To je jeres! Vartolomej osudio antipravoslavlje Moskve

Priredio: V.J.

Arhiepiskop Konstantinopoljski, Novoga Rima i Vaseljenski Patrijarh, Vartolomej, oštro je osudio jeres „ruskoga svijeta” govoreći na otvaranju „For a Reasonably Open World”, međunarodne konferencije o globalnoj politici održane prethodnih dana u Abu Dabiju.

„Antena M” objavljuje cjelokupni govor Njegove Svesvetosti…

-----

Željeli bismo toplo da zahvalimo organizatorima što su nas još jednom pozvali da učestvujemo u ovom vrlo zanimljivom sabranju.

Ukrajinski rat, izazvan nepravednom agresijom Rusije u februaru 2022, predstavlja najgoru evropsku geopolitičku i humanitarnu krizu od svršetka Drugoga svjetskoga rata; praćena je žrtvom velikoga broja Ukrajinaca, Rusa i drugih, kao i uništenjem cijele jedne države. Je li se takva katastrofa mogla očekivati?

Stručnjaci za međunarodne odnose ovu situaciju nastoje objasniti pozivajući se na uslovnosti nastale krajem Hladnoga rata: je li Zapad pogriješio što je iskoristio raspad Sovjetskog Saveza da uspostavi svoj uticaj na Istoku; je li promjena glavnih ravnoteža u Evropi probudila stare strahove od mogućeg opkoljavanja Rusije?

S druge strane, kako ne uzeti u obzir želju za nezavisnošću naroda koji su živjeli pod sovjetskim ugnjetavanjem; kako ne odgovoriti aktima solidarnosti na pogrešno prepuštanje istočne Evrope dominaciji Moskve u ime sistema zona uticaja uspostavljenih sporazumima iz Jalte?

Te su dileme nesumnjivo validne. Međutim, vizija naše Crkve leži izvan ovih sadašnjih perspektiva. Njezin je pogled više ukorijenjen u istoriju; a posebno u crkvenu istoriju.

Smatramo da je izvor naših nesreća posljedica pogrešaka u procjeni u vezi s pitanjima koja se tiču vjere. Upravo iz tog razloga poistovjećujemo se s izrazom „ortodoksija", tj. pravoslavljem, pravednom i ispravnom vjerom.

Istočno-pravoslavna Crkva odigrala je temeljnu ulogu u nastanku ove dvije stvarnosti, i odvojene i isprepletene; a to su Rusija i Ukrajina. Mjesto radnje drame je na raskršću dvostrukog raskršća, Evrope i Azije.

Prije svega, tu je prevlaka između Baltičkoga i Crnoga mora, ključna osovina za trgovinu između śeverne Evrope i istočnoga Sredozemlja. Okomito na taj koridor, u južnome dijelu današnje Ukrajine, formira se breša za kretanja naroda, kroz koji je prošlo nekoliko uzastopnih invazija. Komercijalna funkcija omogućila je strukturiranje moći i otvaranje prema civilizaciji i vanjskome svijetu.

S druge strane, talasi invazija i pohlepa okolnih sila često su poništavali političke strukture i izlagali stanovništvo golemim patnjama. Upravo ta dijalektika, između izgradnje i destrukcije, objašnjava pojavu ukrajinskoga identiteta.

Prostorno, politička karta današnje Ukrajine mijenjala je oblik mnogo puta, od Kijevske Rusi u 9. do Katarine II u 18. vijeku, kada se veći dio Ukrajine našao integrisanim u Rusku carevinu. Tokom mnogih stoljeća, stanovništvo Ukrajine je izloženo uzastopnim stranim dominacijama: ruskoj, poljskoj, mongolskoj, litvanskoj ili austrijskoj.

Osobito je 20. vijek težak za Ukrajince. Preživjeli su veliku glad iz Staljinova doba, Holodomor, i našli su se usred oružanoga sukoba između Sovjetskoga Saveza i nacističke Njemačke.

Ova istorja objašnjava želju Ukrajine da se diferencira od ruske cjeline i da se poveže s Evropom i njezinim vrijednostima. Iste uslovnosti, takođe, omogućuju razumijevanje važnosti vjere, elementa koji utemeljuje i oslobađa ukrajinsku svijest.

