Putin hoće crkvu usred Jerusalima u kojoj se ukrajinske monahinje mole za žrtve ruske agresije

Piše: Allison Kaplan Sommer

U tihoj crkvi Svetog Aleksandra Nevskog [Александровское подворье] u Starom gradu Jerusalima, starija monahinja s bijelom maramom ukrašenom malim crvenim krstom stoji ispred oltara i šapuće psalme sa dugačkim spiskom imena (na slici gore). 

Koliko god je scena izolovana od vrtloga moderne geopolitike, sudbina ove istorijske ruske pravoslavne bogomolje u središtu je diplomatskoga spora. 

Monahinja, zajedno sa još 14 sestara koje žive, rade i održavaju 24-časovno molitveno bdijenje na svetome mjestu — sve su Ukrajinke. A lista onih koji primaju molitve stalno raste: uključuje žrtve napada Rusije na Ukrajinu.

Preko puta ove male crkve, između obrednih predmeta i arheoloških artefakata, mogu se naći kutije u kojima se prikupljaju donacije za ratom razorena područja — to je nastojanje da se pomogne koleginicama, milosrdnim sestrama u Ukrajini „koje svakodnevno rade požrtvovano da spasu živote ljudi i njihovo zdravlje”. [Prijevod natpisa na kutiji za donacije glasi: „UKRAJINA U SRCIMA!”, prim.]

Istovremeno, crkva, kojoj su posvetile svoje živote, ključna je „šahovska figura” u političkoj krizi između Izraela i ruskoga predśednika Vladimira Putina, koji dugo polaže pravo na crkvu. Putinova frustracija ovim pitanjem često se navodi kao jedan od razloga za nedavne prijetnje zatvaranjem ogranka Jevrejske agencije u Rusiji. (Neprofitna Jevrejska agencija pomaže i podstiče ruske Jevreje da imigriraju u Izrael.)

Vjeruje se da se Putin ośeća prevarenim, pošto je, prije dvije godine, bio blizu da povrati u pośed crkvu. Tada je, tvrdi se, u toku bio diskretni dogovor sa ondašnjim premijerom Benjaminom Netanjahuom da zauzvrat dobije oslobađanje Amerikanke izraelskoga porijekla Nâma Isahar. Ona je u Rusiji služila zatvorsku kaznu nakon što je uhvaćena sa malom količinom droge u prtljagu na moskovskome aerodromu.

Iako nikakva „quid-pro-quo” razmjena Isahar za crkvu u Jerusalimu nikada nije javno priznata, Isahar je oslobođena u januaru 2020. pošto je zemljišni katastar izraelskoga ministarstva pravde istovremeno započeo proces prijenosa kontrole nad crkvom, najavljujući da će biti registrovana na ime ruske vlade.

Zašto Putin toliko želi tu crkvu? Pitajte jednu od ukrajinskih monahinja i ona će reći da je to zato što je „crkva centar svega što je sveto“, odbijajući da navede svoje ime jer „ne govorim u ime crkve“. 

Smještena u srcu hrišćanske četvrti Staroga grada, pored crkve Svetoga groba, crkvu je 1896. godine izgradilo Carsko pravoslavno palestinsko društvo [Императорское Православное Палестинское Общество, prim], kojim su upravljali velmože i crkveni zvaničnici Rusije, a ime je dobilo po poštovanom srednjovjekovnom ruskom svetitelju. Tokom iskopavanja lokaliteta, otkriveni su drevni ostaci lučnoga ulaza. Hrišćani vjeruju da su ovo „kapija suda“ kroz koju je povorka koja je vodila Isusa u ovozemaljsku smrt napuštila grad.

Spor oko vlasništva datira još od Ruske revolucije 1917. godine. Tamošnje pravoslavlje se podijelilo na „crvenu Crkvu“— koja je podržavala ono što je trebalo da postane Sovjetski Savez — i antikomunističku „bijelu Crkvu“, takođe nazvanu Ruska pravoslavna crkva van Rusije. [Русская православная церковь заграницей, osnovana 1921. u Kraljevini SHS, prim.] 

Britanci, a potom i Jordanci, koji su kontrolisali Istočni Jerusalim tokom prve polovine 20. vijeka, priznali su „bijelu Crkvu” kao legalnu vlasnicu ruske vjerske imovine u Istočnome Jerusalimu i na Zapadnoj obali — uključujući imanje crkve Sv. Aleksandra Nevskog. 

