Piše: Ana Nives Radović
Otkako je susret američkog i ruskog predsjednika najavljen, a njegova lokacija određena, više se govori o Aljasci kao o dijelu teritorije koji su SAD od Rusije kupile za sitne novce, nego o Ukrajini I trgovini teritorijom koja bi baš na tom mjestu mogla da bude inicirana. Ovonedjeljni samit Donalda Trampa i Vladimira Putina na Aljasci, radi razgovora o „miru“ u Ukrajini, bez prisustva Ukrajine, predstavlja se kao državnički potez. U stvarnosti, to je predstava pogađanja velikih sila u kojoj se samom predmetu spora uskraćuje mjesto za stolom, pa za Kijev, kao i za Evropu, to nije diplomatija, već diplomatska režija podjele teritorije.
U demokratskom svijetu, o kojem velike sile uvijek imaju drugačiju percepciju od onih o čijoj sudbini odlučuju, svaki dogovor postignut bez prisustva Ukrajine ne bi imao nikakav legitimitet, a njime bi se i normalizovala ideja da su granice u Evropi savitljive linije koje je moguće prekrajati spolja. Upravo tu logiku Rusija pokušava da nametne još od 2014. godine.
Balkan predstavlja plodno tlo za ovakvu vrstu oportunizma, jer upravo tu Rusija ima svoje ideološke partnere čija maska neutralnosti zapravo samo učvrščuje ovaj odnos, dok uživaju određeni stepen javne simpatije prema narativima Kremlja i mogu djelovati kao posrednici ruskom uticaju. To Moskvi daje mogućnost da indirektno ispituje i pravi pritisak na susjedne države, potkopavajući koheziju NATO i EU u srcu Evrope.
Većina međudržavnih ratova nakon 1945. nije završena obavezujućim sporazumima, već krhkim pauzama ili potpunom pobjedom jedne strane, a čak i kad se sporazumi potpišu, često se uruše u roku od nekoliko godina. Trajan mir nastaje samo kada su zaraćene strane ubijeđene da ne mogu vojno pobijediti, kada postoji stalni spoljašnji pritisak, kada su prisutni i podsticaji i kazne i kada su domaće javnosti spremne da prihvate kompromis. Kada je riječ o Ukrajini, niti jedan od tih uslova nije ispunjen.
Moskva se i dalje drži maksimalističkih ciljeva, aneksije okupiranih teritorija, oduzimanja Ukrajini ozbiljne vojne moći i onemogućavanja da se ikad približi NATO-u. Ukrajina, ratom iscrpljena, ali ponosna, vjeruje da uz adekvatnu podršku Zapada može prisiliti Rusiju na manje poguban dogovor. Ni Kijev, ni Moskva još ne vide poraz kao neminovan, što je recept ne za rješenje, već za produženu iscrpljujuću borbu.
U tom kontekstu, samit na Aljasci prijeti da donese ne mir, već loš mir. Trampov diplomatski pristup koji uključuje zaobilaženje sporog, pripremnog rada izaslanika u korist vrhunskog spektakla, u prošlosti je davao više predstave nego sadržaja. Njegova mješavina merkantilističkih nagona i želje za ličnom slavom čini ga slabim na mamac brzog dogovora koji bi značio teritorijalni ustupak ovdje, priliku u naftnom i gasnom sektoru tamo, i možda, u njegovoj mašti, Nobelovu nagradu. Putin ima svaki motiv da to podstakne. Nudeći prekid vatre u zamjenu za ukrajinsko povlačenje iz Donjecka, može da izgleda pomirljivo dok istovremeno ostvaruje stvarne, nepovratne dobitke.
Isključenje Volodimira Zelenskog i evropskih lidera sa sastanka već je pobjeda Kremlja. Time se šalje signal da Rusija može da oblikuje diplomatski format u svoju korist, i da bi Vašington mogao biti spreman da pritisne Kijev da prihvati neprihvatljivo. Tu sumnju dodatno pojačavaju izvještaji o pritiscima američkih i ruskih izaslanika da Ukrajina napravi jednostrane ustupke u zamjenu samo za pauzu u borbama koju bi Putin mogao da prekine kad god poželi.
Međutim, svaki ustupak bez provjerljivih bezbjednosnih garancija pozivnica je za novu agresiju. Suštinski sporazum mora početi verifikovanim prekidom vatre, a zatim mjerama odvraćanja dovoljno snažnim da izdrže neizbježna testiranja. Ako Ukrajina bude izostavljena na Aljasci, to šalje signal da su dogovori velikih sila o sudbini manjih naroda ponovo legitimna valuta u međunarodnim odnosima, što bi ohrabrilo one na Balkanu koji granice vide kao fleksibilne, a politički suverenitet kao predmet pregovora.
Isključivanje Ukrajine ne slabi samo Ukrajinu, već ponovo otvara Pandorinu kutiju na Balkanu, za Rusiju strateški važnom regionu u kojem ima sredstva, partnere, logistiku i strpljenje da godinama koristi nestabilnost. Opasnost od susreta na Aljasci nije samo u tome da bi Ukrajina mogla izgubiti teritoriju, već da bi Zapad mogao da prihvati princip kojem se navodno protivi – da agresija donosi korist.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR