Da bi Crna Gora uvela sistem cjelodnevne škole, koji bi omogućio da postoji rad samo u jednoj smjeni, treba da izgradi 17 novih škola, a za to bi joj prema računici akademika Slobodana Backovića trebalo godišnje 10 miliona eura narednih deset godina, što, kako kaže, ne bi bio veliki problem.
Statistika pokazuje da u Crnoj Gori u ovom trenutku postoji 17 osnovnih škola sa preko 1.100 učenika, od kojih je 10 u Podgorici, 2 u Budvi, po jedna u Herceg Novom, Tivtu, Baru, Ulcinju i Beranama. Osim toga, šest škola u Podgorici ima više od 1.400 učenika, jedna čak 1.800 i da ove škole rade u više smjena (čak 5 smjena). Ukupno u Crnoj Gori ima 163 osnovne škole.
Član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i bivši ministar prosvjete, predložio je Ministarstvu prosvjete, da uvede ovaj program kao jedan od načina da škola još bolje podrži razvoj djece, poveća kvalitet učenja i nastave i jača saradnju sa roditeljima, porodicom, ali i lokalnom zajednicom.
“Već dugo ukazujemo na probleme savremenih porodica u Crnoj Gori: roditelji imaju malo vremena za djecu, „baka servis“ je sve više relikt prošlih vremena, nedovljno su razvijene usluge za porodicu, mnogi roditelji ne mogu da zadovolje ni elementarne potrebe djece, a pogotovu ne obrazovne, kulturne, rekreativne. Mnoga djeca već na startu imaju manje šansi od druge za optimalan razvoj i kvalitetno učenje”, rekao je Backović za portal Roditelji.
Cjelodnevna škola radi u jednoj smjeni, u okviru koje se djeci, osim nastave, obezbjeđuje učenje, izrada domaćih, različite sportske, kulturne, kreativne aktivnosti, kao i programi za podsticanje cjelovitog razvoja djece.
“To im se obezbjeđuje svakodnevno u toku radne sedmice, od 8 do 16 časova. U izboru ovih aktivnosti i njihovom trajanju obavezno učestvuju i roditelji”, kazao je Backović.
On je pojasnio da se radni dan organizuje tako da učenici imaju obrazovne aktivnosti i organizovano slobodno vrijeme, koje provode u navedenim aktivnostima i da na primjer, jedan blok nastave i slobodnh aktivnosti imaju u jutarnjem dijelu, a drugi u popodnevnom. Učenici za vrijeme podnevnog odmora imaju obrok – ručak ili užinu. Taj obrok, kako je kazao, može biti ponuđen od škole ili ga djeca mogu donijeti od kuće, a u nekim zemljama obrok za djecu koji nudi škola se finansira ili subvencionira iz centralnog ili budžeta lokalne zajednice, u nekima ih plaćaju roditelji.
Backović pojašnjava da sve to ne znači da učenik neće imati baš nikakvih aktivnosti učenja kod kuće, ali da će većina njih biti završena u školi i uz nadgledanje nastavnika koji pomažu učeniku.
On je dodao da cjelodnevna škola nije novina već da ona postoji u mnogim zemljama i decenijama, kao i da je malo zemalja u kojima škole rade u više smjena. Cjelodnevne škole zastupljene su u SAD-u, Kanadi, Kini, Japanu i čitavoj Evropi, a one počinju da postoje u susjedstvu, iako je njihov broj jošmali.
Backović navodi da su očekivanja od škole velika i da je škola pod pritiskom da povećava obrazovna postignuća, što često ima i neželjene efekte.
Ukazuje da je decenijama u krizi vaspitna uloga škole. Uz poremećen sistem vrijednosti, ugrožen je proces socijalizacije djece i mladih.
“Uloga škole i nastavnika nije samo u podučavanju – suštinska uloga je u pripremi djece i mladih za uspješan lični život, dalje učenje i školovanje, za posao i učešće u društvu. Kao što sam rekao, ovo je mogućnost da se jača i obrazovna i vaspitna uloga škole. Proces nastave i učenja postaje još sadržajniji, kreativniji, zanimljiviji, naravno – pod uslovom da su nastavnici dobro pripremljeni za primjenu odgovarajućih metoda nastave i učenja. Djeca uče i rade dok ih nastavnik nadgleda i pomaže im, što nije isto kao i učenje kod kuće, za mnoge od njih”, kazao je on dodajući da im se osim toga, pruža mogućnost razvijanja mnogih važnih vještina i kompetencija za koje fali vremena u „redovnoj“ nastavi.
Još jedna prednost cjelodnevne škole je, kaže Backović, to što su djeca bolje povezana i mnoge nepoželjne razlike među njima se smanjuju, a da ona djeca koja imaju slabija postignuća povećavaju mogućnosti da ih poprave. Iskustva drugih pokazuju da ovakav način rada utiče na smanjenje sukoba i nasilja među vršnjacima i da nastavnici mogu da bolje upoznaju djecu i uočavaju njihove potrebe.
