Ukoliko dijete samo to ne izgovori, nikako ne bi trebalo koristiti rečenice “Nemoj da te strah škole i učiteljice”. Tako mu dajemo misao da toga može da se plaši. Roditelji puno griješe konstatntnim poredjenjem svog djeteta sa njegovim vršnjacima. Odrasli i djeca bili bi srećniji i zadovoljniji svojim uspjehom kada bi usvojili parolu: “Budi najbolja verzija sebe.” za razliku od parole: “Budi najbolji od svih.”
Septembar je mjesec koji obično asocira na polazak u školu. Sjećamo se našeg prvog “školskog zvona” , ili svoje školarce pripremamo za polazak. Kupovina knjiga, školskog pribora i garderobe, možda je skuplji, ali ne i teži posao za roditelje.
Polazak u školu, naročito za prvake, suočavanje je sa ličnim obavezama, novom sredinom, autoritetima i pravilima. Psiholog Vesna Kraljević, za portal Antena M, govori tome kako jednog šestogodišnjaka, ili skoro šetogodišnjaka najbolje pripremiti za ono što ga čeka u učionici.
Vesna Kraljević
Prvi septembar je blizu. Prvaci već znaju da ubrzo počinju u školu. O čemu bi , te na koji način roditelji sa njima trebalo da razgovaraju i adekvatno ih pripreme?
-U Crnoj Gori je koliko znam obavezan vrtić za predškolce, pa bi stoga djeca koja nisu išla u vrtiće makar u toj jednoj godini prije škole trebala da se upoznaju sa grupnim radom, autoritetima, obavezama, rutinama,dnevnim ritmom, da steknu različite navike, samostalnost.
Pripremu prvaka za polazak ne bi trebalo ostaviti samo za mjesec pred školu.Trebalo bi početi ranije. Ono što, medjutim, čujem je da roditelji najčešće griješe kada djetetu unaprijed sami stvaraju strah od škole, učiteljice, ocjena, postignuća.
Čini se da je roditelje u stvari najviše strah, najviše su uzbuđeni od svih u okolini djeteta i da taj strah, emocije prenose na dijete koje, posmatrajući roditelje kao uzore i model ponašanja ,usvaja ono šta od njih čuje i osjeća.
Svi se rađamo oslobođeni od straha, a djeci upravo strah najčešće odrasli nameću. Stoga mislim da bi roditelji trebalo da prvo razmisle o svojim uvjerenjima i emocijama vezano za školu i dijete,da razmisle da li i kako oni mogu uticati na dijete i da shvate svoju ulogu u svemu tome.
Trebaju opušteno razgovarati sa djecom o školi, da predstave školu, učiteljicu i drugare kao nešto lijepo i korisno za njih, gdje će naučiti puno korisnih stvari, igrati se, steći nove drugare, iskustva, talente…
Nikako ne bi trebalo, ukoliko dijete samo to ne izgovori, koristiti rečenici “Nemoj da te strah škole i učiteljice”. Tako mu već dajemo misao da ono može od toga imati strah, a da s druge strane ne dajemo mu dozvolu da, ukoliko ga i osjeti, ima slobodu da ga izrazi.
Ukoliko dijete samostalno pokazuje strah, druge negativne emocije ili misli vezano za školu, treba ga uvažiti,razgovarati na način što ćete ga pitati čega se plaši tj. da ispitate od čega ga je konkretno strah i koja to uvjerenja i misli dijete ima o školi.
To možete saznati igrajući npr. neku igru kao što je igra “Dovrši rečenicu”. Pa vam rečenice mogu biti:”Škola je…”, “Učiteljica je…”, “Đaci su…”, “U školi se najviše…”.
Takođe, treba pokušati stvoriti pozitivne misli i emocije i to na kreativan način (kako bi dijete to spontano prihvatilo a ne nešto što se nameće) kroz npr. čitanje priča i pjesama o školi, slušanje dječijih pjesama o školi, crtanih filmova ili dječijih filmova sa temom škole.
Možda i sami da osmislite predstavu kod kuće, gdje će dijete imati ulogu učitelja, ili učiteljice, a roditelji i ostala rodbina da imaju uloge đaka, neko da bude direktor/ica škole, neko domar i td.
Možete i mijenjati uloge. U predstavi tj igri možete imati različite elemente, gdje će neki biti i o poravilima ponašanjima, neki o bontonu, o igri, o samostalnosti. Ukoliko dijete odmah ne prihvati tu igru, ili se ne možete organizovati sa rodbinom, djetetove omiljene igračke mogu biti likovi u igri, pa npr. možete i postepeno uvoditi uloge onih koji su u školi – npr. da od nekoliko igračaka za početak samo jedna bude đak, ili učiteljica.
Bitno je da osmislite zanimljiv, pozitivan, šaljiv scenario zajedno. Prvo pustite vaše dijete da osmisli kako bi vidjeli da li već ima pozitivan stav i emocije o školi.
Uključite dijete u odabir školskog pribora, torbe, svesaka, garederobe za školu – uvažite njegove želje i ukus.
Možda vam se dizajn, ili lik za torbu vašeg djeteta neće dopasti, ali ukoliko se njemu sviđa – uvažite ga, jer to je ipka njegova torba i treba da mu se sviđa i da ima pozitivne asocijacije na svoju prvu školsku torbu kao simbol početka novog razdoblja života.
Svakako, ukoliko roditelji sami ne mogu, ili ne znaju kako pomoći svome budućem đaku prvaku nek se slobodno obrate stručnom licu za savjet.
Koliko obično traje period adaptacije djeteta na novu sredinu, te kako primijetiti ukoli se možda nije najbolje snašlo?
-Adaptacija djeteta može trajati i do godinu , a nekoj djeci treba i više. Početak škole je jedan od novih životnih ciklusa djeteta, predstavlja jedan vid životne krize, koja svakako ,kao i svaka druga kriza, treba da posluži razvoju i navikavanju na nove životne okolnosti.
Moguće da će se vaše dijete toliko promijeniti, odjednom “porasti”, biti odgovornije, usvojiti drugačije obrasce ponašanja, preferencije, interesovanja i sl – jer, kao što sam pomenula – to je period promjena.
Školski pedagog i psiholog prate đake prvake i stalno bi trebalo da su u komunikaciji sa učiteljima/cama i da savjetuju o intervenicjama i postupcima.
Primijetićete da se dijete nije snašlo ukoliko: otvoreno iskazuje da ne želi da ide u školu, neće da učestvuje u pripremi stvari za školu, bac sveske i olovke, plačljivo je i neraspoloženo, ima noćne more ,ili poremećaje u vezi sa spavanjem, poremećen apetit, razdražljivo je više nego inače – sve u svemu, ukoliko je određeno vrijeme drugačije u pogledu ponašanja ili raspoloženja u odnosu na inače.
U namjeri da im olakšaju polazak u školu, roditelji vjerovatno prave i greške. Koje su najveće i najčešće ?
-Jedna od velikih grešaka koje roditelji prave je i nametanje prevelikih očekivanja djeci veznao za njihovo postignuće. Kao što sam i ranije pomenula roditelji treba sami da osvijeste svoja očekivanja, uvjerenja i mišljenja veznao za svoje dijete i njegovo postignuće i zapitaju se da li su realna.
Svakako da svaki roditelj želi sve najbolje za svoje dijete, ali često se dešava da ta očekivanja budu nerealna.
Takođe, mislim da se puno griješi u konstatnom poređenju svog djeteta sa drugim djetetovim vršnjacima – na taj način ne gradimo unutrašnju motivaciju radi sebe i svog postignuća već je motivacija biti bolji od drugih. Mislim da bi i odrasli i djeca bili srećniji i zadovoljniji svojim uspjehom kada bi usvojili parolu: “Budi najbolja verzija sebe.” za razliku od parole: “Budi najbolji od svih.”
Starosna granica polaska u prvi razred, već nekoliko godina, u Crnoj Gori pomjerena je sa sedam na šest godina. Da li je dijete u tom uzrastu dovoljno zrelo?
-Svakako da je sve individalno, ali mislim da šestogodišnjaci, pogotovo ako su pohađali vrtić, jesu dovoljno zreli za školu i ono što se tamo radi i od njih očekuje.
Moguće da bi trebalo malo rasteretiti gradivo i obaveze u prvom razredu, ali koliko znam i učitelji su svjesni uzrasta djece pa se prilagođavaju i znaju šta mogu očekivati od šestogodišnjaka. Znam da je veliki dio posvećen igri, učenju pravila ponašanja i sl.
Moguće da roditelji i nijesu dovoljno upućeni šta sve djeca rade u vrtićima, pa misle da je vrtić potpuno različit od škole.
Da li dijete treba podučavati nekim određenim znanjem i veštinama prije polaska u školu?
Mislim da ga treba osamostaljivati – u hranjenju, oblačenju, korišćenju toaleta i sl. Takođe, učiti ga bontonu, uvažavanju starijeg i poslušnosti.
Ono što je najvažnije da dijete u prvom razedu zna je da sjedi mirno u klupi, da ne ustaje kad ono želi i ne smeta drugima, da ne priča dok učitelj priča, da poštuje učitelja i drugare.
Što se tiče vještina, dijete bi tog uzrasta već trebalo da zna da drži olovku u ruci i da crta. Sve ostalo naučiće vremenom.
Postoji li razlika u načinu pripreme za školu djeteta koje je išao vrtić i onoga koje nije ?
-Istraživanja pokazuju da djeca koja su pohađala vrtić, pa makar i predškolski program, lakše se i brže adaptiraju na školu.
Šta uraditi da dijete samo i redovno završava svoje domaće zadatke? Da li učiti sa njim, ili samo kontrolisati ono što uradi?
-Ja sam svakako za samostalnost. Učenju od malih nogu samostalnosti učimo djecu da vrednuju svoj uspjeh, da su izdržljiviji, da imaju unutrašnju motivaciju, da sami nalaze rješenja, da su kreativni.
-Svakako, saopštiti mu da je u redu ukoliko nešto ne zna ili ne može samo da uradi i dati mu do znanja da ste tu da mu pomognete i podržite ga. A kada završi iskontrolišete.
Ono što je jednako bitno je i da treba voditi računa o očekivanjima i načinu gledanja na neuspjeh. Roditelji treba da imaju strpljenja, a onda i da uče djecu strpljenju. Treba da grade stav da se uspjeh ne gradi preko noći, da se na greškama uči i da svako ima pravo na grešku.
Ukoliko dijete samo ne pokazuje iniciujativu za izvršenje domaćih zadataka, onda ga treba podsjetiti na tu obaveziu kako bi vremenom samo steklo naviku.
Razgovarala: Sanja Novaković
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR