Iza mržnje, naročito u kontekstu interneta, često ne stoji stvarna želja da nekoga povrijedimo, to je važno da razumijemo, kaže psihoterapeutkinja Dragana Đokić u emisiji Mentalna higijena.
"Najčešće iza tog osjećaja je neki drugi - osjećaj straha, osjećaj nemoći, osjećaj neke vrste ugroženosti. Kada čovjek osjeća da na neki način gubi kontrolu i da mu se svijet mijenja prebrzo, i ne može razumijeti šta se oko njega dešava, on često traži nekog koga može na neki način okriviti, i tada mržnja zapravo postaje način da se vrati taj osjećaj moći, koji je zapravo prividan", pojašnjava Đokić.
Na internetu je, kaže ona za Antenu M, to posebno izraženo.
"Ekran nam daje taj lažni osjećaj da mi nismo odgovorni za ono što kažemo, da to nije stvarno, da te riječi nekako nestaju u beskraju mreže, ali zapravo one jednako pogađaju, bole, i oblikuju javni prostor. Zapravo, nema nikakve razlike da li su te riječi izgovorene nekome u usmenoj komunikaciji ili su upućene putem komentara na društvenim mrežama, neke objave i slično. Mržnja se često širi kao neka zarazna emocija i kada se u nekoj grupi pojavi bijes, frustracija, sarkazam, drugi to vrlo često usvoje, i što je više ljudi koji na taj način govore, koji na taj način razmišljaju, to nam, nažalost, djeluje normalnije", navodi Đokić.
Anonimnost je, ističe, jedan od ključnih faktora koji mijenja način na koji se ponošamo.
"Kada nestane lični kontakt u smislu pogleda, glasa, izraza lica, druge osobe, gestikulacije, facijalne ekspresije, nestane i ona emocionalna kočnica koja nas u svakom životu zaustavi da kažemo nešto grubo. I kada nekome nešto ružno napišemo, a ne vidimo njegovu reakciju, njegovu bol, zbunjenost, naš mozak ne može da registruje posljedicu i zato anonimnost često oslobađa ono što možda i ne bismo inače rekli nekome, ono što bismo, inače, zadržali za sebe. U psihologiji taj fenomen ima svoj naziv - deindividuacija, to znači da osoba gubi osjećaj lične odgovornosti kada je dio neke gomile ili kada se ne vidi", objašnjava psihoterapeutkinja.
U digitalnom prostoru to takođe, dodaje, ima svoj naziv - takozvano nevidljivo prisustvo.
"Mogu da kažem šta hoću, tu ne stoji moje ime, tu nije moja fotografija, niko neće znati da sam to ja - tako osobe koje pišu komentare ne mogu osjetiti stid. Jer ono što nam zapravo pruža osjećaj stida je kada je drugima poznat naš identitet. I tu je ta iluzija bez posljedica koja otvara vrata impulsivnosti, agresiji, čak u ovom slučaju zlonamjernosti, ali ono što je važno reći je da ta negativnost u ovom slučaju ne dolazi baš iz ničeg. Sama anonimnost ne stvara mržnju, ona samo na neki način skida masku i pokazuje ono što je već negdje u čovjeku potisnuto - možda frustracija, osjećaj nepravde, potreba da se osjeti moćnim u svijetu u kojem se inače osjeća nemoćno", kazala je Đokić.
Najvažnije pitanje je, smatra, kako da obnovimo kulturu empatije.
"Meni se čini da nam najviše fali ta kultura i da naučimo da kroz ekran prepoznamo da sa druge strane postoji čovjek, neko ko osjeća jednako kao i mi", zaključila je Đokić.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR