durmitora — prethodnica te armije. Zbog toga je naredio 3. diviziji da se preko Štitova prebači na teritoriju srezova Beranskoga i Kolašinskoga, đe će manevrisati „dok se ne razjasni situacija”, a tada će preći u ofanzivu.

Pokret je trebalo da počne 24. avgusta, s tim što su jedinice usput imale da izbjegavaju jače borbe. Pri tom je posebno naglašeno: „ČETNIČKE BANDE koje su se ispoljile prema vašoj 7. brigadi treba RAZBITI, goniti ih u pravcu njihova odstupanja prema Štitovu i dalje, u skladu sa vašim nastupanjem”. U vezi s tim naređenjem, štab 3. divizije je 24. avgusta naredio svojim jedinicama…

- 7. brigadi — da u toku dana najupornije drži položaje na komunikaciji između Gvozda i Mokroga, a u toku popodneva da prikupi svoje bataljone na liniji Gvozd - Gradačka poljana - Komandirovo brdo, odakle će PREĆI U PROTIVNAPAD…

Uveče je trebalo da 7. brigada napadne četnike osnovnim pravcem Ćeranića gora - Gackove grede - Ilin vrh - Božurni vrh - Rogođed. Njoj je izričito naglašeno da „napad mora biti silovit i brz”. Po ovlađivanju istaknutim tačkama, na njima je trebalo ostaviti zaštitničke dijelove, a śutradan se odmoriti u rejonu Pribatovog dola, pod zaštitom dijelova na Božurnom vrhu i Rogođedu, koji treba da zatvora pravac od s. Veljega Dubokog. Dijelom snaga se, takođe, trebalo obezbijediti od Lukavice.

Liše toga, štab 3. divizije skrenuo je pažnju svim rukovodiocima i borcima da je zadatak divizije koji treba da izvrši noću 24/25. avgusta od prvostepene važnosti, jer će od toga umnogome, „ako ne i u svemu”, zavisiti dalji rad divizije, pa mu u skladu s takvim njegovim značajem treba i pristupiti.

Štab 7. brigade je naredio da se njegovi bataljoni prikupe na liniji Gvozd - Gradačka poljana - Komandirovo brdo, najkasnije do 21 sati 24. avgusta. S polaznog položaja na toj liniji trebalo je preći u napad:

- bataljon OZNE u pravcu Vlaškoga brda; u tom rejonu da sačeka 2. bataljon i štab 7. brigade a zatim da pređe u brigadnu rezervu;

- 1. bataljon 7. crnogorske pravcem Ćeranića gora - k. 1612 - Vlaško brdo. Po ovlađivanju Vlaškim brdom da sačeka dok 3. bataljon izbije na Gackove grede, a zatim: da produži napad, preko Bara Cigovića i Bara Bojovića ka Božurnom vrhu i Radojevoj prodoli; po ovlađivanju ovim položajima da ostavi jača obezbjeđenja ka Veljem Dubokom, a ostale dijelove prikupi u Pribatovom dolu, radi odmora; u rejonu Borovnika da se poveže sa 5. crnogorskom brigadom, a u toku čitavog pokreta da se kreće uporedo sa 3. bataljonom;

- 3. bataljon 7. crnogorske, napadajući pravcem Krnovo - Ćeranića gora, da likvidira neprijateljeve snage u rejonu Ćeranića gore u sadjejstvu sa 1. bataljonom, a zatim produži ka Gackovim gredama i zauzme ih u sadjejstvu sa 4. bataljonom; da, takođe, zajedno sa 4. bataljonom, likvidira neprijateljeve snage na Ilinom vrhu, a ototle se, preko Lukavice, uputi za Pribatov do, s tim što će jednu četu ostaviti na Trebiješu, radi osiguranja od Veljega Dubokog; da se u pogledu brzine pokreta ravna prema 4. bataljonu, a takođe da održava tijesnu vezu s 1. bataljonom;

- 4. bataljon 7. crnogorske da u sadjejstvu sa 3. bataljonom likvidira neprijateljeve snage na pravcu Krnovo - Mliječno brdo - Gackove grede, ostavljajući na pojedinim od tih tačaka zaštitnička odjeljenja; takođe zajedno sa 3. bataljonom — da likvidira neprijateljeve snage na Ilinom vrhu, a zatim, u koloni, produži za Pribatov do;

- 2. bataljon 7. crnogorske imao je zadatak da se zadrži na svojim položajima dok ostali bataljoni „proćeraju neprijatelja prema opštoj zapovijesti”, a zatim da se prikupi na Gradačkoj poljani i tu obrazuje brigadnu rezervu; da, liše toga, dio snaga odredi za zaštitnicu, pošto je, istovremeno s njim, na Gradačkoj poljani trebalo da se prikupe pozadinski dijelovi brigade i četa pratećih oruđa.

Napad je trebalo da počne u 23 sata, a do tada bataljoni da se dobro pripreme i međusobno povežu „radi tačnijeg izvršenja napada”.

„NAPAD MORA BITI MUNJEVIT, BRZ, DRZAK” — stajalo je dalje u zapovijesti — „jer neprijatelja moramo potući i proćerati sa sadašnjih položaja”. Pošto na lijevom krilu brigade nije bilo naših jedinica, bataljonima je skrenuta pažnja na budnost, kako se ne bi dozvolilo da dođe „do ma kakvog iznenađenja”.

U toku 23. i 24. avgusta Nijemci su nastavili žestok pritisak na pravcu Bijela - Kruševice na položaje 3. bataljona, a četnici na pravcu Ćeranića gora - Gradačka poljana na odśeku 2. bataljona 7. brigade, ali nijesu uspjeli da pomjere liniju naše odbrane. Na taj način 5. crnogorska i 9. crnogorska brigada, koje su se 24. avgusta prikupile na južnim padinama Vojnika, nijesu imale potrebe da se angažuju na Krnovu, pa su noću 24/25. avgusta bez smetnji nastavile pokret ka Štitovu.

Odbijajući napade NIJEMACA i ČETNIKA, 7. brigada se 24. avgusta pripremala za napad na rejon Ćeranića gore, đe su se, sudeći po njihovoj bučnosti, četnici ośećali dosta sigurnim. (Naročito toga dana, četnici su dovikivali naše borce, psovali ih i zasipali najrazličitijim prijetnjama. „Ovoga puta vas ni Bosna neće spasiti”, najčešće su prijetili.)…

Bilo je naređeno 4. bataljonu da napada na lijevom krilu brigade. Međutim, kurir štaba 7. brigade je upao u nekakvu jamu, pa je 4. bataljon, pošto nije dobio zapovijest, izvršio pokret „iza Vojnika”, u duhu naređenja štaba 3. divizije. Zbog toga nije ni stigao da učestvuje u napadu. Iz istoga razloga, zakasnila i 1. četa 3. bataljona, koja je u toku dana bila pomjerena ka 4. bataljonu, da bi ojačala naše snage koje su zatvarale pravac Šavnik - Brezna.

Doveče, 1. i 3. bataljon su se prikupili na istočnome podnožju Vojnika, u dvijema vrtačama, neposredno zapadno od puta Nikšić - Šavnik, đe im je objašnjen predstojeći zadatak i njegov značaj. U 1. bataljonu je to učinio komandant, VOJIN SRDANOVIĆ, a u 3. bataljonu, štabu i komandama četa lično komandant brigade NIKO STRUGAR, a borcima komesar bataljona BOŽO ŽARKOVIĆ.

Strugarovo prisustvo je, kao i vazda, borcima ulivalo moralnu snagu, ali i uvjerenje da se radi o izvanredno važnom zadatku. Bataljoni su se, po padu mraka, uputili preko ceste, a zatim, razvijeni u streljački stroj, nastavili pokret ka Ćeranića gori. Komoru su ostavili u polaznom rejonu, a municiju i teško naoružanje, uključujući i minobacač 82 mm, borci su ponijeli na leđima.

Glavnina četničkih snaga nalazila se na uzvišenju obilježenom k. 1612 i na jednom nešto nižem ćuviku śeverozapadno od ove kote, tj. na jugoistočnoj ivici Ćeranića gore. Vrhovi ova dva ćuvika bili su opasani zidanim rovovima sa puškarnicama, a pošto su dominirali neposrednom okolinom, bili su veoma pogodni za odbranu.

Da bi, eventualno, privukli naše jedinice u šumu, četnici su to veče kroz Ćeranića goru založili velike vatre, ali su naši prednji dijelovi na vrijeme uočili varku, utvrdivši da je u šumi samo manji broj četnika, koji su održavali vatru. Međutim, nije se sasvim određeno znala linija četničkih položaja. Pokret naših jedinica bio je još otežan time što je ova noć, iako vedra, bez mjesečine.

Zbog toga su 1. i 3. bataljon relativno dugo morali da se kreću u streljačkom stroju, pa su čak u toku pokreta izgubili međusobnu vezu. Pošto je izbio na ivicu šume, śeverozapadno od k. 1612, 1. bataljon je uputio svoje lijevo krilo ka ovoj koti, a desno krilo ka ćuviku śeverozapadno od nje.

Neprijatelj je uočen tek po zveckanju oružja i pokretima silueta koje su se nazirale prema nebu. U to vrijeme streljački stroj je bio na desetak metara od neprijateljevih položaja. Borci su bez ikakve komande polijegali. Zamjenik komandira 3. čete, RADOMIR RADOŠEVIĆ, ubačio je prvu bombu u četnički rov. Slijedili su ga MILETA KOSANIĆ i ostali poletni bombaši 1. bataljona, a odmah zatim je otvorena snažna obostrana vatra.

Još na početku se ośetilo da su četnici brojniji i bolje naoružani. Oni su raspolagali mnogim ručnim bombama, koje su nemilice bačali. Srećom, to su pretežno bile ofanzivne talijanske bombe, koje imaju snažnu detonaciju ali ne nanose mnogo žrtava. Liše toga, slabo cijeneći odstojanje, četnici su ih bačali suviše daleko, pa su uglavnom prebačivali streljački stroj 1. bataljona. Pa ipak, ova njihova vatra je bila tako snažna da je 1. bataljon morao da se povuče u jaružicu, śeverno od četničkih položaja.

Komandant bataljona je, nešto kasnije, naredio da se još jedanput pokuša sa napadom, ali je i taj napad ponovljen više vatrom nego pokretom i nije imao nikakva uspjeha. Pošto ni na jednom drugom pravcu nije bilo borbe, a bilo je rizično po danu zadržati jedinice na brisanom prostoru, nadomak neprijateljevih utvrđenih položaja, štab bataljona je naredio da se bataljon povuče. Čete su se, u koloni, uputile preko Krnova ka Komandirovom brdu.

Za to vrijeme, 3. bataljon je zaobišao četničke položaje i produžio pokret ka Mliječnom brdu i Vlaškom brdu i, u stvari, našao se za leđima neprijatelja, ali je ostao potpuno u nedoumici u pogledu rezultata napada 1. bataljona. Tako je sačekao jutro razvijen u borbeni poredak, okrenut četnicima.

Bataljon OZNE u toku pokreta takođe nije naišao na četnike, pa se razmjestio u katuništu Zakraju i zatvorio pravce ka Konjskom i Borovniku. Iako nije bilo tako planirano, ovaj bataljon i 3. bataljon 7. brigade su se našli u najpogodnijem mogućnom položaju: u neprijateljevoj pozadini.

Rano iźutra 25. avgusta, u štab brigade je stigao pomoćnik komesara 1. bataljona, MINJA KOVAČEVIĆ, da izvijesti pomoćnika komesara brigade o neuspjehu bataljona. Komandant bataljona je već bio pismeno izvijestio komandanta brigade da bataljon nije izvršio zadatak. Niko Strugar je očigledno bio iznenađen.

U prvi mah je čitav štab bio u nedoumici da li je 1. bataljon uopšte napadao. Stoga je Strugar naredio da 1. bataljon odmah ponovi napad i neprijatelja bezuslovno likvidira. Takođe je naredio 2. bataljonu da se razvije na desnom krilu 1. bataljona i da učestvuje u ovom ponovnom napadu, a komandiru čete pratećih oruđa da protivkolski top 45 mm postavi na vatreni položaj i podržava napad 1. i 2. bataljona.

Po prelasku ceste, 1. i 2. bataljon su se razvili u streljački stroj i uputili se ka neprijateljevim položajima. Borci 1. bataljona su bili bunovni i umorni, a pomalo i deprimirani od noćašnjeg neuspjeha. Zbog toga su komandant i pomoćnik komesara pošli u streljački stroj. Minja Kovačević je pri tom uzeo puškomitraljez. To isto je učinilo i nekoliko četnih rukovodilaca, među kojima se isticao pomoćnik komesara 2. čete KOĆA POPOVIĆ.

Iako je već bio dan, 1. i 2. bataljon su uspjeli da neometano priđu veoma blizu neprijateljevim položajima i da ih podvrgnu snažnoj bliskoj vatri. Četnici su ubrzo bili prinuđeni da napušte svoje prednje položaje i da se povlače ka k. 1612 i preko nje ka Mliječnom brdu, Vlaškom brdu i Zebovoj glavi. Ali je njihovo povlačenje bilo veoma teško. Na zapadnim i jugozapadnim padinama k. 1612 oni su bili izloženi ubitačnoj vatri, koju je bilo gotovo nemoguće izbjeći.

Ovđe je protivkolski top bio naročito efikasan. To je bilo prvi put u toku ovih borbi 7. brigade, da ovaj top stupi u djejstvo, ali treba istaći da je svoj zadatak vrlo dobro obavio. Svaka njegova granata je pala među četnike, koji su se u panici povlačili. Mnogi četnici, ośećajući da im je povlačenje onemogućeno, ostajali su na proplanku između prednjeg uzvišenja i k. 1612 i tu lijegali među mrtve i ranjene, smatrajući da će se tako spasti.

Gotovo jednovremeno s prednjim dijelovima 1. i 2. bataljona, na k. 1612 stigao je i štab brigade. U momentu kada je izvanredan uspjeh bio na pomolu, pojava štaba 7. brigade u prvoj borbenoj liniji značila je novi moralni podsticaj za borce.

NAROČITO JE IMPOZANTNO DJELOVALA STASITA FIGURA NIKA STRUGARA, kada je sa vrha ove kote, široko uzmahnuvši rukama, povikao: „Gonimo ih momci!”

Od k. 1612 pa dalje na jugoistok i istok, ka Mliječnom brdu, Vlaškom brdu i Jablanovom dolu, pružaju se prostrani pašnjaci sa kojih je tek nedavno bila pokošena trava i na čitavom tom prostoru zemljište nije pružalo gotovo nikakvih zaklona. Stoga četnici više nijesu mnogo pomišljali na otpor. Oni su se uzdali jedino u svoju brzinu i nadali se da će se bjekstvom spasti. Nijesu ni slutili da su naša dva bataljona već uglavnom zatvorila pravce njihovog odstupanja.

Na vrijeme je 3. bataljon uočio povlačenje četnika i pritajio se na položaju dok mu nijesu prišli na blisko odstojanje. A kada su prišli dovoljno blizu, 3. bataljon je otvorio snažnu vatru, koja je četnike potpuno iznenadila. Oni su se tada okrenuli ka katuništu Zakraju, ali ih je otuda presrio bataljon OZNE, takođe snažnom vatrom. Od Ćeranića gore su pristizali 1. i 2. bataljon, pa su se četnici našli u bezizlaznom položaju.

IZBEZUMLJENA MASA „GVOZDENOG PUKA" VRĆELA SE U KRUGU, tučena gotovo sa svih strana. Pošto su pretrpjeli velike gubitke, preostalim četnicima nije ostalo ništa drugo nego da bače oružje i dignu ruke u znak predaje, što su i učinili. Spasli su se oni koji su pobjegli u toku noći ili na samom početku napada i odmah skrenuli ka Ostrvici, jer je zbog neučestvovanja 4. bataljona u napadu, jedino taj pravac ostao nezatvoren.

Tamo je uspio da pobjegne i komandant puka, MILOŠ PAVIĆEVIĆ, sa svojom pratnjom. (Na Ostrvici je bilo i drugih četničkih snaga, ali one nijesu stupale u djejstvo. Nekoliko dana kasnije, neki „pukovci", koji su uspjeli da pobjegnu, sami su dolazili u 7. brigadu. Tako su, na primjer, STEVAN POPOVIĆ i LAZAR POPOVIĆ došli u brigadu i donijeli teški mitraljez „bredu". Kasnije su oba postali oficiri NOVJ).

Prema izvještaju štaba 7. brigade od 29. avgusta, u ovome napadu je: - POGINULO PREKO 350 ČETNIKA, a još veći broj je ranjen. ZAROBLJENIH je bilo: - 180.

Gubici brigade su bili minimalni, imala je samo 1 mrtvog i 6 ranjenih boraca. (Među ranjenima je bila i PEKNA ĐUROVIĆ iz Bjelopavlića. Ova hrabra omladinka je ranjavana i prije rata, u demonstracijama u Danilovgradu. Tada joj je bila slomljena noga, a sada joj je slomljena druga. Pa ipak, ona je izliječena u Italiji, i ponovo došla u svoju brigadu.)

Zaplijenjeno je: - 10 mitraljeza „breda”; - 16 puškomitraljeza; - 3 teška i 2 laka minobacača; - 120 pušaka; - 60 bacačkih mina; - 250 ručnih bombi; - oko 15.000 metaka; - i 60 konja. Velika količina drugog materijala, u kojem je bilo dosta polomljenog i neispravnog oružja, ostala je na bojištu, jer brigada nije bila u stanju da ga prikupi i ponese.

Ovim je, u stvari, „gvozdeni puk” prestao da postoji kao posebna četnička jedinica. Već oko 15 sati komandant 3. divizije SAVO BURIĆ čestitao je 7. brigadi na postignutom uspjehu.

Izvršenjem ovog zadatka 7. brigada je uklonila i posljednju ozbiljniju prepreku koja je stajala na putu 3. divizije za Kolašin i Berane. Zarobljenici su raspoređeni po bataljonima i kasnije su bili veoma dobri borci, pa i oficiri, liše nekolicine koji su već sljedećih dana dezertirali. (Kada je śutradan, u suton, 1. bataljon silazio sa Štitova u Mrtvo Duboko, jedan zarobljenik je, mučki, sa leđa, ubio našeg puškomitraljesca i pobjegao. To je izazvalo veliki revolt u bataljonu. Bilo je čak prijedloga da se svi zarobljenici postrijeljaju, što je štab, naravno, odbio - izjava UROŠA TOMIĆA).

* * *

Autor, Mitar Đurišić, r. 1923. u Parcima - Lješanska nahija, istoričar, doktor nauka, naučni savjetnik u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu. Kao mladić, borac i rukovodilac u 7. crnogorskoj, po svršetku rata oficir. Umro 2017. godine. Između ostaloga, napisao: - „Prvi balkanski rat: Operacije Crnogorske vojske” (1960); - „Lješnjani u borbi za slobodu” (2004); - „Đeneral Radomir Vešović” (2005). Članak koji smo prenijeli je iz njegove knjige o „Sedmoj crnogorskoj omladinskoj brigadi ‘Budo Tomović’” (1973).