“Ovo je i velika pomoć roditeljima, posebno zaposlenima, jer im oslobađa značajno vrijeme koje sada ulažu u rad sa djecom kod kuće ili u odvođenje djece na učenje stranih jezika, na sportske aktivnosti i sl. To im se može ponuditi u školi. Očekivano je da sve ovo ojačava vezu porodice i škole, kojom sada nimalo nijesmo zadovoljni”, kaže on.
Backović je svjesan da ovaj proces nije bez izazova ali da dobiti mogu biti velike.
Uvođenje jedne smjene u svim školama bi, kaže on, moralo početi kao eksperimentalni program, samo u jednom broju škola, koje za to imaju više uslova od drugih.
“Prije svega, da već rade u jednoj smjeni. Osim toga, škola bi trebalo da sama prepozna koristi od ovakvog načina rada i da bude motivisana, da želi da ga realizuje. Dobra praksa iz eksperimentalnog programa bi se širila postepeno širila i na druge škole”, rekao je Backović.
On predlaže da se napravi finansijsku konstrukciju i obezbijede izvori.
“U Hrvatskoj, primjera radi, cjelodnevna škola se finansira dijelom iz budžeta, a dijelom iz sredstava lokalne zajednice, dok roditelji učestvuju u skladu sa ekonomskim statusom porodice”, navodi Backović.
On je dodao da ovaj program treba promovisati, prvenstveno kroz širok javni dijalog svih zainteresovanih, ali i kroz izučavanje komparativnih iskustava drugih zemalja o tome što su učenici dobili.
“Naravno, neizbježno je, i mimo ovog projekta i sa njim, graditi pod hitno nove škole – osnovne i srednje. Prema trenutnim podacima, treba napraviti 17 novih osnovnih škola, od čega samo u Podgorici deset”, rekao je Backović.
Prema riječima Backovića, procjena je da nova škola košta ukupno otprilike 5,5 miliona, a to znači da bi za sve nedostajuće škole, koje bi riješile problem velikog broja učenika i rada u više smjena, bilo potrebno izdvojiti 93,5 miliona eura i da ukoliko bi se njihova izgradnja realizovala za 10 godina za to bi bilo potrebno godišnje izdvajati oko 10 miliona eura iz Budžeta, što, smatra on, ne bi trebalo da predstavlja veliki problem.
“Pod ovim uslovima govorimo o postepenom ulasku svih ostalih škola u cjelodnevnu nastavu, a to bi se desilo najduže za jednu deceniju”, dodaje on.
Ova ideja o uvođenju cjelodnevne škole predložena je na okruglim stolovima održanim u CANU u februaru prošle i u aprilu ove godine, na teme PISA 2015 i promjene u osnovnom obrazovanju.
“O zaključcima i predlozima sa tih okruglih stolova informisali smo Ministarstvo prosvjete. Nijesmo dobili odgovor na naše predloge i primjedbe. Čini se da predstavnici Ministarstva prosvjete nijesu zainteresovani da prisustvuju ovim okruglim stolovima”, rekao je Backović.
Prema njegovim riječima, istraživanja pokazuju da na postignuća učenika najveći uticaj imaju način, odnosno efikasnost rada nastavnika, opremljenost škola i uslovi u kojima se stiče znanje i rukovodstvo škola.
U izvještaju o rezultatima PISA 2015. konstatuje se i preporučuje „Na osnovu navedenih PISA nalaza, može se reći da postoji izrazita potreba da se kvalitet obrazovanja u Crnoj Gori značajno unaprijedi.
“Obrazovna praksa u Crnoj Gori uglavnom je ostala na nivou učenja činjenica i formiranja reproduktivnih znanja. Zbog toga je, posebno u okviru obaveznog obrazovanja, obezbijediti veću zastupljenost savremenih oblika nastave i učenja u kojima će učenici možda ovladati manjom količinom znanja, ali će zato razviti sposobnost da dubinski razumiju data znanja, da ih kritički razmatraju i primjenjuju u različitim, očiglednim i manje očiglednim situacijama, i da na taj način imaju veću šansu da dostignu više nivoe razvijenosti ključnih kompetencija”, predlaže Backović.
Podsjeća da je sa okruglog stola iz 2017. godine Ministarstvu upućena preporuka da sve promjene u obrazovanju trebaju da se planiraju i realizuju uz efektivno korišćenje podataka, istraživanja kvaliteta obrazovanja, da planiranje promjena treba da otvori široki stručni dijalog, da bude transparentno i participativno, odnosno da uključuje najbolje praktičare i stučnjake za obrazovanje i da je u tom procesu neophodno analizirati naše prethodne prakse, obezbijediti uporedne prakse i iskustva drugih zemalja.
Smatra da je najveći problem upravo to da se promjene u sistemu prave bez uvažavanja ovih preporuka i da se to mora promijeniti.
“Bivši ministar obrazovanja Finske je rekao: „Mi pripremamo djecu da uče kako se uči, a ne kako da polože test“. Ovo može biti polazna preporuka za promjene u našem obrazovnom sistemu”, dodao je Backović.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR