Pismo jednog navijača

Dejo je bio i ostao GENIJE! Dovoljno je pomenuti mu ime bilo đe u svijetu fudbala i svi će se śetiti makar jednog njegovog gola, driblinga, asistencije. Na prvoj utakmici fudbalske reprezentacije Crne Gore protiv Mađarske, pored njega je śedio Mišel Platini, tadašnji predśednik UEFA. Vjerujem da samo zbog njegovog autoriteta nije odmah prekinula utakmica protiv Rusije, u Podgorici. I mogao bih tako danima.

Presmješan je bio pokušaj Dejove političke smjene u režiji “oslobodilaca”. Da je uspio, danas bi Fudbalski savez bio uništen poput velikana crnogorskog fudbala, Budućnosti i Sutjeske. Kojima u cjelosti ili u pojedinostima upravljaju "demokrate", najveći kancer crnogorske politike, društva, pa sljedstveno tome i sporta.

Ali dajte mi za pravo da, potpuno prijateljski, našeg Deja pokušam da podśetim na neke greške koje su skupo koštale naš fudbal i zbog kojih se nijesmo popeli makar stepenicu više.

Zapravo, fokusiraću se samo na pogreške sa selektorima. Počele su sa kumom, kome je, praktično, prvo radno mjesto bilo selektorsko! I to u odsudnom trenutku, u baražu protiv Češke!? Onda smo čekali da, uoči utakmice sa Kosovom, Ljubiši Tumbakoviću stigne poziv iz Srbije, koji je razorio sve- i hemiju i fiziku u ekipi. A nije bilo teško znati da će se taj poziv desiti. I da ga je trebalo smijeniti prije, odmah poslije neoprostivog poraza u Jermenij. Promašaj sa Farukom Hadžibegićem još je u svježem sjećanju, jer se karastrofe koje smo pod njim doživjeli ne zaboravljaju. Ne lako, nego nikako.

Da bi danas, čitaj - evo dvije godine, na klupi śedio Robi.

Na terenu su Dejo i Robi razmijenili more tačnih pasova, odbrane su strijepljele od njih. Ali, trener Prosinečki je blijeda sijenka nekadašnje igračke veličine. Bez strategije, bez taktike, bez hrabrosti, bez energije... Vjerovatno bi i Robi bio bivši, da se, na žalost, nije desila ona pobjeda nebitne utakmice protiv Turske. Da, na žalost, jer smo, bojim se, zbog tog jednog suštinski nebitnog uzleta bacili dvije godine i u njima ove kvalifikacije za SP.

Ne može se reći ni da smo opet na početku. Jer, na početku smo imali optimizam, energiju, zanos, strast... Danas smo na nekoj tački koja je daleko lošija od početne. Sa uzdrmanim kultom reprezentacije, sa virusom letargije u i oko reprezentacije... Čini mi se da više nijesmo u stanju ni da na pravi način, dakle prkosno i s ljubavlju, opet otpjevamo "Goro moja”. Kad opet izgubimo i kad se opet ne kvalifikujemo.

Zato bi valjalo da potražimo način kako da opet dišemo kao jedan, da punimo stadion i da huk sa tribina nosi naše momke! Da svi u glas pjevamo himnu, jer je volimo ali i u inat onima koji su na "mute" dok je intoniranje.

Za početak, ajde da se svaka riječ kritike ne doživljava kao neprijateljski napad. Jer, ja nijesam "kmer", nego "komita", ako i tom terminologijom treba da se legitimišem. Mojim rječnikom, ja sa Crnogorac i navijač. Ništa više i ništa manje od toga.

Ajde da pokažemo da znamo da poštujemo zasluge i zaslužne. Da svima koji su Crnoj Gori služili u crnogorskom dresu pokažemo zahvalnost. Đe god ih sretnemo. Ali i da više nikada u fudbalsku penziju neki novi Boske ili Baša, ne ode a da mu cio stadion, posljednji put, uz aplauze i suze ne oda poštovanje! Mi našima, kao što su Del Pjeru, Totiju, Bekamu… njihovi.

Znamo mi da Crna Gora nikada neće biti šampion svijeta. Ali, znali smo to i kad smo navijali za nju i više i jače! Ja znam da mi navijači iščekujemo željno da se vrati euforija oko reprezentacije i da se razgori strast koju kao da, sad već godinama, neko i nešto gasi u nama. I kao najveća legenda i kao prvi čovjek crnogorskog fudbala, Dejan Savićević ima obavezu da to prepozna i riješi. A to može sama na jedan način- tako što će, napokon, pogoditi s izborom selektora.

Ajmo Crna Goro, o o o o !