Patrijaršije Moskve i Srbije: Božije crkve ili sekte za nacionalističko pokoravanje ljudi

Piše: Arhimandrit Romanos Anastasiadis

…Nažalost, poput Moskovske patrijaršije u Ukrajini i Srpska patrijaršija u Crnoj Gori ne funkcioniše kao Hristova crkva. One su posljednji bastioni ruskoga i srpskoga nacionalizma, odnosno imperijalizma.

Zastrašujuća i neprihvatljiva stvar u oba slučaja je da optužuju za „nacionalizam“ narode (Ukrajince i Crnogorce), koji protestuju i suprotstavljaju se njihovoj nasilnoj „rusizaciji“, odnosno „srbizaciji“ ... To je glupa, provokativna, nepristojna, nepravedna propaganda, koja donosi gnjev Božji i osudu svakoga razumnoga i slobodomislećega čovjeka.

Umjesto da propovjeda Hristovo Jevanđelje i spasenje ljudi, bez obzira na etničko porijeklo i druge razlike, Srpska crkva djeluje kao podmukla ruka „srbizacije” nesrpskih naroda, kao što to čini i Ruska crkva u ne-ruskim zemljama i narodima (npr. Ukrajina, Belorusija).

Nažalost, ponašanje Srpske crkve u zemljama izvan srpske države nad kojima je, zbog istorijskih okolnosti, stekla u prošlosti kanonsku nadležnost, ne pomaže miru i toleranciji.

Zbog takvoga ponašanja, i Moskovska patrijaršija u Ukrajini i Srpska patrijaršija u Crnoj Gori (ali i u Śevernoj Makedoniji) postale su nepoželjne.

Posebno mitropolit Amfilohije Radović decenijama je „crna ovca” za Crnogorce. Opstaje zbog srpske manjine u Crnoj Gori koja ga podržava, ali sada su njegova konfrontacija sa legitimnom vladom države i njegova politička identifikacija sa prosrpskom i proruskom opozicijom radnje koje su izvan tolerantnih granica njegova crkvenoga statusa.

Bojim se da mu to neće učiniti dobro, bez obzira koliko bi neko želio da ga podrži. On sebi ne pomaže jer se pokorava komandama stranim crkvenim istinama i ne djeluje kao Hristov episkop, već kao promotor srpskih interesa u Crnoj Gori.

I kao što smo, uglavnom po ukrajinskome pitanju, ušli u beskrajnu raspravu o „kanoničnosti" i „raskolu", napokon ćemo se i ovim slučajem ozbiljno pozabaviti! Prva reakcija na one koji danas govore o „raskolima“ je popularna, ali prilično opisna i jasna poslovica o licemjerima: „The pot calling the kettle black”!!!

I objašnjavam: skoro sve novije autokefalije počele su sa nekanonskim samoproglašavanjem i raskolama – prije svega ruska šizma 1448. godine!

Autokefalije su odobrene jer najbolje služi svrsi Crkve, a to je spasenje ljudi!

Sve ih je Vaseljenska patrijaršija odobrila po ikonomiji, iz majčinske ljubavi, tako da narodi koji su se samovoljno i nasilno odvajali od Velike Hristove Crkve, pokoravajući se sekularnim i antihrišćanskim načelima, nijesu zauvijek ostali u raskolu.

Ali, krajnji grijeh, prema Jevanđelju, jeste da ne opraštate drugima za greške koje su vam oproštene kada ste ih učinili. Poput priče o nemilostivome slugi:

„Zli slugo! Sav dug onaj oprostio sam ti, jer si me molio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ na svoga drugara, kao i ja na te što se smilovah?” (Matej, 18, 23-35).

Upravo to danas rade i Ruska i Srpska crkva. A to nema Milosti Božje, pa će na kraju biti kažnjeni.

Ne od ljudi, već od Boga.

Naročito u Crkvi, na kraju se uvijek događa Božja volja. Sviđalo se to nekome ili ne ...

(Autor je klirik Svete Mitropolije retimnske i avlopotamoske Vaseljenske patrijaršije na Kritu)