Dok se Pljevljaci guše u opasnom gasu, Joanikije, Atanasije i naravno Vraneš u Pljevljima razglabaju o kapeli na Lovćenu

Mitropolit Crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikije sinoć je, u sali Centra za kulturu Pljevlja, održao predavanje na temu - tajna Lovćenske kapele. 

Njegoševe stihove uz strune gusala pjevao je Radosav Rajo Vojinović, a mitropolit mileševski Atanasije otvorio je i blagoslovio veče. Skupu je, očekivano prisustvovao i predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš.

Foto: Mitropolija

Ništa nas ovo ne bi posebno začudilo da se sve ne dešava dok se stanovnici Pljevalja guše u opasnom gasu - sumporu, već danima. Pa je, u najmanju ruku, ovakav skup neprimjeren, a i ne oslikava hrišćanske vrijednosti, na koje su se okupljeni tokom večeri rado pozivali.

Ipak glavna tema, dok se Pljevljaci guše, bila je, naravno, kapela na Lovćenu.

Mitropolit Joanikije je, kako prenosi sajt mitropolije, na početku besjede istakao da je priča Lovćenske kapele složena i slojevita da obuhvata i našu proslost i sadašnjost i budućnost, kao što i sam Njegošev duh prožima sva vremena.

„Veliki ljudi, velike ličnosti ne žive samo za svoje vrijeme i u svom vremenu, nego žive i za svoje vrijeme i za buduće. Nose prošlost sa sobom i nju proslijeđuju i naročito misle na buduće generacije, a onima koji su Bogu ugodili, On daje takvu blagodat da uđu u dušu i u duh svoga naroda kao što je Sveti Sava, kao što je Sveti Vladika Nikolaj i kao što je Njegoš. Kada je Njegoš, iste one godine kada je napisao „Luču mikrokozmu“, započeo i gradnju Lovćenske kapele i zapovijedio već tada da tu bude sahranjen, a na samrtnom času to potvrdio i obavezao svoje srodnike i nasljednike da ispune taj amanet, tu posljednju želju, a ako to me učine da će na njih ostaviti najstrašnije prokletstvo. Od tada priča o kapeli dobija svoj posebni zavjetni značaj, mada je svaka crkva kao svetinja-zavjetna svetinja.

Naravno da je Njegoš znao dobro već tada su se kovali planovi u Beču, a kako je vrijeme prolazilo poslije njega, ti planovi su bili sve jasniji, sve direktniji da se Lovćen mora staviti pod vlast Austrougarske monarhije i može biti da je to bio jedan od motiva da on podigne pravoslavnu crkvu i pravoslavni oltar na Lovćenu i da svojim grobom i svojom crkvom štiti Crnu Goru, ali ne samo Crnu Goru. On je uvijek gledao na cio srpski narod i još mnogo šire. On je bio vaseljenske širine i ne može ga nijedno pleme i nijedana teritorija obuhvatiti i ograničiti“, rekao je Joanikije.

U nastavku je naglasio da je Lovćenska kapela kao njegovo djelo povezana i zapravo, srasla, sa njegovom poezijom.

Joanikije se, između ostalog, osvrnuo i na  izgradnju i obnovu Lovćenske kapele.

Kako se navodi na sajtu mitrpopolije, podsjetio da je knjaz Danilo ispunio Njegošev zavjet, da je kasnije kralj Nikola pazio da se, koliko je moguće, redovno u kapeli služe Liturgije, te kako su je Austrougari srušili.

Zatim je, navodi se, istakao značaj Mitropolita Gavrila Dožića u obnovi kapele, koji je, kako tvrdi, spriječio ostvarenje ideje kralja Aleksandra da se napravi mauzolej ili neko slično zdanje i na čija pleća je i pao teret obnove, nakon što je, tvrdi, kralj prihvatio zahtjev Sprske Pravoslavne Crkve.

Govorio je, kako se navodi, o ponovnom rušenju kapele, borbi Mitropolita Danila Dajkovića da je sačuva i naveo da je tada došlo do „nezakonitog braka između nacizma i komunizma“ jer su „glavni argumenti za rušenje kapele potekli od Savića Štedimlije, a kasnije ih je u ime Tita razrađivao Vladimir Dedijer“.

"Kapela će se vratiti na Lovćen kad mi budemo bolji, složniji i kada se pokajemo za grijehe iz makar posljednjih sto godina. Tek tada ćemo biti sposobni da obnovimo kapelu na Lovćenu", naveo je Joanikije.