Iz Carigrada je Vaseljenska patrijaršija već u 9. stoljeću upoznala narode tih prostora s hrišćanstvom i vizantijskom civilizacijom. Igrali smo temeljnu ulogu u organizaciji vjerskih zajednica koje su se formirale oko Kijevske mitropolije, a zatim oko Moskovske patrijaršije.

Međutim, učenjâ Vaseljenske patrijaršije o pravilima organizacije i crkvenoga djelovanja — naslijeđena iz duge istorije hrišćanstva, a koja odražavaju svu administrativnu i filozofsku mudrost svijeta istočnoga Sredozemlja — Moskva nije vazda poštovala. Tamošnja carska je vlast šćela Crkvu pokoriti svojoj volji u nastojanju da instrumentalizuje vjerski ośećaj za svoje političke i vojne ciljeve.

Tako je, od zauzimanja Carigrada od strane Osmanlija 1453. godine, Moskva težila da zamijeni Vaseljensku patrijaršiju proglašavajući da Moskva predstavlja „treći Rim”. Ova dugotrajna politika Moskve predstavlja temeljni faktor podjele pravoslavnoga svijeta.

Od 19. vijeka instrumentalizacija religije od strane Moskve kombinovana je s inovativnim idejama njemačkoga nacionalizma. Nadahnuta pangermanizmom, nova ideologija panslavizma, postavši organ ruske vanjske politike, dobila je vjersku komponentu. To je ideja da se pomjesne crkve trebaju organizovati prema etničkome principu, čiji bi središnji biljeg bio jezik.

Upravo je taj pristup Vaseljenska carigradska patrijaršija 1872. osudila kao krivovjerje, jeres etnofiletizma, oblik crkvenoga rasizma.

Etnofiletizam je flagrantno protivan univerzalizmu jevanđeljske poruke, kao i načelu teritorijalnoga upravljanja koje definiše administrativnu organizaciju naše Crkve.

Ovo je krivovjerje, međutim, bilo korisno za ciljeve Moskve jer je udaljilo vjernike koji govore slovenski od uticaja Vaseljenske patrijaršije. Cilj te strategije bio je stvoriti, unutar Osmanske carevine, a kasnije u obliku nezavisne države, posebnu političku silu, koja bi služila ruskome prodoru prema toplim morima. Ona je odgovorna za mržnju između balkanskih hrišćana koja je dovela do balkanskih ratova i zločina početkom 20. stoljeća.

Za vrijeme Sovjetskoga Saveza religija je bila marginalizovana i potlačena. Komunistička ideologija zauzela je teren koji se pripisuje vjeri. Nakon pada komunizma, vjera je opet iskorišćena u ideološke svrhe. Ruska pravoslavna crkva pristala je na stranu režima predśednika Vladimira Putina, osobito od izbora njegova blaženstva patrijarha Kirila 2009. godine.

Ruska crkva aktivno učestvuje u propagiranju ideologije „ruskoga svijeta”, prema kojoj jezik i vjera omogućuju definisanje koherentne cjeline koja obuhvata Rusiju, Ukrajinu, Bjelorusiju, kao i ostala područja bivšega SSSR-a i dijaspore. Moskva — i politička i religiozna moć — bi predstavljala središte ovoga svijeta, čija bi misija bila „borba protiv dekadentnih vrijednosti Zapada”.

Ta je ideologija instrument legitimizacije ruskoga ekspanzionizma i temelj njegove evroazijske strategije. Veza s prošlošću etnofiletizma i sadašnjošću „ruskoga svijeta” je očita. Religija tako postaje okosnica ideologije Putinova režima.

Autokefalija za Pravoslavnu crkve Ukrajine, koju je 2019. dodijelila Vaseljenska patrijaršija, pogoršala je odnose s Ruskom crkvom. To je nastavak već izražene napetosti, od kada je Moskovska patrijaršija odlučila da ne uzme učešće na Svetom i Velikom Saboru okupljenom na Kritu 2016.

Invazija Ukrajine 24. februara gurnula je polarizaciju do usijanja. Dvosmisleno stajalište patrijarha Kirila o ratu i podrška politici predśednika Putina izazvaju oštre kritike unutar pravoslavnoga svijeta i šire. Pravoslavci Ukrajine, koji su odlučili da ostanu pod pokroviteljstvom Ruske crkve, takođe su izrazili svoje negodovanje.

Time se produbljuju i šire podijeljenosti pravoslavnoga svijeta. Neke se pomjesne crkve slažu s Vaseljenskom patrijaršijom; druge, previše zavisne o Rusiji, slijepo podržavaju Moskovsku patrijaršiju; treće pak radije suučesnički ćute.

U međuvremenu, Ruska crkva koristi sredstva države da uspostavi svoj uticaj na kanonskome području drugih pomjesnih crkava, uprkos najelementarnijim pravilima crkvene organizacije pravoslavlja. Uplitanje Ruske crkve u Afriku predstavlja se kao kaznena akcija protiv Aleksandrijske patrijaršije zbog priznavanja autokefalnosti Ukrajinske crkve. Očito je da u ovim uslovima mirotvorna uloga Crkve postaje vrlo teška.

Što to znači za rasprave izvan crkvenih krugova? To još jednom pokazuje rastuću ulogu faktora religije u velikim globalnim pitanjima. Ideologije, jedna za drugom, slabe. Kraj komunizma ostavio je veliku prazninu u dijelu svijeta koji je živio pod njegovom dominacijom i u drugim populacijama koje su u njega polagale svoje nade. Kriza globalizacije i liberalizma takođe stvara duboke frustracije i opasne ozlojeđenosti.

U ovome krajoliku propadajućih materijalističkih ideologija, duhovno se snažno vraća. Međutim, ovaj povratak može predstavljati opasnost, ako nije izražen u skladu s pristupima koji integrišu mudrost vjerskih tradicija izvučenih iz baštine velikih civilizacija. Pogreške u razlučivanju, krivovjerjâ, nijesu beznačajne pojave koje zanimaju samo nekoliko klirika i nekoliko naučnika. Naprotiv, imaju vrlo ozbiljne posljedice i za duhovni i za materijalni život.

Izvor problema je instrumentalizacija vjere od strane aktera koji često nemaju pravu vjeru.

Ruski pravoslavci su veliko bogatstvo za pravoslavlje; i za cijeli svijet. Rusko pravoslavlje dalo je golem intelektualni, duhovni i umjetnički doprinos. Nažalost, takođe je žrtva uplitanja ruske političke moći.

Sovjetsko ugnjetavanje izazvalo je pustoš, lišavajući cijele generacije blagoslova vjere i mudrosti Crkve. Neoimperijalni režim, u svojoj potrebi da ojača, crpio je ono što mu se činilo kao dragocjeni politički kapital: obnovljeni vjerski ośećaj ruskoga naroda.

Nažalost, to je moglo povesti dio pravoslavnoga klira Rusije na taj krivi put. Iznad svega, sadašnji režim u Rusiji preuzeo je i ojačao jeretičke pristupe carističkoga režima u kontekstu slabog poznavanja crkvenih pravila, djelimično i zbog raspadanja duhovnosti tokom sovjetskoga razdoblja.

Posljedice su vrlo ozbiljne. Etno-religiozni fanatizam, usađen u rusku mladež, guši izglede za mir i pomirenje. Pravoslavni svijet je podijeljen; i ta se rascjepkanost projektuje na siromašne zemlje, čiji su se ljudi nadali da će spas pronaći u vjeri.

Prije svega, to šteti Ruskoj crkvi; jer će ljudi, prije ili kasnije, shvatiti neumjerenost Crkve podvrgnute ciljevima koji nemaju nikakve veze s njezinom izvornom misijom.

Dame i gospodo, dragi prijatelji,

Stručnjaci za međunarodne odnose ponekad su skloni da ignorišu ili marginalizuju ulogu i značaj faktora religije, autentičnog ili izmanipulisanog. Ušli smo, međutim, u razdoblje u kojem ovaj faktor postaje sve važniji. Teolozi i drugi stručnjaci za pitanja koja se tiču djelovanja crkava moraju se bez sumnje otvoriti k drugim perspektivama i razvijati dijalog s drugim naučnim disciplinama.

Takođe je važno da stručnjaci u društvenim naukama, političkim naukama i međunarodnim odnosima, prevladaju izvjesno oklijevanje u produbljivanju vjerskih pitanja. Shvaćanje novoga svijeta, koji se formira pred našim očima, ne može zanemariti činjenicu religije. Hvala na pažnji!