Izrael, međutim, dao je kontrolu nad lokacijama „crvenoj Crkvi”. Čak i nakon pada Sovjetskoga Saveza 1991. i napora za pomirenje između ova dva ogranka Ruske crkve, Rusko pravoslavno društvo Svete Zemlje [tvrdi da je pravni nasljednik Carskog palestinskog pravoslavnog društva, prim], a koje kontroliše crkvu Sv. Aleksandar Nevski, nastavlja da insistira na svom legalnom vlasništvu i nezavisnoj kontroli nad mjestima Svete Zemlje. 

Rusko pravoslavno društvo Svete Zemlje [na čijem je čelu Nikolaj A. Voroncov-Gofman, njemačko-izraelski građanin, potomak grofova i knjaževa Voroncovih, prim] u posljednje se dvije godine borilo na sudu da spriječi transfer pośedovanja crkve na Moskvu. Ostvarilo je važnu pobjedu u martu, mjesec nakon što je počela ruska invazija na Ukrajinu, kada je Okružni sud u Jerusalimu zaustavio proces registracije na Moskvu, odlučivši da to treba da bude politička odluka koju bi odobrio kompletan izraelski kabinet [Vlada].

S obzirom na preokret u izraelskoj vladi i sankcije preduzete protiv Rusije širom svijeta, razumljivo je da je tu odluku bilo nemoguće sprovesti. Putin je postao vidno nestrpljiv. U aprilu o.g. je otkriveno da je poslao pismo tadašnjem izraelskome premijeru Naftaliju Benetu u kojem traži da preduzme taj politički korak i da kontrolu nad crkvom prenese na Rusku Federaciju.

Ali da li crkva zaista može da igra centralnu ulogu u preokretu oko Jevrejske agencije, kojoj u Rusiji prijeti zabrana aktivnosti? Bivša poslanica Ksenija Svetlova, direktorka programa Izrael-Bliski istok u Mitvimu — Izraelskome institutu za regionalnu vanjsku politiku, i saradnica na Institutu za politiku i strategiju Univerziteta Rajhman — ne isključuje tu mogućnost. Ona kaže da je kontrola nad crkvom postala ogledna tačka i moći i ponosa za Putina, u vrijeme kada se bori za oboje. 

„Kako on to vidi, Netanjahu mu je obećao da će se crkva vratiti Rusiji. A Putin RAZMIŠLJA KAO MAFIJAŠKI BOS: obećanja se moraju održati. Nije važno koji je to izraelski lider dao i ko je sada glavni. Autoritarne vođe ne razumiju i ne prepoznaju pravne komplikacije. Za njih je obećanje — obećanje”.

Uprkos činjenici da Putin NI NA KOJI NAČIN NIJE RELIGIOZAN ČOVJEK, objašnjava Svetlova, on je dugo prigrlio Rusku pravoslavnu crkvu kao polugu za povećanje svoje moći i kontrole, kako u zemlji tako i u inostranstvu. Na Bliskome istoku, a posebno u Jerusalimu, kaže ona, to je dio njegove veće vizije i ambicije, s obzirom na to da sebe vidi kao savremenog Petra Velikoga. 

„Ne radi se samo o povratku nekadašnjoj slavi SSSR-a, već i o ruskom imperijalističkom modelu za koji je Jerusalim naglašeno centralno mjesto“, objašnjava ona. 

„Baš kao što se na Saudijce gleda kao na zaštitnike muslimanskih svetih mjestâ u Meki i Medini, on želi da se Rusi vide kao zaštitnici hrišćanstva u Jerusalimu“, kaže Svetlova. 

Podśeća da je Rusija, kada je izvršila svoju prvu vojnu intervenciju u Siriji 2015. godine, više puta navodila potrebu da zaštiti lokalne hrišćane i crkve od napada islamista, „pravdajući svoje prisustvo na Bliskome istoku vjerskim motivom“.

Sada, ona vjeruje da je moguće da je u Putinovoj potrazi za vlasništvom nad crkvom Sv. Aleksandra Nevskog sudbina aktivnosti Jevrejske agencije u Rusiji talac na isti način kao što je Isahar prije dvije godine. „Putin je rekao da će učiniti sve što je potrebno da dobije crkvu u Jerusalimu “, kaže ona. 

„’Sve’ bi svakako moglo uključivati zatvaranje Jevrejske agencije. Postoji mnogo razloga zbog kojih se to sada može dogoditi, ali ovo bi mogao biti jedan od njih”. 

Što će ukrajinske monahinje koje se mole danonoćno ako Putin postane njihov novi gazda? Ako ih pitate, odgovor je blaženi osmijeh, slijeganje ramenima i gest ka oltaru ispod Isusovog portreta: 

„Ne znamo. Sve je u Božjim rukama”.

(Priredio: V.J.)