Za generaciju koja na prostorima bivše Jugoslavije nije živjela rat on je i dalje prisutan u pričama roditelja, spomenicima, na trgovima gradova, u tišini između redova udžbenika. No, za mnoge mlade na Zapadnom Balkanu, istorija ratova 90-ih ne dolazi iz školskih knjiga, već iz porodičnih priča.
Iz rečenica koje počinju sa "mi i oni".
Osamnaestogodišnja učenica četvrtog razreda sarajevske Druge gimnazije Ajra Rija kaže da je o ratu iz devedesetih učila od svoje porodice.
"Pretežno od oca, pošto je on učestvovao u ratu, tako i o Srebrenici. Poslije sam učila u osnovnoj školi, dva časa na kraju devetog razreda i u srednjoj smo u drugom razredu možda imali dva časa."
Studenti iz Banjaluke kažu da su tokom obrazovanja učili o zloglasnom koncentracionom logoru iz Drugog svjetskog rata Jasenovcu, no ne i o genocidu u Srebrenici koji se dogodio 1995. tokom rata u Bosni i Hercegovini.
"Rat je skoro pa tabu tema u Bosni. Najviše se koristi u političke svrhe. Često se spominje u takvim vrstama emisija u tom kontekstu. Mislim da niko ne zauzima objektivan stav povodom toga," kaže Pavo, student arhitekture.
Stefan kaže da sve zavisi u kojem dijelu Bosne i Hercegovine živite, ali i zavisi od roditelja. "Neki pričaju da nauče djecu šta je bilo, nažalost, neki uče jednostavno djecu da hajcaju protiv druge strane."
'Porodična istorija'
Porodična istorija, ona koju učite kod kuće je, kako objašnjava istoričar i frontmen benda Zabranjeno pušenje Davor Sučić, "na kojoj vam je strani poginuo djeda."
"Ako vam je poginuo u četnicima vi ćete smatrati da je to bio neki pozitivan, oslobodilački pokret. Ako vam je tata poginuo u partizanima imaćete prema partizanima takav neki odnos."
Istorija o kojoj se uči u porodicama je legitimna stvar, to je nešto u čemu djeca odrastaju, ali dodaje da, "društvo ne treba graditi na tome."
"Ne treba društvo da na tome gradi svoju dnevnu politiku, ne smije da gradi svoju perspektivu, na tome društvo ne treba da gradi svoju budućnost, a pogotovo odnose s drugim narodima."
Zašto istoriju učimo kod kuće umjesto u školi?
Crnogorski istoričar Miloš Vukanović pojašnjava da je takav model vrlo prisutan u postkonfliktnim i tranzicionim društvima u kojima vaninstitucionalni izvori imaju prednost nad institucionalnim.
"To je prije svega porodica, vjerska zajednica, društvo i tako dalje."
Nastava istorije trebalo bi da ima ključnu ulogu razumijevanja onog što se desilo u prošlosti. No nije baš tako, kaže profesorica sarajevske Druge gimnazije Lejla Čaušević.
"Smatram da se istorija manipuliše, da se koristi, da ona postaje alat u neke političke svrhe, da su ti raznorazni revizionizmi koji se javljaju, upravo odlika te politike, što ne bi smjelo da bude. Ali smatram da je akademska zajednica itekako odgovorna, da nastavnici istorije, profesori, moraju zaista puno više da rade."
Manipulacija istorijom na prostoru Zapadnog Balkana nije ograničena na škole. Negiranje genocida u Srebrenici bez posljedica sastavni je dio političkog života u Bosni i Hercegovini, u Srbiji se veličaju ratni zločinci i rehabilituju četničke vođe, u Crnoj Gori im se podižu spomenici, dok u Hrvatskoj koncerti s ustaškom ikonografijom pune stadione.U istoriji Bosne i Hercegovine postoje tri viđenja jedne stvari, pojašnjava profesorica Čaušević. Pitanje je, objašnjava, zašto postoje tri viđenja ukoliko su činjenice na jednoj strani.
"I ako jeste i ako nije istorija išla u pravom smjeru, politika je dosta zaslužna u tome."
Ipak uprkos tri različite lekcije i tri različite istorije koje su prisutne u bosanskohercegovačkom obrazovnom sistemu postoje oni koji vjeruju da će mladi ljudi ipak pronaći svoj put. Jedan od njih je i Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sekson iz Zabranjenog pušenja.
"Mladi ljudi jako dobro na svojoj koži osjećaju sve reperkusije dnevne politike i što je najgore, mladi ljudi se iseljavaju masovno iz ovih prostora i onim čistim instiktom samoodržanja mladi ljudi su počeli konačno i da reaguju. Mislim da se mladi ljudi i neće puno vezivati za prošlost, niti u krajnjoj liniji jedan normalan narod na taj način formira neko svoje političko mišljenje, a pogotovo neku perspektivu i budućnost."
Više od 50 posto mladih želi otići iz Bosne i Hercegovine. Različita istraživanja, od kojih je najobimnije bilo ono Instituta za razvoj mladih KULT, upravo to potvrđuju. Procjene Ujedinjenih naroda su da bi u u narednih 50 godina BiH mogla ostati bez milion i po stanovnika.
U svakoj narednoj generaciji u BiH sve manje učenika i studenata
U momentima revizionizma, rastu desnih politika, ipak postoje i mladi ljudi koji svjesno ne žele da padaju pod pritiske aktuelnih politika. Jedan od njih je i Harun, učenik Druge gimnazije u Sarajevu.
"Ja ne mogu da živim u društvu koje meni daje do znanja da ja ne volim i da ja mrzim. Ja ne mrzim nikoga, lično nemam razloga," kaže Harun.
U tome je ključ smatra muzičar i književnik iz Srbije Marko Šelić Marčelo, u individualnim postupcima. Kada sistem ne nudi odgovore, na scenu stupaju pojedinci, jer ništa se ne podrazumijeva, ni istina, ni empatija, ni znanje. Za svako od njih treba se izboriti iznova i iznova. To kaže i Marčelo.
"Svako u svojoj zajednici, svako gdje god se nađe, mora da širi antifašističke vrijednosti koliko god može i da podsjeća svijet na to čemu svaki fašizam vodi."
Sve je na nama, da li ćemo se pomiriti s postojećim stanjem i praviti greške naših predaka ili se boriti za pravdenije i bolje društvo. Sve je na pojedincu, jer, nastavlja Marčelo, nijedan individualni čin nije suviše malen da bi bio opisan kao nevažan.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR