Izbrišite iz diptiha AUTOKEFALNU Crnogorsku mitropoliju – dokumenti o sramotnom prekrajanju istorije

Priredio: V.J.

Prije tri decenije, 10. juna 1992, Crkva Srbije (SPC) obratila se službenim dopisom Moskovskoj patrijaršiji s zahtjevom da FALSIFIKUJE sveštene diptihe, tj. da Ruska pravoslavna crkva iz svojih starijih diptiha pomjesnih autokefalnih crkava „izbriše” Crnogorsku mitropoliju (Crnogorsku pravoslavnu crkvu) na način da je retroaktivno proglasi „nekanonskom”.

Ovaj besramni pokušaj krivotvorenja istorijâ Crne Gore, Rusije, njihovih svetih crkava, ali i istorije cjelokupne Istočno-pravoslavne Crkve potpisuje — vlastoručno na ruskome jeziku — mitropolit crnogorsko-primorski, Amfilohije Radović, koji se, po blagoslovu patrijarha Srbije Pavla Stojčevića, „hitnom molbom“ obraća Sv. arhijerejskom saboru i patrijarhu Ruske crkve Aleksiju II Ridigeru, da oni…

„DONESU RJEŠENJE o NEKANONSKOME i pogrešnome unosu u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850-ih godina Crnogorske mitropolije kao autokefalne Crkve i POSTOJEĆE OPOVRGNUTI, zato što okolnosti u našoj Svetoj SPC pokazuju da postoje tendencije raskola u Crnoj Gori”.

„Pripadnici autokefalije tzv. CRNOGORSKE CRKVE”, piše Radović, „pozivaju se isključivo na Diptih iz 1850-ih Ruske crkve na osnovu kojega su unijeli u ‘Sintagmu svetih kanona’ (Ralis i Poltis) naziv ‘AUTOKEFALNA Crnogorska Mitropolija’ (1856) među ostale autokefalne crkve”.

Međutim, ne radi se „isključivo” o jednom jedinom ruskom diptihu, iz 1850-ih, kako netačno piše Amfilohije Radović.

Koliko je poznato, prvi za javnost objavljeni sveštenih diptih Ruske pravoslavne crkve u kojima je navedena i crnogorska autokefalna jerarhija, odnosi sa na 1848, za života mitropolita Petra II Petrovića-Njegoša. Taj diptih je nazvan: „СПИСОКЪ ВСѣХЪ IАРАРШЕСКИХЪ КАТЕДРЪ ВЪ СВЯТОЙ ВОСТОЧНОЙ ЦЕРКВИ, ЗА 1848 ГОДЪ, С ИМЕНАМИ ИХЪ ПРЕДСТОЯТЕЛЕЙ”.

Štampa ga „Христианское чтенiе, издаваемое при Санктпетербургской Духовной Академiи на 1851 годъ” (str. 391–411). Jerarhija Crne Gore, sa Njegošem kao predstojateljem, tu je 9-ta po redosljedu u Istočno-pravoslavnoj Crkvi.

Iste, 1851. godine, diptih Istočno-pravoslavne Crkve, sa crnogorskom autokefalnom jerarhijom je objavljen i u Londonu; četiri godine docnije u Atini, etc.

NOMOKANONSKI SVEŠTENI DIPTIH Vaseljenske patrijaršije iz 1855. takođe na 9-om mjestu pomjesnih crkava navodi:

ΑΥΤΟΚΈΦΑΛΟΣ Μητρόπολις Μαυροβουνίου (AUTOKEFALNA Mitropolija Crnogorska).

U Rusiji su najmanje desetak drugih meni poznatih sveštenih diptiha štampani i docnije 1850-ih, zatim 1860-ih, 1870-ih… sa naznačenom pomjesnom crnogorskom autokefalnom jerarhijom. Pronašao sam ih, te 2016. publikovao i kao faksimile u mojoj knjizi „Petar II Petrović Njegoš, arhiepiskop i mitropolit, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve, 1830-1851”.

A kompletni ruski svešteni diptih (na dvadesetak stranica), onaj iz 1851, sa stanjem u Istočno-pravoslavnoj Crkvi iz 1848. i Njegošem kao predstojateljem pomjesne autokefalne jerarhije Crne Gore, pred TV gledalištem sam prikazao prije šest godina u emisiji „Živa istina” (na snimku dolje od oko 17:40 min)…

Na „hitnu molbu“ Amfilohija Radovića od 10. juna 1992, iz Ruske crkve odgovoreno je 13. novembra 1992. dopisom adresiranim na patrijarha Pavla Stojčevića i Sinod Srbije. Taj ruski odgovor potpisuje KGB agent „Mihajlov”, Vladimir Mihajlovič Gundjajev — tadašnji mitropolit smoljenski-kaljingradski, ujedno rukovodilac Odjeljenja za vanjske crkvene odnose Moskovske patrijaršije i član Sv. Sinoda, potonji patrijarh moskovski Kiril.

„U vezi s pitanjem postojanja tobožnje autokefalije Crnogorske eparhije”, Gundjajev u bitnom piše da „mi ne raspolažemo bilo kakvim dokumentima, koji bi svjedočili o tome da su se cetinjski episkopi bilo kada priznavali sa svojstvom predstojatelja autokefalne pomjesne Crkve”, etc.

U nadi da stariji ruski diptisi neće biti dostupni javnosti Crne Gore, Kiril Gundjajev u odgovoru i ne pominje „СПИСОКЪ ВСѣХЪ IАРАРШЕСКИХЪ КАТЕДРЪ ВЪ СВЯТОЙ ВОСТОЧНОЙ ЦЕРКВИ, ЗА 1848 ГОДЪ, С ИМЕНАМИ ИХЪ ПРЕДСТОЯТЕЛЕЙ”, niti tolike druge ruske crkvene akte sa naznačenom crnogorskom autokefalnom jerarhijom.

„Mi ne raspolažemo bilo kakvim dokumentima”, bestidno laže Kiril Gundjajev. A takvi dokumenti nijesu samo „pod ključem” u arhivama Ruske crkve, nego su objavljivani i javno, u službenim glasilima Ruske crkve, ondašnjim („Христианское чтенiе”, ili docnije „Церковныя Ведомости, издаваемыя при Святѣйшемъ Правительствующемъ Синодѣ”) i u savremenosti („Журнал Московской Патриархии”).

U Ruskoj crkvi, isključivo po prethodnom izboru i odobrenju Crnogoraca, rukopoložili su ukupno pet naših arhijereja, od kojih četvoricu u svojstvu kanonskih AUTOKEFALNIH VLADIKA i to: Petra II Petrovića-Njegoša (1833), Nikanora Ivanovića (1858), Ilariona Roganovića (1863), Mitrofana Bana (1885); takođe, za eparhijskoga episkopa su hirotonisali Kirila Mitrovića (1908).

O tome da su, naravno, znali koga i u kojem svojstvu rukopolažu, svjedoči, na primjer, i jedan od akta Svetoga Sinoda Ruske crkve o posljednjem od autokefalnih crnogorskih vladika, Mitrofanu Banu, koji doslovno glasi:

„В янврѣ 1886 года Святѣйшій Синодъ привѣтствовалъ посланіемъ Черногорскаго митрополита Митрофана (Бана) по случаю утвержденія его въ должности первосвятителя АВТОКЕФАЛЬНОЙ ЧЕРНОГОРСКОЙ ЦЕРКВИ, о каковомъ утвержденіи первосвященный Митрофанъ изѣстилъ Святѣйшій Синодъ въ концѣ 1885 года”.